Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu (IV. koriz. nedjelja B)

0

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B
ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

U svom noćnom razgovoru s Nikodemom Isus među ostalim smisao svoga razapinjanja na križu uspoređuje sa svrhom podizanja zmije u pustinji. Riječ je o događaju opisanom u Br 21,8-9. Na svom putu kroz pustinju Izraleski narod zbog nestrpljivosti počeo je govoriti protiv Boga i Mojsija, te žaliti za Egiptom. Stoga je, kako slikovito priča knjiga Brojeva, Bog na njih poslao zmije koje su ih ujedale i dosta je naroda izginulo. No to je ljude probudilo i osvijestilo. Shvatili su da su sagriješili i obratili se Bogu preko Mojsijeva zagovora.

Tada je po Božjem nalogu Mojsije napravio mjedenu zmiju, stavio je na stup, i koga bi ujela zmija ozdravio bi tako da pogleda mjedenu zmiju na stupu. Premda ovaj događaj može zbuniti pobožne čitatelje Biblije, temeljna poruka ne zbunjuje, nego pojašnjava kako nadvladati zlo. Zlo se ne može nadvladati tako da ga se izbjegne, nego tako da se s njime  na ispravan način suoči.

Kako se na ispravan način suočiti sa zlom nam i prvo današnje čitanje iz Druge Knjige Ljetopisa u kojem se tumači zašto je Izabrani narod dopao babilonskog sužanjstva.  Glavni uzrok nije u vanjskom neprijatelju nego u samom narodu na čelu s njihovim poglavarima. Svi su gomilali nevjeru na nevjeru, a proroke koje im je Bog slao da se poprave nisu slušali nego su se čak s njima i izrugivali. A sada zasužnjeni narod treba biti dovoljno hrabar te pogledati istini u oči i priznati svoje grijehe. Drugim riječima to znači da svaka nesreća kako pojedinog čovjeka tako i čitavog naroda ima svoj uzrok u poremećenom odnosu s Bogom. U trenutku kad se taj odnos počne sređivati već se na obzoru pojavljuje oslobođenje. U povijesnom hodu Izraleskog naroda to je pojava perzijskog kralja Kira, koji osvaja Babilon i zasužnjenom narodu proglašava slobodu i omogućuje novi početak, pravo drugo rođenje.

Vratimo se sad mjedenoj zmiji koju Isus uzima kao sliku svoje osloboditeljske žrtve na križu. On je izrugani prorok i Čovjek na kojem je čovjek pokazao svu snagu svoje destruktivne moći.  No Isus svoje uzdignuće na križ koji je u očima onih koji su ga razapeli sredstvo za mučenje i izrugivanje preobražava u putokaz i sredstvo spasenja za sve ljude.

U tom smislu Isusova smrt na križu ima životnu vrijednost. Tko god pogleda u njega uzdignuta na križ i povjeruje u ljubav koju je time pokazao imat će život. Isus kaže i to kako je spasenje koje od njega dolazi ponuđeno svakom čovjeku. Ali spasit će se samo onaj tko vjeruje, dok se nevjerovanje izjednačuje s osudom. Pa ipak rečenicu „tko ne vjeruje, već je osuđen…“ u ne treba shvatitikao konačnu presudu u nekom konkretnom slučaju nego kao svečanu opomenu svima ljudima s obzirom na njihov stav prema Isusu Kristu u kojem je na djelu Bog koji svojom milošću spašava čovjeka..

U kratkom odlomku iz Poslanice Efežanima (2,4-10) koju čitamo u drugom misnom čitanju čak četiri puta govori se o Božjem djelu u Isusu Kristu.  (1) Nas koji  smo bili mrtvi zbog prijestupa  Bog je oživio zajedno s Kristom. (2) Bog nas je uskrisio i posadio na nebesima u Kristu Isusa, što znači da je otajstvo krštenja povezano posljednjim smislom ljudskog života. (3) U Isus Kristu pokazala se Božja dobrohotnost prema nama. (4) I na kraju, dolazimo do zaključka da u Isusu Kristu nije samo naš kraj nego i naš početak, jer smo u njemu stvoreni za dobra djela.  Tako živeći u Kristu otkrivamo ljepotu i jednostavnost Božjega nauma s čovjekom.  Do Boga ne dolazimo samim svojim snagama, nego nam se on sam daruje. No nama je hoćemo li taj dar primiti ili odbaciti.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.