Darovi Duha Svetoga (svetkovina Duhova – A)

0

PEDESETNICA. DUHOVI – Godina A
ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; 1Kor 12,3b-7.12-13; Iv 20,19-23

U izvještaju iz Djela apostolskih (2,1-11) koji se čita na dan Pedestnice upada u oči jedna riječ  koja se ponavlja u gotovo svakoj drugoj rečenici. To je riječ svi: Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu;  Svi se napuniše Duha Svetoga;  Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci?; svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.« .

U nastavku stoji još: „Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: »Što bi to moglo biti?«“(Dj 2,12)

Ali onda slijedi i rečenica: „Drugi su pak, podrugujući se, govorili: »Slatkog su se vina ponapili!« (Dj 2,13).

Što možemo zaključiti iz navedenih podataka?

Riječ svi u ovom odlomku odnosi se na dvije skupine. Prva su oni koji su bili okupljeni svi zajedno na istome mjestu i koji su se napunili Duha Svetoga. Doznajemo i to da su svi oni bili Galilejci. Druga skupina svih su žitelji različitih zemalja koji su došli u Jeruzalem slaviti Pedesetnicu i svi su bili zadivljeni što svatko čuje na svom jeziku kako Galilejci puni Duha Svetoga razglašuju veličanstvena djela Božja.

Jedna skupina svih oni su koji govore, druga su oni koji slušaju, dive se, razumiju one prve na svom jeziku, ali su zbunjeni i pitaju se što bi to moglo biti. Ipak, zbog svoje otvorenosti i jedna i druga skupina svih ujedinjuje se u jednu zajednicu koja aktivno sudjeluje u događaju Pedesetnice. Možemo slobodno reći da ih ujedinje Duh Sveti koji ne silazi na pojedinca u nekom privatnom obliku, nego na članove zajednice vjernika. Svi, i oni koji propovijedaju i oni koji slušaju postaju u Duhu Svetom ujedinjeni kao različiti udovi jednoga tijela čija je glava Krist.

No uz njih postoje i drugi  koji se prema događaju Pedesetnice odnose na sasvim drukčiji način. Oni se podruguju. Vjerojatno nema gorega stava koji čovjek može zauzeti prema čovjeku. Ruganje nije samo omalovažavanje nego najružniji oblik isključivosti. Protivljenja, rasprave i sukobi koliko god bili žestoki i bolni još uvijek su znak uvažavanja drugoga kao sebi ravna čovjeka, pa čak i neki oblik zajedništva. Možda nije baš najljepši primjer, ali je zapanjujuće koliko u nesretnoj povijesti ljudskih ratova ima primjera međusobnoga poštivanja ratničke časti. Tako na primjer David premda je imao priliku s leđa pogubiti svoga progonitelja kralja Šaula, to ne čini, a Šaul kad je to doznao odgovara: „Pravedniji si od mene jer ti si meni učinio dobro, a ja sam tebi učinio zlo. A danas si okrunio svoju dobrotu prema meni, jer me Gospodin predao u tvoje ruke, a ti me nisi ubio.“(1 Sam. 24,18-19).

David ne postupa prema Šaulu kao prema manje vrijednoj osobi. On se s njime ne slaže. U sukobu su. Ali kad Šaul pogine, David se neće radovati što se oslobodio neprijatelja nego će plakati za junakom.

Potpuno pozitivani još bolji primjer uvažavanja druge osobe možemo naučiti iz Isusova odnosa prema učenicima. Premda je on učitelj, oprao im je noge. Premda je on neusporedivo veći, svoje učenike ne zove slugama nego prijateljima. Premda su ga u kritičnom trenutku napustili, on ih nakon uskrsnuća ne osuđuje nego ponovno poziva i daruje praštanje kao učinkoviti dar Duha Svetoga.

Scena u kojoj uskrsli Isus uvečer nakon svoga uskrsnuća dolazi učenicima te „dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“ (Iv 20,22) može se usporediti s trenutkom stvaranja kad je Bog čovjeku u nosnice udahnuo dah života. Do toga trenutka čovjek je bio samo neživo zemljano tijelo, ali kad je primio Božji dah postao je živa duša. Tako su i Isusovi učenici uvečer na dan njegova uskrsnuća bili kao neživa tijela zatvorena u grobu, a darom Duha Isus u njih udahnjuje novi život.

Isus slabosti svojih učenika nije izvrgnuo ruglu, nego im je oprostio i dao im moć da i oni opraštaju drugima.

Nakon Pedesetnice kada je taj dar postao očit i razumljiv svima, učenici će početi slobodno propovijedati Kristovo evanđelje obraćajući se onima koji ga nisu prepoznali pa su ga razapeli. Propovijedat će im bez osuđivanja ili predbacivanja, s blagošću s kojom se odgaja nezrelo dijete. Čak i kad budu izrugani bilo zbog svojih grijeha bilo zbog svoje nade, Isusovi učenici neće se rugati svojim progoniteljima, nego će ljubavlju svjedočiti svoju vjeru.

Taj dar učeničkog svjedočenja daje se svima koji otvorena srca primaju darove Duha Svetoga, a on Isusove učenike upućuje u svu istinu i stalno im doziva u pamet sve što je rekao njihov Učitelj.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

 

 

 

 

Share.

Comments are closed.