Čovjek vjere (12. nedjelja kroz god. – B)

0

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina B

ČITANJA: Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41

U Drugoj poslanici Korinćanima apostol Pavao kaže: „Ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.“ (5,16). Ta rečenica na poseban način može se primijeniti na Isusove učenike koji su išli za njim, slušali ga što govori, gledali što čini,  zajedno s njime jeli i pili, jednom riječju,  poznavali su Isusa u svim segmentima svakodnevnog života. Pa ipak to je bilo samo poznavanje po tijelu. Što to znači? Odgovor na to pitanje stiže kad raščistimo to o čijem se tijelu radi. Na prvi pogled može se učiniti kako se želi reći da su učenici Isusa poznavali u njegovu tjelesnom obličju. To je točno, ali to nije značenje njihova poznavanja Isusa po tijelu. Tijelo  o kojem se govori u Drugoj poslanici Korinćanima nije tijelo Isusovo, nego tjelesnost učenika. Radi se o tome da su oni svoje poznavanje o Isusu temeljili na onome što mogu spoznati samo po tijelu. To je ono što je dostupno osjetilima. Učenim jezikom rekli bismo, to je empirijsko poznavanje. U lađi u kojoj Isus prelazi na drugu obalu nakon što je narodu propovijedao u prispodobama postaje potpuno jasno da učenici u tom trenutku Isusu poznaju samo po tijelu.

Lađu koju su učenici pokretali svojim veslanjem dok je Isus spavao zahvatila je oluja nasred Galilejskog mora. U tom trenutku oni reagiraju potpuno potaknuti svojom tjelesnošću. Uhvatila ih je panika. Bude Isusa i gotovo ljutito mu prigovaraju što mirno spava dok se lađa udarana valovima počela puniti vodom te joj je prijetilo da potone. Isus se budi, najprije se obraća vjetru i moru. Ušutkava ih, a onda prekorava svoje učenike zbog straha i manjka njihove vjere. A na to učenici reagiraju međusobno se zapitkujući: Tko je ovaj? Tko je Isus kojemu se i vjetar i more pokoravaju?  Do odgovora na to pitanje učenici ne mogu doći poznavanjem Isusa po tijelu. Jer poznavanjepo tijelu ne može objasniti kako Isus zapovijeda prirodnim silama. Zato je potrebno učiniti iskorak vjere koja čovjeka oslobađa svakoga straha.

Očigledno je da je Isus od svojih učenika očekivao da se uz njega osjećaju sigurno, pa čak i onda kad oko njih bjesni oluja, a on mirno spava. Da su učenici ostali nepoljuljani u lađi koju su nemilice ljuljali valovi, pokazali bi čistu vjeru koja se sastoji u potpunom povjerenju u svoga učitelja. No do toga stupnja vjere učenici tek trebaju doći. U ovom trenutku dobro je barem to što postavljaju pitanja, jer postavljanje pitanja otvara put svake spoznaje, pa i one vjerske. Još bolje bi bilo da su učenici, umjesto da se propitkuju međusobno, pitanja postavili samome Isusu. Ali na putu njihova nasljedovanje doći će i taj trenutak. Kada Isus umre na križu i objavi im se nakon svoga uskrsnuća, oni će ga moći spoznati jedino očima vjere. Poznavanje po tijelu koje je u Isus vidjelo samo svoju sliku o Isusu mora propasti da bi ga se spoznalo snagom ljubavi koja je jača od smrti. A to što vrijedi za Isusa vrijedi za spoznaju Boga uopće. Onaj tko svoju sliku o Bogu gradi samo na temelju tjelesnosti lako će izgubiti vjeru. Potopit će je valovi prve i najmanje kušnje koja dotakne naše tijelo. Bilo da je to teška duševna ili tjelesna bolest, tjelesni izgled ispod trenutačnih standarde ljepote, ekonomski problemi (koje danas redovito nazivamo egzistencijalnim kao da se sva egzistencija temelji na materijalnim stvarima), bračni i obiteljski problemi, mladenačke krize ili tegobe staračke dobi, vjera u Boga proživljava velike kušnje. Slične onima koje je proživljavao veliki biblijski patnik Job. Valovi kušnje koje je proživio doslovno su udarali u njegovo tijelo do te mjere da je poželio da se nije ni rodio. Pa ipak svu svoju patnju Job je izlijevao pred Boga. Postavljao mu je pitanja. Čak se htio od njega i udaljiti. Ali na kraju ipak nije mogao svoj život zamisliti bez Boga. Možda bismo upravo tako mogli definirati čovjeka vjere. To je onaj tko svoj život može zamisliti bez tijela, ali ga ne može zamisliti bez Boga. Tko doista ima takvu vjeru, tko Boga ne poznaje po tijelu, tko je spreman iskoraknuti iz tijela,  na koncu dolazi do toga da i u svome tijelu vidi Boga, Spasitelja svoga (usp. Job 19,16).

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.