Dar Duha Svetoga (Pedesetnica – Godina C)

0

PEDESETNICA. DUHOVI – Godina C
ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17; Iv 14,15-16.23b-26

Danas na svetkovinu Pedesetnice prvo misno čitanje iz Djela apostolskih i pabirci  iz Evanđelja po Ivanu vraćaju nas u dvoranu Posljednje večere. Naime, prema predaji, mjesto gdje su Isusovi učenici bili okupljeni svi na jednome mjestu na dan Pedesetnice isto je mjesto gdje je Isus blagovao posljednju večeru sa svojim učenicima prije svoje muke, smrti i uskrsnuća. A odlomak iz evanđelja po Ivanu donosi Isusove riječi s posljednje večere na kojoj je među ostalima obećao svojim učenicima da će im Otac poslati Duha Branitelja koji će ih poučavati u svemu, uvoditi ih u svu istinu i dozivati ime u pamet sve Isusove riječi.

U sklopu toga obećanja Isus upućuje svojim učenicima jednu rečenicu koja zaslužuje posebnu pažnju i to zato što na prvi pogled nije potpuno razumljiva. To je ova rečenica: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.“ (Iv 14,24b).  Nije u toj rečenici problematično to što Isus kaže da je riječ koju govori Očeva, nego u tome što kaže da to nije njegova riječ. Ako se uz to još prisjetimo tvrdnje u kojoj Isus kaže da je Otac veći od njega (Iv 14,28), čini se kao da se radi o Isusovoj subordiniranosti Ocu u onom smislu u kojem to Crkva prepoznaje kao herezu koja se protivi vjeri u Sinovu istobitnost s Ocem.

No samo malo bolje poznavanje religioznoga konteksta Isusova vremena pomaže nam da shvatimo što znače Isusove riječi: „A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.“

Naime, u Isusovo vrijeme djelovalo je u Palestinu mnoštvo različitih učitelja koji su svatko na svoj način tumačili Zakon koji je Bog objavio Mojsiju na Sinaju. Ima doista u Mojsijevu Zakona propisa koji nisu dorečeni i mogu se u praksi primijeniti na ovaj ili onaj način. Stoga su različiti učitelji koji su vrijedno proučavali Zakon iznosili svoja mišljenja i tumačenja kako treba shvatiti i primijeniti ovaj ili onaj zakonski propis. Zato su se u Izraelu razvile različite škole i učenjački pravci od kojih su mnogi uživali veliki ugled i poštovanje u narodu. Sjetimo se kako se i sam apostol Pavao pohvalio kako je u „do nogu Gamalieolvih odgojen točno po otačkom Zakonu“ (Dj 22,3). U takvom povijesnom kontekstu Isus ne odriče svaku vrijednost ostalim učiteljima koji se trude oko proučavanja i tumačenja zakona, ali se među njih ne svrstava kao jedan od mnogih učitelja.

Isusova riječ nije samo još jedan učiteljski doprinos proučavanju Zakona, nego je njegova riječ zapravo riječ Očeva. Zato on ne govori svoje, nego ono što govori Otac. Drugim riječima, Isus u svome poučavanju ne tumači Zakon kao što to čine drugi učitelji nego objavljuje njegovo pravo značenje, svrhu i smisao. A nakon njegov uzašašća kad se promijeni način njegove prisutnosti među učenicima Otac će u njegovo ime poslati Duha Branitelja koji će kroz sve naraštaje poučavati njegove učenike na isti način: dozivajući im u pamet sve što je Isus govorio, to jest riječ samoga Oca.

U tom obraćanju učenicima u dvorani otajstvene posljednje večere Isus na prekrasan način objavljuje istinu o Presvetom Trojstvu, tajnu koja izmiče shvaćanju uma koji se zatvara u svoje, ali se prihvaća umom koji se otvara Duhu kojega Otac šalje u ime Sina.

Nimalo slučajno ispunjenje obećanja dara Duha događa se na svetkovinu Pedesetnice kada Izrael slavi Božju objavu Zakona Mojsiju na brdu Sinaju. Ta starozavjetna Božja objava u kojoj je Bog izgovorio deset zapovijedi tako da ga čitav narod čuje temeljni je događaj Saveza Boga i njegova izabranoga naroda. Stoga slavlje silaska Duha Svetoga na Isusove učenike upravo na slavlje Pedesetnice objavljuje nam da istinsku Očevu volju možemo prepoznati jedino po Duhu Svetomu u riječima njegova Sina.

U konkretnom vjerničkom životu to znači da trebamo spoznajno i duhovno rasti tako da se oslobađamo okova svojega  i prihvaćamo Očevo. Postupajući tako primamo  Duha posinstva u kojemu suobličeni Kristu možemo govoriti: „Abba! Oče!“ kako čitamo u drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima.

Ne trebamo se bojati da ćemo tako izgubiti sebe i svoj identitet. Naprotiv. Tek tada ćemo malo pomalo spoznati i pravu istinu u samime sebi. Jer, kako reče sveti Franjo Asiški, ono smo što smo pred Bogom. Ništa više, ali ni ništa manje.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.