Izvor istinske životne radosti (7. vazmena nedjelja – A)

0

SEDMA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a

U nedjelju prije blagdana Pedesetnice odlomak prvog čitanja prikazuje nam skupinu Isusovih učenika koji su se nakon Isusova uzašašća vratili s Maslinskog brda u Jeruzalem kako bi ondje čekali ispunjenje obećanja da će primiti Duha Svetoga. U toj skupini bila su jedanaestorica učenika, ali i žene od kojih se poimence spominje samo Marija, Isusova majka. Uz njih tu su i osobe koje se nazivaju Isusovom braćom.

Premda se tradicionalno među apostolima na dan Pedesetnice prikazuje samo Marija, nema razloga da iz te zajednice isključimo i ostale koje su spomenuti u današnjem odlomku. Štoviše postoji dobar razlog da istaknemo njihovu prisutnost jer to znači da Duhom nisu ispunjeni samo oni imenom poznati apostoli koji u zajednicu imaju prominentnu služni nego i anonimni pregaoci – žene  i muškarci – koji u svim aspektima života svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista.

To svjedočenje nerijetko uključuje i patnju o čemu se govori u drugom čitanju iz Prve Petrove poslanice. Patnja je sastavni dio života svakoga kršćanina jer je bila i sastavni dio života Isusa Krista. No premda patnja ne gubi svoju dimenziju boli i muke, ona kod onih koji je podnose kao Krist rađa plodom radosti. Stoga se zbog patnje koja pogađa vjernike ne treba sablazniti niti je se stidjeti. Štoviše, i u patnji se treba radovati i slaviti Boga. Ne zbog same patnje, nego zbog toga što se ona podnosi kršćanski.

U odlomku svoje molitve koja se čita u današnjem evanđelju Isus svojim učenicima govori o svojoj proslavi kod Oca onom slavom koju je imao kod Oca prije negoli je svijeta bilo. Te tajnovite riječi upućuju ne samo na Isusovu predegzistenciju prije njegova dolaska na zemlju, nego na činjenicu da su i vrijeme i vječnost, i prostor i beskraj ispunjeni njegovom prisutnošću. Kada govori o svojoj proslavi kod Oca i o svojoj proslavi u onima koje mu je dao Otac Isus govori o sebi kao o onomu u kojemu se ostvaruje zajedništvo Boga i ljudi. Povjerovati u Isusa Krista znači biti uvjeren da se smisao moje egzistencije nalazi i otkriva samo u njemu i da je u njemu izvor istinske životne radosti. Zbog toga je u svim životnim situacijama kršćanin sposoban za radost po kojoj se oni koji su povjerovali u Krista razlikuju od svijeta. Koliko god čovjek radio na kvaliteti svoga života, njegov realni tijek je takav da svi stojimo pred pragom smrti. No onima koji vjeruju da se taj prag može prekoračiti zajedno s Kristom, život ima svoj smisao i ljepotu i onda kada po kriterijama svijeta ne postiže zemaljski uspjeh.

Isus je došao da spasi čitav svijet, ali pomalo čudno u  ovom odlomku on kaže da Oca ne moli za svijet nego za one koje mu je dao, a koji su u svijetu. Ne radi se naravno na separaciji koja bi dijelila čovječanstvo na dvoje, nego ohrabrenju vjernicima da ne klonu kada sa čini da je slava svijeta sjajnija od slave Božje. Upravo temeljni smisao molitve i jest u tome da njome svjedočimo Božju prisutnost u svijetu i primamo snagu za izgradnju Božjega kraljevstva među svim ljudima, čak  i onda kada su nam oni izvor patnje.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

 

 

 

Share.

Comments are closed.