Cjeloživotni odnos s Bogom (17. nedjelja kroz god. – C)

0

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13

U današnjem prvom čitanju biblijski pisac navodi kako je do Boga stigla vika zbog njihovih grijeha te Bog odlučuje sići i vidjeti odgovara li vika istini. O tome kako je i do koga ta vika stigla do Boga biblijski tekst šuti, ali je istaknuto to da Bog ne žele donijeti nikakvu odluku dok se sam na uvjeri u grijehe Sodome i Gomore. Neimenovani tužitelji na Sodomu i Gomoru bili su u pravu, ali Bog u slučaju optužbe koristi ‘metodologiju sumnje’.  Kad netko o drugomu svjedoči dobrotu i ljubav, Bog to ne provjerava, ali kad se netko na nekoga tuži Bog se spušta da vidi je li to doista tako. Iz toga proizlazi jasan zaključak da je Bogu stalo do toga da spasi, a ne da uništi.

To vidimo i u njegovu napetom dijalogu s Abrahamom. Abraham postavlja Bogu pitanje može li zahvaljujući jednoj skupini nevinih poštedjeti od kazne čitav grad. Božji je odgovor potvrdan, samo je pitanje koliko velika treba biti skupina pravednih da bi se svi spasili. Abrahamova zagovornička molitva počinje s pedeset ljudi i spušta se sve do deset. Božji je odgovor svaki put potvrdan. I zbog deset pravednika Bog će spasiti čitav grad. No u Sodomi i Gomori nije se našlo toliko pravednika. Ipak,  premda zbog nedostatna broja pravednih Bog neće poštedjeti čitav grad, ipak će spasiti nevine pojedince. To je Abrahamov sinovac Lot sa svojim dvjema kćerima i ženom koja će se pretvoriti u stup soli jer se unatoč uputi anđela obazrela natrag prema Sodomi i Gomori. U svakom slučaju Abrahamovo zagovaranje pred Bogom pokazuje kako Bog nikad neće uništiti pravednike zajedno sa zlima, a grešnike će poštedjeti radi pravednika koji čuvaju njegovu riječ.

Pripovijedanje o Sodomi i Gomori ipak pretpostavlja da za spasenje grešnika u nekom mjestu mora postojati i određeni minimalni broj pravednika. U ovom slučaju to je broj deset. On je zasigurno simboličan, a u židovskoj tradiciji to je minimalni broj religiozno punoljetnih muškaraca koji je potreban da bi se mogla obaviti zajednička molitva. To je, naime, broj koji jamči Božju prisutnost u okupljenoj zajednici.

Tom simbolikom današnje prvo čitanje povezano je s odlomkom iz evanđelja gdje Isus poučava svoje učenike kako trebaju moliti.

Dok pouku o Gospodnjoj molitvi u Evanđelju po Mateju nalazimo u okviru Isusova govora na gori (Mt 6,9-13) na mjestu gdje Isus opominje narod da u molitvi ne blebeću kao pogani koji misle da će biti uslišani s mnoštva riječi, u Evanđelju po Luki ta se pouka smješta u kontekst same Isusove molitve. On je na jednom mjestu molio i učenici su zatražili da i njih nauči moliti, kao što i drugi učitelji uče svoje učenike.

U tom kontekstu pouka o molitvi Gospodnjoj događa se kao prijelaz s Isusova razgovora s Ocem, na Isusov razgovor s učenicima. Bolje rečeno, poukom o molitvi Isus svoje učenike uvodi u njegovo zajedništvo s Ocem.

Sadržaj same molitve nešto je kraći od Matejeve verzije, ali je u bitnome isti. Na literarnoj razini to je svjedočanstvo o postojanju različitih tradicija koje su prenosile Isusove riječi što potvrđuje povijesnu autentičnost događaja u kojem Isus uči svoje učenike kako će moliti.  Naime, kad bi paralelna mjesta u evanđeljima bila potpuno identična, baš to izazvalo bi velike  sumnje u autentičnost dotičnoga događaja, jer bi se radilo o očiglednom ‘namještanju’.

S druge strane, pojedini evanđelisti jednu epizodu iz Isusovca života stavljaju u različite kontekste da bi ih obojili posebnom porukom. Tako je evanđelistu Luki važno spomenuti to da su učenici tražili da ih Isus nauči moliti potaknuti samim njegovim primjerom. Molitva prema tome nije neki gotovi recept za jednokratnu upotrebu nego cjeloživotna škola u kojoj čovjek neprestano izgrađuje svoj odnos s Bogom. Stoga je za molitvu veoma važna ustrajnost. U tom smislu Luka pouku o molitvi Očenaša nadopunja prispodobom o čovjeku koji ustrajno i ‘bezočno’ usred noći kuca na vrata svoga prijatelja moleći ga za pomoć i o ocu koji svome sinu daje sve što mu zaište. Svrha tih primjera jest pokazati da ustrajna molitva neizostavno postiže svoj cilj, te, ako učenici budu molili onako kako ih je Isus naučio sigurno će prispjeti u Isusovo zajedništvo s Ocem.

Budući da je Isus u neprestanom zajedništvu s Ocem on je u teološkom smislu u stalnoj molitvi. I ta molitva ne može ostati neuslišana. To je također ono što evanđelist Luka želi istaknuti. Zato je njegov opis Isusove pouke o molitvi manje napet nego kod Mateja. To se posebno vidi kod završnog dijela molitve gdje se govori o otpuštanja dugova. Dok Matej upozorava da će nam Bog otpustiti dugove u onoj mjeri u kojoj mi opraštamo svojim dužnicima, Luka se izražava na takav način kao da je naša spremnost da sve oprostimo svojim dužnicima neupitna. Moliti s drukčijim stavom nije molitva koju nas je naučio Isus.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.