Biskup Šaško o hrvatskim braniteljima, zaboravu povijesti i nametanju krivnje, otvaranju komunističkih arhiva…

0

Pobožnošću Križnog puta i euharistijskim slavljem kojim je u petak, 24. ožujka 2017. godine, u zagrebačkoj katedrali  predsjedao pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, obilježen je korizmeni susret hrvatskih branitelja, članova obitelji branitelja, ratnih vojnih invalida, udovica, djece i roditelja poginulih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja. Donosimo jedan dio biskupove homilije.


Vas, braćo i sestre, hrvatski branitelji, molim da mi ne zamjerite što imam potrebu potaknuti vas da hrvatsku povijest ne prepustite zaboravu. Ta dionica naše povijesti je ključna. Kada nešto u vremenu bude odmaknuto, tada povjesničari trebaju rekonstruirati, povezati često nedostatne podatke, isključiti prijevare, razvrstati izvore. Zato povijest puno puta pišu oni koji mogu manipulirati dokumentima, ali stvarnu povijest pišu živi, pišu svjedoci istine. Zato bih želio da i danas vidite svoju važnu ulogu u onome u čemu vas nitko ne može zamijeniti.

Naime, prigodno će vam se s raznih strana, iz raznih interesa reći da ste vrijedni ili važni. Drugi će vas pak prozivati i zanemariti. Ja vas se usuđujem potaknuti da ne bude niti jednoga i niti jedne među vama koji za sobom nije ostavio zabilježeno svjedočanstvo, opisane doživljaje, iskustva, proživljenu muku i radost, prijetnje i stradanja. Vi ste živa povijest ključnih trenutaka za Hrvatsku. Doduše, u nekim će spisima ostati zapisani vaši ‘ratni putovi’; napravit će se poneka emisija i čuti nečije izjave, ali ako nema srca, ako nema vas, vaših pogleda, ranjenih tijela, vaših suza i nada, ratni putovi u spisima ostaju beživotni.

Prošlo je više od četvrt stoljeća od presudnih događaja za našu domovinu. Djeca koja nešto o tome pamte sada imaju tridesetak godina. Naraštaji koji dolaze – odakle će crpiti istinu? Iz svjedočanstava onih koji nikada Hrvatsku nisu voljeli, ali su imali dovoljno novaca i utjecaja da svoju mržnju i otrov neistine ukoriče, stave u filmske zapise, u književna djela i izvješća? Hoće li mladi istinu moći iščitati iz filmova, iz udžbenika, iz spomenika koje ostavljamo?

Osjećamo da ono što je ostalo u javnosti ne govori dovoljno jasno i istinito; i, ako nema ljubavi, glasa očeva i majki, djedova i baka, koji će djecu upućivati, pokazivati im, učiti ih, ostat će na vjetrometini nejasnoća, zbunjenosti, neistine kakvoj su bili prepušteni naši naraštaji nakon Drugoga svjetskog rata.

I zato sada, kada se grade ceste, nailazimo na mjesta s pokopanim, štoviše odbačenim hrvatskim žrtvama, o kojima se nije smjelo govoriti, o kojima se šaptalo, jer je nad njima posijan strah. Kada se prolazi šumama, niz padine za koje se slutilo da prekrivaju posljednje muke ubijenih; iz jama koje su izabrane da dubinom i mrakom priguše jauke stradalih i povećaju moć silnika, proviruju kosti, predmeti, žica koja je trebala svezati istinu i odvesti ljude tom stravičnom ‘podzemnom komunističkom žičarom’ u nepovrat sjećanja. Baš zbog toga, jer su dokumenti ostali nedostupni ili su uništeni ili zbog straha nisu zabilježeni događaji, mi se bavimo onim što je poniženje za slobodnu državu i suvremeno društvo. Ako se ozbiljno stane pred ta pitanja, gotovo je nevjerojatno da se u hrvatskoj javnosti još vode rasprave o tome treba li predati i otvoriti arhive zločinačke komunističke države; treba li tražiti dopuštenje od sljednika Komunističke partije; trebaju li totalitarni i zločinački vođa, kao i drugi partijski čelnici koji su dokidali najosnovnija ljudska prava, biti nazvani pravim imenima te tako povijesno vrjednovani. Kako je moguće da netko još ima hrabrosti i obraza o tome raspravljati pred hrvatskim vojnim invalidima iz Domovinskoga rata?

Još se traže izrazi koji bi najbolje istaknuli s čime se trebamo suočiti. Kada se Hrvatima kaže da se trebaju suočiti s prošlošću, uvijek im se nametala krivnja. I dok se ‘suočavamo s prošlošću’, znamo da je zapravo ključ i potreba suočiti se s istinom komunizma. Sve ostalo su samo izgovori koji ublažuju zločine toga režima. Na to se nadovezuje pitanje: Možemo li se suočiti, biti oči u oči s ljubavlju hrvatskih branitelja, a da ne spustimo pogled od srama?

Braćo i sestre, vaša ljubav svim srcem, dušom i umom ima snagu uvijek novih početaka i oduševljenja. Pohranite svoje zabilješke, svjedočanstvo istine, i to tako da bude dostupno na raznim stranama: u dokumentacijskim središtima, u arhivima, u objavljenim djelima… Ostavite zabilježena svjedočanstva ne kao oporuku jednoga vremena, nego kao kolijevku novih hrvatskih oduševljenja i rasta života. Istina pronalazi svoje putove. U tome nam je izvrstan primjer blaženi Alojzije. I kada se cijeli državni i međudržavni aparat trudio da istina bude izigrana, ona je preživjela i pokazuje novu snagu. Ništa što se voli svim srcem, dušom i umom ne može biti izbrisano. Pomozimo ljubavi da njena maštovitost i snaga bude na radost Crkve i naroda.

Izvor: www.mir.hr

foto: zg-nadbiskupija.hr

 

 

Share.

Comments are closed.