Aktivnost papa na društvenim mrežama (Petra Marunčić)

0

UVOD

Živimo u svijetu koji brzo napreduje po pitanju tehnologije. Tehnologija se iz godine u godinu sve više i brže razvija i tako nas prisiljava da idemo u korak s njom. Gotovo da i ne poznajemo osobu koja se danas ne služi barem jednim od sredstava koja su nam potrebna da bismo mogli „virtualno komunicirati“. Upravo to tzv. „virtualno komuniciranje“ jest jedan veliki napredak koji je omogućio komunikaciju, možemo slobodno reći, s jednog kraja svijeta na drugi. U ne tako dalekoj prošlosti ljudi nisu mogli niti zamisliti da će „doći“ nešto takvo što će im uvelike olakšati svakodnevni život. Danas je dovoljno uzeti mobilni uređaj i pogledati sve najnovije informacije iz države i svijeta. Ljudi se počinju „okupljati“ na društvenim mrežama, stvaraju „virtualne zajednice“ i putem društvenih mreža informiraju se o svemu onom što ih zanima.

Veliki problem naše današnjice jest da društvene mreže ne služe samo informiranju, već određene „stranice“ na Internetu formiraju informacije ovisno o vlastitim stajalištima. Upravo zbog prethodno navedenog razloga, koji naravno nije jedini, vrlo je važno da i Crkva ide u korak s vremenom te se počne koristiti društvenim mrežama i na taj način dopirati do velikog mnoštva koje danas ne čita. U ovom radu bit će govora baš o tome, o aktivnosti Crkve odnosno preciznije papa na društvenim mrežama. Internet je jedna od najvećih „platformi“ ikada izumljenih. Svaki pojedini čovjek na ovom svijetu teži pripadanju određenoj skupini, a to jest ono iskonsko u nama jer čovjek jest ponajprije društveno biće. Možda zvuči malo čudno, ali svaki čovjek objavom određenog sadržaja na Internetu opredjeljuje se za neku zajednicu i tako sudjeluje u njezinoj izgradnji.

U prvom dijelu ovoga rada središnja tema jest komunikacija Svete Stolice. U početku će biti riječi o osnovnim podatcima i samoj definiciji Svete Stolice. Nakon iznošenja osnovnih podataka o Svetoj Stolici, u nastavku se govori o odnosu Crkve i medija kroz povijest. Prvi dio rada završava objašnjenjem „Božjih darova“ i „znakova vremena“. Drugi dio ovoga rada koji jest i najvažniji, a glasi kao i sam naslov ovog rada, bit posvećen je prvom papi koji je počeo koristiti društvene mreže. Osim o papi Benediktu XVI., bit će govora i o ostalim papama koji su nastavili tu „tradiciju“. Taj hrabri korak Pape zapravo jest nastavak već nama poznatog i trajnog evangelizacijskog nastojanja Crkve da prenese poruku Evanđelja preko društvenih mreža i ne samo to, već da tom porukom uvijek iznova obogaćuje društvene mreže kao prostor unutar kojeg ljudi provode jako puno vremena. Treći, završni dio posvećen je prednostima i nedostacima društvenih mreža. Bit će govora i o prednostima u kontekstu evangelizacije i nove evangelizacije, ali i nedostacima koji su, nažalost, brojni. Treći dio završava govorom o moralnim naglascima u korištenju društvenih mreža. Glavno etičko načelo jest da ljudska osoba i ljudska zajednica uvijek moraju biti svrhom upotrebe društvenih obavijesnih sredstava i to se nikad ne smije smetnuti s uma. Službenici Crkve, a naravno i mi sami, pozvani smo da se razborito služimo sredstvima komunikacije, Internetom i ostalim „modernim“ znakovima vremena.

1.     KOMUNIKACIJA SVETE STOLICE

Sv. Augustin je zaključio da Bog govori posredovanjem ljudi i na ljudski način jer tako govoreći On nas traži.[1] Kod Augustina se očituje ideja Boga koji se služi čovjekom i njegovim jezikom. Iz samog naslova ovog poglavlja možemo vidjeti da se ovdje radi o sučeljavanju dvaju termina, a to su: teologija i komunikacija. U ovom poglavlju bit će govora o Svetoj Stolici i njezinom posredovanju između Boga i ljudi putem društvenih mreža te odnosu Crkve i medija tijekom povijesti.

1. 1. Sveta Stolica – osnovni podatci

„Sveta Stolica ili Apostolska Stolica označava vrhovnu vlast Katoličke crkve, odnosno papu i Rimsku kuriju.“[2] Ona jest u međunarodnim odnosima zaseban subjekt međunarodnog prava i ona se ne miješa s Državom Vatikanskog Grada. Sam naziv „papa“ prijevod je s latinskog jezika i njegovo doslovno značenje jest „tata“. Do 3. stoljeća „papa“ je bio uobičajeni naslov za biskupe, a od 5. stoljeća počasni naziv rimskog biskupa. Prema katoličkoj tradiciji papa nasljeđuje apostola Petra koji je nosio titulu prvog rimskog biskupa te se smatra da je umro mučeničkom smrću u Rimu. Papa je naziv za poglavara Katoličke crkve, a ono vrijeme koje papa provede na čelu Katoličke crkve naziva se pontifikatom.

Vrlo je važno da ono što papa uputi vjernicima dospije do svih nas, zbog toga su od iznimne važnosti sredstva komunikacije (tisak, radio, televizija, film). Osim modernih sredstava komunikacije danas najveću popularnost stekao je Internet kao „najmodernije“ sredstvo komunikacije. Najveći iskorak Crkve u otvaranju prema sredstvima društvenog priopćavanja dogodio se na Drugom vatikanskom saboru. Taj Sabor je prepoznao značaj sredstava društvenog priopćavanja ne samo za odnos Crkve prema svijetu, nego i općenito za evangelizaciju.

