Neka naš rad bude i naša hvala Gospodinu (25. nedjelja kroz god. – A)

0

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

Zaključna rečenica „Tako će posljednji biti prvi, prvi posljednji.“ (Mt 20,16) u prvi plan prispodobe o radncima posljednjega sata stavlja poruku koja je uperena protiv zavisti onih koji misle da im je nešto uskraćeno ili ukradeno kad vide da tko ima ili dobiva nešto više ili bolje od njih. Gospodar vinograda koji je dao jednaku plaću svim radnicima bez obzira na vrijeme koje su proveli na poslu nije nikomu učinio štetu. S radnicima koji su počeli raditi rano ujturo on se pogodio za denar, i upravo toliko ima je posve pravedno dao na kraju radnog dana.  S onima koje je u nekoliko navrata pozvao kasnije u svoj vinograd nije se pogodio za točno određenu plaću, nego je rekao da će im dati „što bude pravo“.

U svom  poimanju onoga što je pravo gospodar nije smatrao da čini krivo ako onima s kojima se pogodio za denar, dade upravo toliko, a drugima koliko hoće. Gospodar radnicima koji su radili cijeli dan nije umanjio dogovorenu plaću, a to što je ostalima dao isto toliko smatrao je svojom dobrotom. Dao im je od svoga, a ne od onoga što pripada drugim radnicima.

Možemo razumjeti reakciju radnikâ prvoga sata i njhov osjećaj da gospodar nije postupio baš pravedno, ali gospodarov odgovor na kraju dana „Prijatelju ne činim ti krivo…“ treba shvatiti kao poticaj na dublje razmišljanje o odnosu poslodovca, radnika, rada i plaće.

Gospodar vinograda u ovoj prispodobi primjer je moralnog poslovnog čovjeka koje se ne brine samo za svoj posao, nego i za svoje zaposlenike. Njegov pogled na čovjeka kao radnika širi je od pogleda onih radnika koji su bili zaposleni već za ranoga jutra. Oni su doista podnijeli teret i žegu dana, ali su bili sigurno da će se navečer vratiti kući sa zarađenom nadnicom. Nisu mislili na druge koji su na trgu ostali čekati da ih tko unajmi, i tako trpjeli neizvjesnost hoće li taj dan moći zaraditi kruha za sebe i svoju obitelj.

Gospodar je očigledno mislio i na to. On je posao u vinogradu mogao dovršiti i s manje radne snage, ali njemu je stalo da što većem broju ljudi omogući da zaradi svagdašnji kruh.

Tu crtu dobrote radnici prvoga sata nisu odmah primijetili pa im je bila potrebna pouka da se rad i zaposlenost ne vrednuje samo veličinom plaće. U davanju plaće nikomu se ne smije uskratiti ono što je zaslužio i gospodar vinograda bio bi učinio nepravdu da je radnicima prvoga sata dao manje od onoga kako su se pogodili. Ali to što radnicima koji su došli kasnije daje i više nego što su zaradili svjedoči da gospodar plaću ne svodi na slijepu birokratsku isplatu po satnici, nego polazi od čovjeka kao čovjeka i njegovih potreba koje se nekada mogu zadovoljiti samo milosrđem.

Uz pouku radnicima prvoga sata da se zbog sebičnosti i zavisti ne isključe iz radosti radnika posljednjega sata koji su više osjetili gospodarovu milost, sadržaj ove prispodobe potiče i na razmišljanje o jednoj drugoj važnoj temi. To je problem nezaposlenosti, iz koje onda proizlazi niz drugih osobnih i društvenih problema. O nezaposlenosti možemo govoriti s različitih točaka gledišta, ali je u svakoj točki taj problem povezan s duhovnošću i moralom.

Kad govorimo o problemu nezaposlenosti na političkoj razini, prisjetimo se da je bavljenje politikom znalačko odmjeravanje općeg i pojedinačnog interesa koje treba biti ostvareno uz poštivanje pravde  i stvarnih mogućnosti svakoga čovjeka. Politika kao briga za opće dobro treba se voditi tako da nitko ne bude oštećen i da se spriječi svaki oblik korupcije. U duhu prispodobe o radnicima posljednjega sata zadatak političara bio bi da osiguraju takve društvene strukture u kojima će svatko imati mogućnosti zaraditi za pristojan života.

Kad se o problemu nezaposlenosti  govori na ekonomskom području, ne smije se smetnuti s uma da je ekonomija također umijeće i znanje. Mnogi su nezaposleni jer nemaju potrebna znanja i vještine, a mnogi zaposleni žive loše jer ne znaju upravljati s onim što zarade. Učenje i otvorenost razvoju i kulturi na svim područjima života garancija su i veće zaposlenosti i višega ekonomskoga životnoga standarda.

No nezaposlenost nije samo pitanje politike i ekonomije. Razmišljajući o nezaposlenosti na tim područjima već smo primiejtili da je sve to čvrsto povezano s duhovnošću i moralom. A kad govorimo o duhovnom i moralnom uzroku nezaposlenosti, onda je tu na prvome mjestu jedan od sedam smrtnih grijeha: lijenost. Uvijek je popularno govoriti o nezaposlenosti i  za nju optuživati odgovorne javne osobe ili političke i ekonomske strukture. Nije tako popularno govoriti o lijenosti, jer time nužno moramo uprijeti prst i u same sebe. O lijenosti ne vole govoriti ni političari jer se tako ne bi svidjeli narodu.

Nismo svi političari i ekonomisti da bismo znali na tim područjima učiniti ono što treba,  ali svi možemo biti marljiviji i otvoreniji raznim pozivima za rad u raznim vinogradima.

Prispodoba o radnicima posljednjega sata svemu ovomu daje i dimenziju vjere. Radnici koji su čitav dan radili, kao i oni koji su čitav dan čekali na trgu da ih tko unajmi imali su razloga za vjeru u dobar ishod svoga dana jer postoji gospodar koji o svakoj uri traži radnike za svoj vinograd i daje im sigurnu plaću. Gospodar  vinograda slika je milosrdnoga Oca koji se brine za svoju djecu tako da ih poziva da se i oni sami uključe u brigu za zajednički dom, kako se izrazio papa Franjo u svojoj enciklici „Laudato si“ pozivajući da naš rad bude i naša hvala Gospodinu.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

 

 

 

 

Share.

Leave A Reply