Borite se da uđete na uska vrata (21. nedjelja kroz god. -C)

0

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30

Još jednom slušamo kako Isus naučavajući po gradovima i selima ‘popravlja’ pitanje koje mu je postavljeno. Netko ga je iz mnoštva upitao je li malo onih koji se spašavaju, ali mu Isus ne daje odgovor o broju spašenih, nego o tome kako se među spašenike ubrojiti.

Koristeći sliku gospodareve kuće i vrata koja će gospodar u jednom trenutku zatvoriti, Isus je svojim slušateljima možda htio dozvati u pamet starozavjetnu sliku Noine korablje. Noa je bio pravedan čovjek u vremenu punu nepravde. Dok je zemljom vladalo nasilje i svako se stvorenje izopačilo Noa je hodio s Bogom. Zbog toga je bio spašen u općem potopu. Prema Božjoj zapovijedi i s točnim uputama sagradio je korablju u koju je ušao on sa svojom obitelji te po par od svih životinja, kako bi se nakon potopa sva stvorenja mogla ponovno razmnožiti na zemlji. Kad su svi ušli u korablju, Bog je za njima zatvorio vrata. Svi ljudi koji su nakon toga ostali vani, sve ako su i htjeli, nisu više mogli u nju ući.  Stradali su u potopu. Preživio je samo pravedni Noa sa svojom obitelji.

Malo kasnije na svom putu prema Jeruzalemu Isus će reći „I kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi.“ (Lk 17,26-27).  Prema tome, primjer Noe može nam pomoći da razumijemo što znači ući na uska vrata spasenja. Navest ćemo barem dvije poruke.

Na uska vrata ne može su ući u masi, nego samo jedan po jedan. Nitko se ne može sakriti. Nitko u korablju spasenja ne može ući kao slijepi putnik i voziti se bez znanja gospodara.  Svatko će za sebe Bogu dati račun, kaže sveti Pavao (usp. Rim 14,12). Ali ne radi se samo o tome. Primjer Noe,  koji je bio čovjek pravedan i neporočan u svome vremenu, pokazuje nam koliko može učiniti pojedinac. Prema biblijskom pripovijedanju čitavo čovječanstvo duguje svoje postojanje samo jednom pravedniku. Pojedinac, dakle, nije nemoćan u moru zla koje ga okružuje. Ukoliko hodi s Bogom, on spašava ne samo sebe nego i one koji ga slijede na istome putu. Stoga je tužakanje da se zbog loših okolnosti ne može činiti dobro uglavnom samo izlika. Naravno da sve ne ide tako jednostavno i glatko. Ali, Isus zato i kaže: „Borite se da uđete na uska vrata…“. To bismo mogli shvatiti upravo u tom smislu da se ne utapamo u mnoštvo kao što se ni Noa nije utapao u mnoštvo. A rezultat njegova ne-utapanja u mnoštvo jest taj da se nije utopio u potopu i zahvaljujući njemu spašeno je ne samo čitavo čovječanstvo, nego i svako drugo stvorenje pod nebom.

Na uska vrata ne može se ući sa suvišnom prtljagom. Da bi se ušlo kroz uska vrata potrebno je odreći se mnogih navezanosti. Potrebno je biti slobodan. Takav je bio Noa. Bezbožno ljudsko okruženje nije ga uspjeli spriječiti da hrabro sluša Božje zapovijedi.  Nisu ga sputavale ni materijalne okolnosti. U korablju je Noa mogao unijeti samo hranu za sebe, svoju obitelj i ostala stvorenja.  Dakle, ništa drugo osim onoga što je potrebno za život.

To što vrijedi za očuvanje zemaljskoga života vrijedi i za hranu koja je potrebna za vječni život.  Prema besjedi o kruhu života u Evanđelju po Ivanu tu hranu daje samo Sin Čovječji. Nitko drugi. A uzimati tu hranu naziva se „činiti djela Božja“ tj. vjerovati u Isusa Krista koga je Bog poslao da spasi svijet. Tako dolazimo do odgovora na pitanje zašto oni koji kažu da su s njime jeli i pili te da je po njihovim trgovima naučavao na kraju nisu mogli ući na vrata. To su ljudi koji su u Isusu Kristu imali Boga u svojoj sredini, s njime se družili za stolom i slušali njegovo javno naučavanje po trgovima, ali mu nisu vjerovali. Zato ih Gospodar nije prepoznao.

Vjera u biblijskom smislu nije samo intelektualno prihvaćanje istinitosti neke informacije nego životno vezanje uz Boga koje se ostvaruje u vršenju njegovih zapovijedi. Mnogi možda i vjeruju da Bog postoji, ali ne žive po Božju.  Zato ih Isus naziva zlotvorima. Oni će moći proći kroz uska vrata samo ako odbace zlo i počnu činiti dobro.

Svoj odgovor nepoznatom sugovorniku iz mnoštva Isus završava porukom kako za stol s Abrahamom, Izakom, Jakovom i svim prorocima u Kraljevstvu Božjem neće sjesti oni koji su s njima vezani konopcima nacionalne i religiozne povijesti, nego svi oni koji sa svih strana svijeta u tim Božjim slugama  prepoznaju i nasljeduju ljude koji su svoj život gradili na temelju vjere. Na taj način Isus još jednom potvrđuje da pitanje koje treba postaviti nije broj onih koji se spašavaju, nego pitanje kako se tom broju pribrojiti.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.