Jedan od plodova tog sabora bio je i dekret Inter mirifica, proglašen od pape Pavla VI. 1963. godine. Papu Pavla VI. nazivaju svjedokom svih velikih tehnoloških otkrića. Dekret Inter mirifica je dekret o sredstvima društvene komunikacije. U sadržaju dekreta naglašeno je pravo informiranja pojedinca i društva u cjelini, ali Dekret također upozorava na važnost istinitosti i cjelovitosti informacije te obvezu poštivanja moralnih zakona. Dekret se također i zalaže za podupiranje TV prijenosa te radijskih prijenosa koji su korisni za obitelj i na kraju preporučuje osnivanje katoličkih radijskih postaja. Osim dekreta Inter mirifica, važan dokument za „otvaranje“ Crkve prema novim medijima, proglašen na Drugom vatikanskom saboru, je i Gaudium et spes. No više riječi o spomenutim dokumentima bit će u sljedećem potpoglavlju, pod nazivom „Odnos Crkve i medija kroz povijest“.

1. 2. Odnos Crkve i medija kroz povijest

Temeljni način evangelizacije jest navještaj riječi. „Bog koji je postao Riječ, konkretna u Isusu Kristu, posvećuje svaku našu riječ. Riječi time prestaju biti samo obična sredstva sporazumijevanja, one dobivaju sakralni predznak, postaju svete i potrebne za duhovni rast i opstanak čovjeka.“[3] Navještaj Božje riječi je živi Božji govor koji njegovi službenici upućuju određenoj zajednici i tako je vode ka spasenju. „Govoreći o povijesti otvaranja Crkve prema medijima važno je napomenuti kako crkveno djelovanje možemo promatrati pod četiri vida: navještaj riječi, liturgiju, zajedništvo i služenje.“[4]

Početak odnosa Crkve i medija obilježiti će pojava tiska. Kao što već znamo iz povijesti, počeci tiska datiraju još iz davne 1452. godine otkrićem tiskarskog stroja s pomičnim slovima. Izumio ga je Johann Gutenberg Gensfleish i tako započeo revoluciju u prenošenju pisane riječi. Crkva na otkriće tiskarskog stroja odgovara otporom, što treba razumjeti s obzirom na okolnosti koje su tada postojale te u kontekstu vremena. S jedne strane, mnoštvo ljudi u crkvenim službama, samostanima i sl., koji su se bavili prepisivanjem tekstova, ostalo je bez posla dok, s druge strane, tisak otvara veliki spektar mogućnosti za širenje krivovjerja i hereza. Sloboda riječi i razmjena mišljenja kojoj je tisak uvelike pomogao dovest će do naglog intelektualnog napretka i pluralizma mišljenja u kojima je Crkva uvidjela opasnost. Ovdje moramo spomenuti i Luthera kojem će tisak biti od velike pomoći za razvoj reformacije i polemiku protiv Katoličke crkve. Važno je spomenuti da je prvi značajni katolički katekizam sv. Petra Kanizija iz 1555. godine, u vremenu velike nepismenosti, tiskan i distribuiran u više od 100.000 primjeraka.[5] Nakon Francuske revolucije Crkva pozitivnije gleda na tisak. Crkva se zbog sve češćeg napada na kršćanstvo počela sve više služiti i braniti tiskom. Počelo se shvaćati da informacija nije samo idealna vrijednost, nego može postati i tržišni proizvod ili čak moćno sredstvo manipulacije.[6] „Papa Pio XI. (1922. – 1939.) posvećuje medijima, posebice filmu, još veću pozornost. Svoju Encikliku Vigilanti cura (1936.) posvećuje filmu. Uočavajući opasnosti novih medija svoga vremena Pio XI. ističe i njihovu korisnost, posebice u evangelizaciji.“[7]

Kao što je i već spomenuto u prethodnom poglavlju veliki iskorak ka otvaranju Crkve prema sredstvima društvene komunikacije dogodio se na Drugom vatikanskom saboru. Dekret Inter mirifica, koliko je god jedan od najkraćih saborskih tekstova, ipak označava jednu važnu prekretnicu i novi pristup Crkve prema sredstvima društvenog priopćavanja. Između ostalog Inter mirifica ističe: „Majci Crkvi je poznato da ta sredstva ako se ispravno upotrebljavaju, pružaju djelotvornu pomoć ljudskom rodu jer mnogo pridonose odmoru i naobrazbi duha te širenju i učvršćivanju Božjega kraljevstva.“[8] Moramo napomenuti da taj dokument i upozorava na oprez i mudrost prilikom prihvaćanja informacija te govori za javnu vlast da bi trebala budno bdjeti nad sredstvima javnog priopćavanja.

Osim dekreta Inter mirifica, kada govorimo o sredstvima društvenog priopćavanja, važna je i pastoralna konstitucija Gaudium et spes, također proglašena na Drugom vatikanskom saboru. Ovdje je važno naglasiti da u prvom poglavlju ta konstitucija ističe poveznicu Kristovih učenika i ljudi suvremenog doba. „Dokument ističe kako su Kristovi učenici primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zato zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanim s ljudskim rodom i s njegovom poviješću.“[9] Uočavamo i potrebu poticanja Crkve da ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja te da odgovarajući na česta ljudska pitanja u svakom vremenu pronađe način kako to najbolje odgovara svakom naraštaju. Daljnji nastavak otvaranja Crkve prema medijima i nov, svjež način pristupa toj problematici izloženi su kasnije u crkvenom dokumentu Communio et progressio. Taj dokument nije ništa drugo, nego nastavak i konkretizacija saborskog dokumenta Inter mirifica.

