Podajte caru carevo, a Bogu Božje (29. nedjelja kroz god. – A)

0

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Jedno od najvećih razočaranja u Isusa koje su doživjeli narodne starješine, glavari svećenički, saduceji, farizeji i ostale sljedbe onoga vremena vjerojatno je bilo u trenutku  kad su shvatili da Isus,  koji se zvao Mesija, nije ima nakanu mijenjati vanjske političke strukture niti je pokazao naznaku da se želi boriti protiv tuđinske rimske vlasti u Judeji i Galileji. Njihova očekivanja od Mesije bila su današnjim rječnikom rečeno izrazito političke naravi. Nadali su se da će Mesija sloboditi svoj narod rimske vlasti i ponovno uspostaviti Davidovo Kraljevstvo. Isus je međutim propovijedio o Kraljevstvu Božjem i nije ispunio njihova očekivanja.

U tom razočaranju tražili su prigodu kako da se Isusa riješe, jer je on ipak uživao ugled u narodu, a to je smetalo ostvarenju njihovih ciljeva. Podlost kojom se ljudi u takvim situacijama rješavaju nepoželjnih osoba nije ništa novo. Farizeji se sastaju da smisle kako će Isusa uhvatiti u riječi, to jest, dovesti ga u zamku u kojoj će svaki njegov odgovor na njihovo pitanje  biti dovoljan da ga osude. Na kraju su smislili pitanje koje glasi: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“.

Čini se da je svaki odgovor na to pitanje poguban. Ako Isus kaže da nije dopušteno dati caru porez,  svidjet će se mnogima, ali će ga ti isti optužiti Rimljanima da ne poštuje carevu vlast i zakone. Ako li Isus kaže da je dopušteno dati caru porez, bit će omražen kao onaj koji se pokorava tuđinskoj vlasti, a neće dobro proći ni na religioznom području jer tako priznaje cara za vladara Izraelova, a vladar Izraelov samo je Bog.

Međutim, Isus je vješt komunikator. On na pitanje odmah ne odgovara, nego ga analizira. Pri tome polazi od nakane samoga pitanja. Često u pitanju nije na prvom mjestu njegov sadržaj, nego nakana s kojom se to pitanje postavlja. Isus prepoznaje nakanu farizeja i herodovaca koji ga žele iskušati i prekorava ih zbog njhova licemjerja. Pitanje koje su postavili nije besmisleno i kao takvo ono zaslužuje odgovor. Ali prije toga potrebno je pročistiti komunikaciju. U svakom razgovoru nakane govornika moraju biti jasne. One mogu biti i negativne kao što je u ovom slučaju i mogu takve ostati do samoga kraja. Ali moraju biti otvorene i iskrene. Zato se prije odgovora na pitanje mora raskrstiti s licemjerjem. Farizeji i herodovci mogu i dalje imati negativan stav prema Isusu, htjeti ga uhvatiti u riječi, optužiti ga i osuditi. U svemu tome moguće je čak konstruktivno komunicirati. Međutim, kad takve svoje nakane oblače u ruho prijetvornih pohvala, onda je komunikacija blokirana.

Isus je otvorenim prijekorom otvorio put prema odgovoru na postavljeno pitanje. On u najkraćem obliku glasi „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“  Otprve te se riječi shvaćaju kao potrebno razlikovanje između cara i Boga, između careve i Božje vlasti, između dužnosti prema caru i dužnosti prema Bogu. No to razlikovanje istodobno podrazumijeva opstojnost, ili možemo čak reći potrebu i za vremenitim i za vječnim vladarom. Car i Bog jedan drugoga ne zamjenjuju. Ne radi se o dvije paralelne ili sukobljene  vlasti. Radi se o različitim razinama vlasti.

Carska ili neka druga politička vlast označava vremenitu strukturu koja omogućuje uredan, a onda i dobar društveni, obiteljski i osobni život. Svaki pojedinac dio je te strukture i svojim doprinosom može učiniti da ona ispunja svoju svrhu na opće i osobno dobro. Bez toga potrebnoga doprinosa nijedna struktura ne može biti dobra. Bez plaćanja poreza, a porez nije ništa drugo nego osobni doprinos zajedničkom dobru, ne postoje sredstva koja su potreban za ostvarenje bilo kojega infrastrukturalnoga cilja. A na ‘cara’ spada to da se brine i odgovara za ispravnu i pravednu upotrebu poreznoga novca.

Drugi dio Isusova odgovora („Bogu Božje“) pokazuje jedini način na koji se može ispravno upravljati dobrima. Pitanje je li dopušteno dati porez caru ili nije u svojoj biti utemeljeno je na stavu da plaćanje poreza caru može biti otpad od Boga, to jest davanje prvenstva caru, a ne Bogu. Svojim odgovorm Isus riješava upravo taj problem. On cara podvrgava Bogu. Ono što jamči uredan i sretan zemaljski život jednome narodu, nije samo to da bude poslušan svome caru i da vrši carske zakon. Potrebno je da i narod i car budu poslušni Zakonu Božjem. Prvenstvo Božjega zakona vrijednost je koje se nijedan čovjek vjernik ne može i ne smije odreći. U sukobu između cara i Boga nema nikakve dvojbe na koju stranu treba stati i komu se podvrći. Samo Bogu, a ne nekoj političkoj strukturi, dugujemo apsolutnu poslušnost. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da se vršenje Božjega zakona ne osigurava automatski promjenom ovoga ili onoga političkoga sustava. Ono se osigurava unutarnjim obraćenjem Bogu koje svaku ljudsku zajednicu čini ugodnim mjestom za život svakom čovjeku.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Share.

Comments are closed.