Vjera i pouzdanje u Isusa (20. nedjelja kroz god. – A)

0

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina A

ČITANJA: Iz 56,1.6-7; Ps 67,2-3.5-6.8; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

Odnos prema strancima središnja je tema današnjih misnih čitanja. U prvom čitanju iz proroka Izaije jasno je izražena ideja univerzalnosti Božjega plana spasenja, koje ne ovisi o pripadnosti određenom narodu, nego o vršenju Božjih zapovijedi. S druge strane u drugom čitanju iz poslanice Rimljanima istaknuta je povijesno-spasenjska činjenica Božje objave u izraleskom narodu. To je trebalo istaknuti u vremenu kada su se pogani pokazali otvorenijima vjeri u Isusa Krista od Izraelaca, izravnih baštinika Božjih obećanja. No apostol Pavao uvjeren je da je otvrdnuće Izraela samo djelmično i privremeno,  i da tako negativan stav Izraelaca prema evanđelju ima i pozitivan učinak upravo u tome što je na taj način olakšan pristup vjeri poganima. A kad uđe punina pogana, spasit će se i čitav Izrael.

Takvo Pavlovo razmišljanje, kao i ono proroka  Izaije u kojem obojica ističu pozitivne aspekte konkretnoga stanja, ipak svjedoči o složenosti odnosa između domaćih (Izraela) i stranaca. U toj složenosti i apostol i prorok prepoznaju nešto jednostavno dobro: a to je da je Bog Bog svih ljudi. To znači da naš odnos prema strancima treba proizlaziti iz našega odnosa prema Bogu, a ne obratno tj. da naš odnos prema Bogu gradima na našem odnosu prema strancima i tako Boga doživljavamo ‘svojim’, a ne ‘njihovim’.  Opasnost takvoga stava prema Bogu utoliko je veća ukoliko strance još doživljavamo i kao neprijatelje. Kao one koji nas na bilo koji način ugrožavaju ili ometaju. Stvar je još gora, ako smo sa strancima imali loša iskustva pa to još potvrđuje naš stav da svoje zajedništvo s Bogom najbolje možemo ostvariti bez njih.

Jedan takav dramatičan slučaj opisan je u današnjem evanđelju. Drama je u tome što se sam Isus predstavlja kao lik zatvoren prema strancima. Ženi Kanaanki koja moli za zdravlje kćeri on isprva ne želi pomoći jer ”Ne priliči kruh uzeti djeci i dati ga psićima!”. Budući da je Isus na krau ozdravio Kanaankinu kćer, možemo čitavu scenu promatrati kao proces u kojem se iskreno započinje od aktualnog stanja, ali se to stanje mijenja u pozitivnom smislu i na kraju postaje onakvo kakvo bi trebalo biti. Isus, naime, u razgovoru s Kanaankom iznosi prevladavajući stav svojih sunarodnjaka prema strancima. Čitajući događaj u kontekstu njegova završetka čini se da Isus tako postupa da bi iskušao Kanaankinu vjeru. Vjeruje li ona u Isusa samo kao iscjeljitelja koji može ozdraviti njezinu kćer, ili ona vjeruje doista ono što kaže: i Isusa, sina Davidova tj. Mesiju koji spašava Božji narod? Iz njezina odgovora ”Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrva što padaju sa stola njihovih gospodara!”, možemo zaključiti da se ona na najponizniji način želi približiti stolu Božjega naroda.

Na taj način Kanaanka je pokazala onaj stav koji Pavao u Poslanici Rimljanima želi postići kod pogana obraćenih na kršćanstvo. Radi se o poniznom priznavanju povijesti spasenja onako kako nam je predana u Pismima. To nije povijest nekog zamišljenoga uzornog naroda u nekom zamišljenom vremenu  i prostoru. To je povijest konkretnoga naroda u konkretnom prostoru i vremenu. Ta povijest nije zatvorena u sebe. Izabranje Izraela nema nikakva smisla ako to izabranje nema određenu svrhu na korist čitavoga svijeta. Kanaanka se predstavlja kao “psić“ koji jede mrvice koje padaju s gospodareva stola. To je razumljiva slika iz svakodnevnoga života, i nijedan je gospodar neće prezreti. Štoviše, tom “psiću“ dat će rado i više od mrvica. Učinit će ga dionikom svoga stola. Žena Kanaanka vjerovala je da nema te ljudske prepreke koja bi ugasila njezinu vjeru u Isusa i majčinsku ljubav prema svojoj kćeri. Svjesna stituacije u kojoj se nalazila, ona je ponizno i hrabro pristupila Isusu i ustrajala u svojoj molitvi sve dok nije bila uslišana.

U svemu ovome bili su prisutni i Isusovi učenici. Oni su odmah govorili Isusu da joj udovolji. Ali to nisu činili  s ciljem da revidiraju i poprave svoj stav prema strancima, nego da je se riješe. Isus pak ne udovoljava ljudima da bi ih se riješio, niti ozdravlja bolesnike samo zato da bi riješio njihove medicinske probleme. Isus komunicira s čitavom osobom, pa tako i u ovom slučaju nije mu cilj samo ozdraviti bolesnu Kanaankinu kćer, nego i bolesne odnose između ‘domaćih’ i ‘stranaca’. Uspjeh u ovom slučaju Isus pripisuje Kanaankinoj vjeri. U čemu se ta vjera sastoji? Iz svega možemo zaključiti da je Kanaankina vjera istovjetna njezinom nepokolobljivom pouzdanju u Isusa, Sina Davidova. U tom je ta anonimna žena strankinja postala uzorom vjere u Isusa Krista svakom kršćaninu, bez obzira kojemu narodu ili jeziku pripada.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Share.

Comments are closed.