Temeljnim posaborskim dokumentom o evangelizaciji smatra se dokument Evangelii nuntiandi. U tom dokumentu Crkva ističe da kao važni oblici navještaja i dalje ostaju služba riječi i kateheza koja će s vremenom nadrasti fazu običnog informiranja i postati glavnim poticajem procesa usvajanja životnih kršćanskih navika. Taj dokument naglašava da su sredstva društvene komunikacije trajni izazov za evangelizaciju, ali i mogućnost da se brže i lakše prodre do svakog pojedinca i potakne osobno zalaganje.

Ne smijemo zaboraviti Ivana Pavla II. i njegov odnos prema medijima. Taj odnos bio je iskren, spontan i otvoren. Bio je takav vjerojatno zbog toga što je Papa shvaćao koliki utjecaj i važnost imaju mediji na društvo i ostale sfere u životu. Prepoznavao je i brojne evangelizacijske prilike koje mediji pružaju Crkvi. U svojoj enciklici Fides et ratio govori o važnosti kulture i spominje kako se kulture hrane komunikacijom dobara, naglašava kako se cijela ljudska aktivnost odnosno cijeli život čovjeka odvija unutar jedne kulture. Papa ističe kako je Bog progovorio nama u Sinu (Heb 1, 1-2) i želi obnoviti odnos između Boga i ljudi, ali isto tako i odnos među ljudima. Mediji su danas stvorili novi svijet i novu kulturu te je potrebno u taj novi svijet donijeti Radosnu vijest spasenja.

Osim pape Ivana Pavla II. potrebno je spomenuti i papu Benedikta XVI. Upravo je papa Benedikt XVI. prvi papa koji je iskoristio mogućnosti koje pružaju društvene mreže. Njegov primjer slijedili su kardinali, biskupi i svećenici. Ovo potpoglavlje završava s aktualnim papom Franjom. On je već od samog početka svoje službe bio otvoren prema predstavnicima medija. Uočava važnost medijske komunikacije i nedugo nakon izbora već se susreće s novinarima.[10] Medijima je posebno zanimljiv njegov izričaj koji je daleko od diplomatskoga izražavanja koji se u Crkvi često koristio.

Kroz ovaj kratki pregled povijesti odnosa Crkve i medija vidljivi su usponi i padovi, ali ono što se promijenilo jest da Crkva danas na medije gleda kao na Božje darove i znakove vremena. Naime, napredak tehnologije i znanosti snažno utječe na razvoj društva u cjelini. Kako bi mogla pratiti razvoj društva i širiti Radosnu vijest, Crkva treba osluškivati i čitati znakove vremena.

1. 3. Božji darovi i znakovi vremena

Svjesni smo da je komunikacija jako bitna sastavnica ljudskog života, ali ne samo ljudskog života već i kršćanske vjere. Kršćanska vjera se temelji na Božjem govoru čovjeku i čovjekovom odgovornom slušanju Božje riječi. Papa Pio XII. za svoga pontifikata medije je nazvao „Božjim darovima“. Mediji doista jesu darovi ako se njima razborito služimo. Osim što su Božji darovi, medije se još naziva i „znakovima vremena“. Oni su znakovi vremena koje je Crkva pozvana tumačiti u duhu evanđelja. Prateći i služeći se znakovima vremena Crkva će tako moći odgovoriti na vječna pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života ovisno o načinu koji odgovara svakom novom naraštaju.

Crkva u prošlosti, o čemu je bilo govora u ranijim potpoglavljima, nije uvijek imala pozitivan odnos prema medijima. Dokumentom Communio et progressio iz godine 1971. potvrđuje se novi pozitivan stav Crkve prema medijima. Na medije se više ne gleda kao na zlo koje treba izbjegavati i od kojeg se treba braniti, već se na njih sada gleda kao na ono što će uvelike pomoći Crkvi u širenju Božje riječi. Za Crkvu mediji postaju „čudesna sredstva“ i papa Ivan Pavao II. upozorava da se medije zbog njihove važnosti za suvremeni svijet, ali i za Crkvu, ne smije prepustiti inicijativi pojedinaca ili manjih skupina u Crkvi, već je medijsko djelovanje potrebno uklopiti u pastoralno planiranje.[11]

Danas smo svjedoci koliko se brzo odvija medijska revolucija. Naši roditelji su u svom djetinjstvu bili očarani pojavom TV-a i tek u kasnijim godinama pojavom Interneta, dok smo se mi kao njihova djeca već u djetinjstvu upoznali s Internetom. Tako su mediji, među kojima i Internet kao medij svih medija, postali dio obiteljske svakodnevice. Upravo zbog toga je vrlo važno i potrebno da roditelji, kao oni koji prvi odgajaju svoju djecu, nauče sami biti odgovorni korisnici medija.

Na odgovorno korištenje medija upozorava papa Ivan Pavao II. Također, potiče obitelji da se udružuju s drugim obiteljima kako bi razgovarale o problemima i mogućnostima koje moderni mediji pružaju obiteljima, a sve usmjereno na savjesno promišljanje o etičkoj dimenziji sredstava komunikacije s ciljem dobivanja praktičnih poticaja za umanjivanje rizika koji nameću mediji, te radi promicanja tih moćnih sredstava kao pravih izvora obogaćivanja.[12] U tome se vidi zajednička odgovornost koju imaju medijski djelatnici, državne vlasti i roditelji.

