Od Oca i Sina izlazi Duh Sveti (Presveto Trojstvo – A)

0

PRESVETO TROJSTVO – Godina A

ČITANJA: Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.: Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

Veliki napori ljudskog uma uloženi su kroz provijest Crkve u razumišljanjima, tumačenjima i definiranju dogme o Presvetom Trojstvu. No je li ljudski um sam od sebe došao do spoznaje Boga Oca i Sina i Duha Svetoga?  Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih ‘tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga’.“ (KKC br. 237).

Prema tome, kada kao vjernici razmišljamo i govorimo o Presvetom Trojstvu, onda govorimo na temelju onoga što nam je Bog objavio o samom sebi. U  današnjim misnim čitanjima imamo nekoliko primjera Božje objave.

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska čitamo odlomak koji se nalazi u kontekstu obnove Saveza nakon što se narod odmetnuo od Boga i napravio sebi boga u liku zlatnoga teleta. Bog se narodu već objavio preko Mojsija i izveo ih iz egipatakoga ropstva, ali narod ‘tvrde šije’ hoće boga po svojim mjerilima. Narod nema problema s time da bogu iskazuje štovanje, ali on hoće boga kojega može staviti u svoje okvire. Umjesto da bude Božja slika čovjek pravi sebi boga po svojoj slici. Ali, kad-tad pokaže se ništavilom svaki bog kojega čovjek napravi po sebi. Stoga se u obnovi Saveza, nakon što je uništeno zlatno tele Bog ponovno objavljuje i sam govor i o sebi. On je „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.“ U nastavku teksta koji je izostavljen u današnjem čitanju Bog govori o sebi i kao onomu koji „iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.“ (Izl 34,7). Te riječi trebale bi potresti narod i upozoriti ga da pitanje štovanja i vjere u pravoga Boga nije pitanje nekoga sporednoga izbora. Radi se o životnom izboru. Čovjek može u Bog ne vjerovati. Može ga odbaciti. Može ga ignorirati. I u svemu tome Bog čovjeku neće oduzeti njegovu slobodu. Ali ovdje se ne radi samo o pitanju slobode. Radi se o pitanju istine i ljubavi. Istina da Bog postoji i da je stvorio svijet u ljubavi koja je on sam, nije samo neka hipotetička tvdnja. To je istina koja se tiče svake egzistencije u samoj sebi. Stoga su Božja objaviteljska upozorenja čin njegove ljubavi prema čovjeku kojega je stvorio da živi, a ne da nestaje u ništavilu.

Prvo čitanje, dakle, snažno nas upozorava da Bog postoji  i da se brine za svoj narod. Oprašta mu, milostiv je i daje mu zapovijedi da ih vrši kako bi doista živio. Prva od tih zapovijedi je upravo ona „Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene.“

U drugom čitanju koje donosi završetak Druge poslanice Korinćanima imamo trojstveni pozdrav „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“

To je jedan od pozdrava kojim se započinje sveta misa,  a u njemu je sadržana srž čitave Božje objave svoga bića u biblijskoj povijesti. Božja objava u Isusu Krista izražena je riječju milost. To što se Bog objavljuje čovjeku nije nužnost, nego milost koja se prihvaća vjerom.

A milost je zapravo drugo ime za ljubav. Stoga između milosti Gospodina Isusa Krista i ljubavi Boga možemo staviti znak jednakosti. Pavao u svom pozdravu uz Boga ne upotrebljava riječ Otac, ali je ona sadržajno prisutna, jer jer Isus Krist Božji Sin.

Od Oca i Sina izlazi Duh Sveti koji je pojam zajedništva. Kao Paraklet Duh Sveti svjedoči da Božje zajedništvo nije zatvoreno samo u sebe. Čitavo djelo Božje objave djelo je Duha Svetoga koji ne prestaje uvoditi u istinu svakoga tko je želi upoznati.

Milost je dakle sama objava, ljubav je njezin sadržaj, a zajedništvo jedini način istinskoga života.

U odlomku iz Evanđelja po Ivanu slušamo riječi koje u noćnom razgovoru Isus govori Nikodemu koji mu je došao noći jer se bojao družiti s Isusom pred očima javnosti. U svakom slučaju treba dobro primijetiti kako Isus ne odbija takve sugovornike, nesavršene, pune ljudskih obzira, ali u dubini duše željne spoznaje Boga.

Isus Nikodemu govori o Božjoj ljubavi koja se u njegovi Sinu tj. samome Isusu očituje svijetu. Bog sve čini da spasi svijet. Pa čak i najjednostavnije stvari. Postaje čovjekom koji s nama jede i pije. I u toj jednostavnosti  poziva nas da u njega povjerujemo. Opet ozbiljno, kao u Knjizi Izlaska na brdu Sinaju, jer ne radi se o sporednom nego o životnom izboru. Razgovor s Isusom silno je djelovao na Nikodema. Potresao ga je toliko da je njegovo zajedništvo s Isusom pobijedilo sve strahove. Zajedno s Josipom iz Arimateje, Nikodem će javno miomirisima pomazati Isusovo mrtvo tijelo i položiti ga u grob. A Isus će trećega dana uskrsnuti i poslati učenicima dar Duha Svetoga da bi ispunio Očevo obećanje dara spasenja svakom čovjeku.

Svetkovina Presvetoga Trojstva ne slavi se slučajno na osminu Pedesetnice tj. silaska Duha Svetoga jer toga je dana tajna Presvetoga Trojstva objavljena potpuno.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

 

 

 

 

Share.

Comments are closed.