2.     PAPE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

Crkva je s vremenom prihvatila i konačno iskoristila mogućnost da bude dijelom današnje „virtualne zajednice“. Korištenje web stranica od strane Crkve spada u nužni, „moderni“ oblik evangelizacije. Tako danas pronalazimo brojne stranice religioznog, kršćanskog sadržaja. Danas, osim službenih vatikanskih web stranica, unutar crkvenih krugova s ponudom religioznog sadržaja nastupaju različite crkvene udruge, pokreti i ustanove.[13] No prvi papa koji je otvorio račun na društvenoj mreži pod nazivom Twitter bio je papa Benedikt XVI. Prvi tweet pape Benedikta XVI. je mala, ali povijesna gesta koja je otvorila put evangelizaciji putem društvenih medija.[14] U sljedećim potpoglavljima bit će riječi o papi Benediktu XVI. i papi Franji koji nastavlja tradiciju korištenja društvenih mreža.

2. 1. Sveta Stolica i Internet

Katolička crkva je „službeno“ stupila u svijet Interneta za Božić 1995. godine. Kad je Papina božićna poruka stavljena na službene stranice www.vatican.va.[15] U prvih 48 sati 307.786 korisnika iz 70 zemalja posjetilo je ovu stranicu.[16] Uz korištenje Twittera Sveta Stolica od siječnja 2009. ima svoj vlastiti račun i na popularnoj mreži za razmjenu videozapisa pod nazivom YouTube.

Od svih društvenih mreža koje su danas aktualne, Crkva je najaktivnija u korištenju Facebooka i YouTube servisa koji su jako korisni instrumenti u evangelizaciji. „Kao konkretan primjer pastoralne prisutnosti unutar prostora digitalnih mreža ističemo Papinu prisutnost na Twitter servisu.“[17] Potrebno je naglasiti da se često dogodi u prostorima virtualnog svijeta zanemarivanje vrednovanja prošlosti i budućnosti.

U brzom, današnjem ritmu života, prevelikoj količini informacija, čovjek se lako izgubi i nađe u opasnosti napuštanja i zanemarivanja svoje prošlosti. Papa Ivan Pavao II. poziva da se ne bojimo novih tehnologija i da u njima prepoznamo odraz našeg dioništva u komunikacijskoj i ujedinjujućoj ljubavi Boga, koji od čitava čovječanstva želi učiniti jednu obitelj.[18] Bog je smisao crkvenog zajedništva i komuniciranja. Zajedništvo unutar prostora digitalnih mreža, posebno promatrano kroz dijalog s teologijom, stvara novu paradigmu, novu kulturu, nov način korištenja vremena, nove identitete i novo društvo.[19]

Ono što Bog poručuje zajednici koja ga vjerno sluša ostvaruje se preko žive Božje riječi i preko sakramenata unutar liturgijskih slavlja. Iz prethodne rečenice možemo naslutiti da onome što Papa i Crkva objavljuje na Internetu nešto nedostaje. Tim objavljenim riječima nedostaje stvarno, a ne virtualno zajedništvo i što je najvažnije nedostaje sakramentalna stvarnost. Virtualni svijet nikako ne može zamijeniti zajedništvo vjernika u bogoslužju. Ono što jest važno i zbog čega virtualno komuniciranje jest bitno je da virtualni način omogućuje svjedočenja koja spadaju u bit kršćanske zajednice, a posebno evangelizacijskog procesa.

2. 2. Prvi Papa na društvenim mrežama

Prvi papa na društvenim mrežama, kao što smo već ranije spomenuli, bio je papa Benedikt XVI. Odmah na početku svoga pontifikata isticao je kako će nastaviti onakvu otvorenost prema medijima kakva je bila nakon Drugog vatikanskog sabora, a najviše za vrijeme pape Ivana Pavla II. Papa Benedikt XVI. u svojim govorima i nastupima nije imao onu spontanost u komunikaciji po kojoj je bio poznat njegov prethodnik Ivan Pavao II. Iako su se njegovi nastupi uvelike razlikovali od onih Ivana Pavla II., papa Benedikt XVI. bio je svjestan važnosti medija za Crkvu, njihovog utjecaja i važnosti pa i mogućnosti koje otvaraju novim evangelizacijskim putovima.

„U svojim govorima i dokumentima papa Benedikt XVI. uočava važnost antropološkog pitanja vezanog uz medije ističući da mediji mogu postati prigodom za očovječenje.“[20] Prema tome, on medije ne doživljava samo kao tehničko okruženje, već u medijima vidi novi svijet u kojem žive ljudi kojima Crkva treba pristupiti evanđeoskom ponudom. Ističe kako nije dovoljno napredovati samo u ekonomskom i tehnološkom smislu, već je potrebno da razvoj bude istinski i cjelovit.[21]

Papa Benedikt XVI. otvorio je račun na Twitteru 3. prosinca 2012. godine, u Godini vjere, dok svoj prvi status stavlja 12. prosinca iste godine, na blagdan Gospe od Guadalupea.[22] Twitterom, možemo slobodno reći, počinje novo doba evangelizacije. Na konferenciji za novinare objavljeno je da će uz službeni profil na engleskom jeziku biti pokrenuto još sedam drugih profila na različitim jezicima uz mogućnost dodavanja novih profila na društvenim mrežama u budućnosti.[23]

Prvi naknadno dodani Twitter profil bio je @Pontifex_In, Papin službeni profil na latinskom jeziku otvoren 20. siječnja 2013. Benedikt XVI. prvi put šalje tweet 12. prosinca 2012. godine u kojemu zahvaljuje na srdačnim reakcijama prilikom otvaranja Twitter profila ovim riječima: „Dragi prijatelji, drago mi je što mogu stupiti u kontakt s vama preko Twittera. Hvala vam svima na velikodušnom odazivu. Sve vas blagoslivljam iz dubine srca.“[24] Nakon ovog kratkog tweeta Papa odgovara na još par izabranih pitanja putem ove iste društvene mreže. Netom prije pokretanja Twitter profila objavljeno je kako Papa neće sam voditi vlastiti profil, već će svaku njegovu poruku prije samog objavljivanja odobravati za to specijalizirane službe. Kada je Papa napuštao svoju službu, 28. veljače 2013. godine, nakon 79 dana provedenih na Twitteru, Papa je na svojih devet službenih Twitter profila imao oko tri milijuna sljedbenika.[25] Po završetku pontifikata pape Benedikta XVI. njegov službeni Twitter profil nije ukinut. Taj profil je nastavio biti aktivan samo je uklonjeno ime i prezime pape i na mjesto njegova imena postavljen je izraz sede vacante, označavajući vrijeme upražnjene papinske stolice.[26]

Nakon završetka pontifikata pape Benedikta XVI., na mjesto novog pape izabran je papa Franjo. Odmah po početku svoje službe papa Franjo preuzima Twitter profil rimskog prvosvećenika i svoj prvi službeni tweet objavljuje četiri dana nakon početka svog pontifikata. Na svom profilu 17. ožujka piše: „Dragi prijatelji, zahvaljujem vam iz srca i molim vas da nastavite moliti za mene.“[27] Za papu Franju je od samog početka njegovog pontifikata bila karakteristična i prepoznatljiva njegova jednostavna i otvorena komunikacija. Upravo ta otvorenost i jednostavnost utjecali su na veliki priljev sljedbenika na njegov Twitter profil. Od početka pontifikata pa do 21. svibnja 2014. godine papa Franjo je na svojim službenim Twitter profilima prihvatio više od trinaest milijuna sljedbenika.[28] O papi Franji i njegovoj aktivnosti na više različitih društvenih mreža biti će riječi u sljedećem potpoglavlju.

2. 3. Papa Franjo na Twitteru, Facebooku i Instagramu

U prethodnom potpoglavlju smo spominjali papu Franju kao onoga koji je „naslijedio“ Twitter profil svog prethodnika Benedikta XVI. Aktivnost pape Franje na Twitteru od samog početka njegova pontifikata više je nego očita. Do 21. svibnja 2014. godine objavio je 325 tweetova što u prosjeku znači nešto manje od jednog tweeta dnevno.[29] Najveća aktivnost pape Franje na Twitteru zabilježena je u 2013. godini, a povezana je s održavanjem Svjetskog susreta mladih u Rio de Janeiru 23. – 28. srpnja 2013. godine te u povodu sukoba koji su eskalirali u Siriji.[30]

Putem društvene mreže Twittera papa Franjo prvenstveno poziva na prekid ratovanja u zaraćenim zemljama, ukazuje na nepravde u svijetu i poziva na optimizam te vjeru u nadu u vlastitim životima. Između ostalog, on ohrabruje mlade ljude i usmjerava ih prema Kristu te putem Twittera isto tako progovara o važnosti svjedočenja vlastite vjere u svakodnevnom životu. „Iako je njegova poruka u ovom obliku ograničena na 140 znakova, to ne znači da ona gubi na svojoj kvaliteti. Dapače, to ograničenje u neku ruku prisiljava korisnika da na jezgrovit i snažan način sažme svoju misao i podijeli je sa zajednicom na Twitteru.[31]

Papa Franjo, osim što je i sam korisnik društvenih mreža, upozorava javno i na opasnost pretjeranog korištenja društvenih mreža. U jednom od svojih javnih nastupa 2019. godine izražava nezadovoljstvo zbog pojave u svijetu koju je opisao kao kulturu vrijeđanja. Papa ističe da što više koristimo društvene mreže, postajemo sve manje društveni. Upozorava na opasnost od zatvaranja u male grupice i također upozorava da je i Katolička crkva na Internetu izložena riziku da postane samo puka organizacija. Papa Franjo naglašava kako nam s jedne strane društvene mreže pomažu da se bolje povežemo i održavamo kontakte, a s druge strane su pogodne za manipulaciju osobnim podatcima u raznorazne svrhe.

Osim prisutnosti i aktivnosti pape Franje na Twitteru, papa ima svoj račun i na Instagramu i na Facebooku. Papa je 2016. godine otvorio svoj profil na Instagramu gdje dijeli slike s korisnicima. Ime njegovog profila na Instagramu je „Franciscus“ što na latinskom znači „Franjo“. Otvaranjem profila na Instagramu, cilj pape Franje bio je prikazati papinstvo kroz fotografije, kako bi omogućio onima koji to žele saznati više o Papi. Papa je odlučio otvoriti profil na Instagramu mjesec dana nakon što je upoznao izvršnog direktora te tvrtke, Kevina Systroma.“[32] Ulogu objavljivanja fotografija na Instagramu pape Franje ima Odjel za društvene mreže Državnog tajništva.

3.     PREDNOSTI I NEDOSTACI DRUŠTVENIH MREŽA

Ljudi oduvijek žele pripadati određenom društvu koje im odgovara što je i iskonska potreba čovjeka jer je čovjek prije svega društveno biće. Kao što i skoro svaka stvar na ovom svijetu za koju se uhvatimo ima i svoje svijetle i svoje tamne strane tako i društvene mreže imaju svoje prednosti, ali i nedostatke. Način na koji se ljudi služe obavijesnim sredstvima može proizvesti i pozitivne i negativne učinke. Mi smo oni koji sami biraju hoće li koristiti društvena obavijesna sredstva na dobar ili loš način. U ovom potpoglavlju naglasak će biti na prednostima u kontekstu evangelizacije i nove evangelizacije i na nedostacima društvenih mreža.

3. 1. Prednosti u kontekstu evangelizacije i nove evangelizacije

Danas je pristup Crkve društvenim obavijesnim sredstvima pozitivan i ohrabrujući. Crkva na medije gleda ne samo kao na proizvode ljudskog genija, nego na njih gleda kao na Božje darove i znakove vremena. Društvena obavijesna sredstva su sredstva i oruđe, upotrijebljeni kako ljudi izaberu da ih upotrijebe.[33]

Evangelizacija je neostvariva bez upotrebe slika, riječi, znakova i simbola. Stoga evangelizacija zahtijeva upotrebu znakova i simbola pojedine kulture, kao uvjet jasnog i razumljivog načina prenošenja poruke evanđelja.[34] Papa Pavao VI. je isticao važnost znakova i simbola kao načina prilagodbe navještaja određenim kulturama. „Evangelizacija gubi mnogo od svoje djelotvornosti ukoliko ne vodi računa o točno određenom narodu kojem se obraća, ako ne upotrijebi njegov jezik, njegove znakove i simbole, ako ne odgovori na pitanja koja on postavlja, ako se ne nadoveže na njegov stvarni život.“[35]

S druge strane, evangelizacija je u opasnosti od gubitka onog temeljnog, gubitka duše ako se iskvari njezin sadržaj pod izlikom da ga se prevodi u govor koji ljudi razumiju. Jednostavnije rečeno, evangelizaciju nije moguće uvijek i svugdje prenijeti na isti način, a da bismo je mogli prilagoditi sredini kojoj želimo navijestiti evanđelje pomažu nam mediji. U tom žaru prenošenja evanđelja ne smijemo ga posve pojednostavniti jer evanđelje u sebi ima dozu misterija, tajne koju je moguće vidjeti samo srcem. Novi mediji imaju važnu ulogu u komunikaciji suvremenoga čovjeka i u evangelizaciji, njihov razvoj je započeo u zadnjem desetljeću dvadesetoga stoljeća. Taj razvoj uvelike je promijenio načine učenja, prenošenje znanja i iskustava, ubrzao je protok i dostupnost informacija te je tako unaprijeđen i olakšan edukacijski proces.

„Novi mediji“ se zovu zbog posebnih obilježja, još i danas se ne može sa sigurnošću tvrditi gdje se zapravo nalazi granica između novih i starih medija. Problem se javlja i oko samog definiranja „novih medija“. Ono što sigurno znamo i vežemo za nove medije jest digitalnost, što znači da se podaci obrađuju u digitalnom obliku. Među nove medije zasigurno spadaju društvene mreže. Društvene mreže su donijele revoluciju u komunikaciji te su stvorile novo informatičko društvo, cijeli svijet su na taj način suočili s novim dobom. U tom najnovijem digitalnom dobu, Internet je postao novo mjesto za naviještanje evanđelja. Tijekom godina, mediji su donosili milijunima ljudi riječi i slike s pastoralnih pohoda Svetog Oca.

Nova evangelizacija znači da sadržaj ostaje isti, ali ona je nova jer se služi novim metodama, novim izričajem, a u tome joj pomažu „novi mediji“. Brojne su prednosti koje donosi komunikacijski napredak. Lakša i brža dostupnost osoba povećava i osjećaj zajedništva što otvara prostor za razvoj solidarnosti i vodi do društvenih, političkih i religijskih promjena. Društvene mreže omogućuju brojne nove katehetske ideje i modele te potpomažu cjelokupnom katehetskom procesu koji uključuje obnovu kulture, nove oblike svjedočenja i sl.

3. 2. Nedostaci društvenih mreža

Razvoj medija pokazuje i drugu, negativnu stranu koja se ogleda u plitkoći spoznaja, nedostatku mudrosti i siromaštvu intuicije te čestoj prikraćenosti za dublje, ozbiljnije i sveobuhvatnije procese učenja.[36] Ivan Pavao II. ističe da Internet kao forum potiče na relativistički način razmišljanja u kojem je praktički sve prihvatljivo i gotovo ništa nije trajno te potiče na zanemarivanje vlastite odgovornosti.[37]

Papine poruke prigodom Svjetskog dana društvenih komunikacija izražavaju zabrinutost zbog sve većih zlouporaba i pozivaju na razboritost prilikom korištenja sredstava društvene komunikacije. U porukama se u više navrata upozorava na opasnost udaljavanja od stvarnog života te bijega u virtualni svijet. Danas su u „điru“ tzv. online prijateljstva i upravo su takve vrste prijateljstava štetne za naša prava prijateljstva, naše bližnje, obitelj i, na kraju krajeva, slobodno vrijeme. Papa Franjo u svojim porukama postavlja pitanje: „Tko je moj bližnji“, i tim pitanjem ukazuje na opasnost da se preko društvenih mreža polako počinjemo izolirati od naših bližnjih te zaboravljamo na važnu socijalnu interakciju.

Nažalost, činjenica je da brzina i tehnološki napredak oblikuju novu kulturu komuniciranja, ali ta kultura komuniciranja često ne podrazumijeva kvalitetan izričaj. Možemo se osvrnuti i na Hrvatsku te krizu vrednota našega društva koja je očita u medijima. Kriza vrednota je najviše očita u medijima jer mediji su, s jedne strane, zrcalo društva u kojem se vidi njegovo stanje dok su, s druge strane, i činitelji društveno-političkih događanja.[38]

Sva sredstva komunikacije trebaju biti otvorena zajedništvu među osobama, a da bismo postali braća i sestre, moramo se međusobno poznavati. U današnje vrijeme društvena komunikacijska sredstva mogu se koristiti za blokiranje zajednice i uništavanje dobra osoba. Mogu utjecati na pojedince tako da ih izoliraju ili privlače u zajednice koje su negativne i usmjerene na lažne vrijednosti. Mediji vrlo lako mogu proširiti dezinformaciju i krivu informaciju te promicati prostotu i banalnost.

3. 3. Moralni naglasci u korištenju društvenih mreža

Priopćavanje mora uvijek biti u skladu s istinom, jer istina je bitna za osobnu slobodu i za pravo međusobno zajedništvo. Osnovno mjerilo od kojega se polazi jest čovjek i zajednica. Etika se u društvenim obavijesnim sredstvima ne odnosi samo na ono što se pojavljuje na ekranima u kinematografima ili na televiziji, u radijskim emisijama ili u tiskovinama i na Internetu, nego i u više drugih pogleda.[39]

Sudjelovanje medija na svim razinama trebalo bi biti organizirano i sustavno te ne bi smjelo skretati ni u čiju stranu. To načelo danas vrijedi ponajviše tamo gdje su društvena obavijesna sredstva u privatnom vlasništvu te se koriste zbog dobitka. U interesu sudjelovanja javnosti potrebno je da izvjestitelji nastoje razgovarati s osobama, a ne im samo govoriti.[40] „Odluke o sadržajima i usmjerenjima medija ne bi se smjele prepustiti samo tržištu i ekonomskim čimbenicima, ili stjecanju dobiti, jer se na to posljednje nije moguće osloniti niti za čuvanje javnoga interesa kao cjeline, osobito ne zakonitih interesa manjina.“[41] Etičke obveze nemaju samo oni koji izvještavaju već i korisnici. Potreban je svima određeni oblik odgoja za medije, ili osobnim učenjem, ili na neki način sudjelovanjem u organiziranom programu. Odgoj za sredstva priopćavanja doprinosi stvaranju dobrog ukusa kod korisnika te ispravnog moralnog prosuđivanja.

ZAKLJUČAK

Društvene mreže nam dopuštaju da stupimo u kontakt s ljudima koje najvjerojatnije u životu nikada ne bismo upoznali niti stupili u kontakt s njima. Sve ove tehnologije koje se danas koriste i s kojima svijet brzo ide naprijed, mogu pridonijeti pokretanju značajnih promjena.

Na početku ovog rada možemo vidjeti kako se odnos Crkve prema medijima kroz povijest mijenjao. Od nesigurnosti i zatvaranja na samu riječ „mediji“, Crkva se polako počela otvarati i prihvaćati medije kao Božje darove i znakove vremena. Ne samo da se počela otvarati prema medijima i prihvaćati to novo doba, „doba naprednih tehnoloških otkrića“, već se i sama uključila u virtualni svijet s papom Benediktom XVI. Vrlo dobro znamo da nikakav virtualni svijet ne može zamijeniti svakodnevni fizički kontakt s vjernicima, ali može puno olakšati da Crkva dopre i do onih masa do kojih fizičkim putem ispočetka možda ne bi mogla. To znači da te velike internetske platforme mogu poslužiti za dodatno obogaćivanje vjerske zajednice i kao „ulaznica“ za sve one koji preko njih ostvaruju prvi kontakt s katoličkom vjerom i Crkvom.

Drugi dio ovog rada posvećen je upravo društvenim mrežama i djelatnošću Crkve i papa na društvenim mrežama. Osim Benedikta XVI. spomenut je i papa Franjo koji nastavlja slijediti put svog prethodnika. Papa Franjo, osim profila na Twitteru, otvara i profil na Instagramu i Facebooku. Statistički podaci nam govore da je Papa aktivan skoro pa svakodnevno na društvenim mrežama i da je privukao mnogo više sljedbenika otvaranjem Instagrama i Facebooka.

U trećem dijelu rada bilo je govora o prednostima i nedostacima društvenih mreža. Osim pozitivnih strana, društvene mreže sa sobom nose i mračnu stranu. Često dolazi do toga da se pojedinac „izgubi“ u virtualnim prostranstvima te se često predstavlja kao netko drugi ili samog sebe uvjeri da je netko drugi. Često se ljudi „sakriju“ iza drugih, lažnih profila kako bi bez zadrške mogli govoriti sve ono što inače ne bi smjeli. Dolazi do vrijeđanja, omalovažavanja i do pretjerane površnosti. Također je spomenuto da na takav način i navještaj Crkve i Božja riječ koja se polako širi i virtualnim svijetom mogu biti ugrožene. Da ne bi do toga došlo, pape nas u svojim porukama potiču na razboritost u korištenju medija.

Ne možemo „izvagati“ obje strane i sa sigurnošću reći čega ima više – pozitivnih ili negativnih strana, ali možemo iskoristiti te negativne strane i učiti iz pogrešaka drugih.

Na samom kraju nalazi se potpoglavlje pod naslovom „Moralni naglasci kod korištenja društvenih mreža“. U tom potpoglavlju uključena je i etika koja kao filozofska disciplina koja se bavi proučavanjem morala ostavlja svoj pečat i postavlja pravila pri korištenju medija. Naglasak je na osobi i na društvu odnosno zajednici koji moraju pod svaku cijenu biti mjerilom i počelom svake komunikacije.

Cilj ovog rada bio je prikazati kako komunikacija i teologija, dva potpuno različita svijeta, „komuniciraju“ zajedno. Naglasak je bio na povijesnom rastu u prihvaćanju i otvaranju medijima, od prvotnog bježanja i negativnog stava prema medijima do uključenja Crkve u virtualno komuniciranje. Napominjemo kako razboritim korištenjem medija možemo uvelike doprinijeti zajednici u kojoj živimo i na taj način izbrisati onu mračnu stranu medija koja je uvijek latentno prisutna.

LITERATURA

1. Izvori:

BIBLIJA, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Inter mirifica. Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja (25. studenoga 1964.), u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

IVAN PAVAO II., Brzi razvoj, Apostolsko pismo odgovornima za društvenu komunikaciju, Zagreb (21. veljače 2005.), IKA, Zagreb, 2005.

IVAN PAVAO II., Poruka za 38. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (24. siječnja 2004.), na: http://www.hdkn.hr/category/dokumenti/.

BENEDIKT XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini (29. lipnja 2009.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.

PAPINSKO VIJEĆE ZA DRUŠTVENA OBAVIJESNA SREDSTVA, Etika u obavijesnim sredstvima (4. lipnja 2000.), IKA, Zagreb, 2000.

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Crkva i mediji: Pastoralne smjernice (25. travnja 2006.), Glas Koncila, Zagreb, 2006.

2. Knjige:

POLI, Gian Franco – CARDINALI, Marco, Komunikacija u teološkoj perspektivi. Promišljanja o komunikativnim aspektima vjere, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

STRUJIĆ, Jure, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, Katolički bogoslovni fakultet, Split, 2015.

ZANON, Darlei, Chiesa e societa in Rete, Edizioni San Paolo, Torino, 2013.

3. Članci:

GAZDA, Imrich – KULLA, Albert, The use of New media in the Catholic Church, u: Informatol, 46 (2013.) 3, 232–239.

MATAUŠIĆ, Mirko Juraj, Mediji u krizi vrednota, u: Bogoslovska smotra, 71 (2001.) 2/3, 361–379.

MATAUŠIĆ, Mirko Juraj, Uvjeti nastanka i počeci katoličkog tiska, u: Diakovensia, 6 (1998.) 1, 7–18.

PALAC, Nenad, Hrvatske nadbiskupije na društvenim mrežama, u: Crkva u svijetu, 50 (2015.) 2, 324–344.

4. Web mjesta:

BITNO.NET, Prije šest godina Papa je otvorio račun na Twitteru, pročitajte što je poručio u prvom ‘tweetu’, na: http://www.bitno.net/vijesti/vatikan/prije-sest-godina-papa-je-otvorio-racun-na-twitteru-procitajte-sto-je-porucio-u-prvom-tweetu/ (29. lipnja 2020.).

NET.HR, Broj followera rapidno raste: Papa Franjo otvorio Instagram profil, na: http://net.hr/danas/svijet/broj-followera-rapidno-raste-papa-franjo-otvorio-instagram-profil/ (30. lipnja 2020.).

WIKIPEDIA, „Sveta Stolica“, na: https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Sveta_Stolica (28. lipnja 2020.).

 

[1] Usp. Gian Franco Poli – Marco Cardinali, Komunikacija u teološkoj perspektivi, Promišljanja o komunikativnim aspektima vjere, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., 9.

[2] Usp. Wikipedia, „Sveta Stolica“, na: https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Sveta_Stolica (28. lipnja 2020.).

[3] Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, Katolički bogoslovni fakultet Split, Split, 2015., 99.

[4] Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, 99.

[5] Usp. Isto, 100.

[6] Usp. Mirko Juraj Mataušić, Uvjeti nastanka i počeci katoličkoga tiska, u: Diakovensia, 6 (1998.) 1, 7–18, ovdje 9.

[7] Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, 102.

[8] Drugi vatikanski koncil, Inter mirifica, Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja (25. studenoga 1964.), br. 2, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

[9] Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, 106.

[10] Usp. Isto, 126.

[11] Usp. Ivan Pavao II., Brzi razvoj, Apostolsko pismo odgovornima za društvenu komunikaciju (21. veljače 2005.), br. 6, IKA, Zagreb, 2005.

[12] Usp. Ivan Pavao II., Poruka za 38. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (24. siječnja 2004.), br. 4., na: http://www.hdkn.hr/category/dokumenti/.

[13] Usp. Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, 267.

[14] Usp. Bitno.net, Prije šest godina Papa je otvorio račun na Twitteru, pročitajte što je poručio u prvom ‘tweetu’, na: http://www.bitno.net/vijesti/vatikan/prije-sest-godina-papa-je-otvorio-racun-na-twitteru-procitajte-sto-je-porucio-u-prvom-tweetu/ (29. lipnja 2020.).

[15] Usp. Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, 273.

[16] Usp. Imrich Gazda – Albert Kulla, The use of New Media in the Catholic Church, u: Informatol, 46 (2013.) 3, 232–239, ovdje 235.

[17] Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, 277.

[18] Usp. Isto, 281.

[19] Usp. Darlei Zanon, Chiesa e societa in Rete, Edizioni San Paolo, Torino, 2013., 7.

[20] Benedikt XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini (29. lipnja 2009.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010., br. 73.

[21] Benedikt XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini, br. 23.

[22] Usp. Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, 277.

[23] Usp. Nenad Palac, Hrvatske nadbiskupije na društvenim mrežama, u: Crkva u svijetu, 50 (2015.) 2, 324–344, ovdje 329.

[24] Usp. Nenad Palac, Hrvatske nadbiskupije na društvenim mrežama, 330.

[25] Isto, 330.

[26] Isto, 330.

[27] Usp. Isto, 331.

[28] Isto, 331.

[29] Isto, 331.

[30] Isto, 331.

[31] Usp. Isto, 332.

[32] Usp. Net.hr., Broj followera rapidno raste: Papa Franjo otvorio Instagram profil, na: http://net.hr/danas/svijet/broj-followera-rapidno-raste-papa-franjo-otvorio-instagram-profil/ (30. lipnja 2020.).

[33] Usp. Papinsko vijeće za društvena obavijesna sredstva, Etika u obavijesnim sredstvima (4. lipnja 2000.), br. 4., IKA, Zagreb, 2000.

[34] Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, 37.

[35] Isto, 38.

[36] Usp. Isto, 175.

[37] Usp. Isto, 175.

[38] Usp. Mirko Juraj Mataušić, Mediji u krizi vrednota, u: Bogoslovska smotra, 71 (2001.) 2/3, 361–379, ovdje 362.

[39] Usp. Papinsko vijeće za društvena obavijesna sredstva, Etika u obavijesnim sredstvima, br. 20.

[40] Usp. Isto, br. 24.

[41] Isto, br. 24.

Share.

Comments are closed.