Djelovati u Isusovo ime (26. nedjelja kroz god. – B)

0

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: Br 11,25-29; Ps 19,8.10.12-14; Jak 5,1-6; Mk 9,38-43.45.47-48

Epizoda iz Knjige Brojeva koju donosi današnje prvo čitanje govori o tome kako nijedan čovjek niti ijedna skupina ljudi nije isključivi posjednik Božjega duha. Isto tako djelovanje Božjega duha ne može se ograničiti ni na neki točno određeni prostor. Mojsije je po Božjoj zapovijedi skupio  sedamdesetoricu starješina i smjestio ih oko Šatora sastanka. Potom je Bog uzeo od Mojsijeva duha i stavio na njih. U međuvremenu se ustanovilo da dvojica starješina, Eldad  i Medad,  nisu bila u Šatoru, ali je Bog i na njih izlio svoga duha i oni su stali prorokovati. Mojsijev pomoćnik Jošua htio je da ih Mojsije ušutka jer nisu bili u Šatoru, ali Mojsije se radovao što je Bog i na njih izlio svoga duha. Štoviše, radovao bi se još više kad bi sav narod postao Gospodnji prorok.

Takvim stavom Mojsije se pokazao kao pravi Božji sluga. Položaj vođe na koji ga je Bog postavio da vodi narod iz egipatskog ropstva Mojsije je shvatio kao služenje Bogu za dobro naroda, a ne kao moć koju ima nad drugima. Ključna riječ ovdje je opet služenje, pogotovo ako ovaj odlomak iz Knjige Brojeva promatramo u kontekstu današnjeg evanđelja  koje je nastavak Isusove pouke učenicima o služenju kao načinu ostvarenja istinske čovjekove veličine. Mojsije služi Bogu i narodu. Narodu služi tako da se brine za njegovo dobro, a Bogu služi tako da  živi doista kao Božji sluga. On se ne postavlja na mjesto koje pripada Bogu. Ne manipulira Božjim darovima i ne smatra se jedinim koji ima Božjega duha. Stoga u Eldadu i Medadu ne vidi nikakve konkurente ili prijestupnike koji se nisu odazvali pozivu da dođu u Šator. Kao istinski prorok Mojsije se raduje što i drugi prorokuju, jer smisao proročke službe ne sastoji se u promociji osobe proroka, nego u pokazivanju Božjega duha i snage.

Istu poruku Isus upućuje i svojim učenicima koji su vidjeli nekog nepoznatoga čovjeka kako izgoni zloduhe u Isusovo ime. Budući da dotični nije pripadao krugu učenika kojima je Isusu izričito dao vlast da izgone zle duhove, oni su mu zabranjivali da to čini. No u svom odgovoru apostolu Ivanu, koji ga je izvijestio o tome što su učinili, Isus jasno daje do znanja da njegovo djelovanje nije ograničeno na krug Dvanaestorice. Djelovati u Isusovo ime nije ničiji monopol, te se kao i u Mojsijevu slučaju Isus raduje svakom tko istinski djeluje u njegovo ime.

Uz tu poruku, istovjetnu onoj iz prvog čitanja, primjer  nepoznatog čovjeka koji djeluje u  Isusovo ime upućuje na još nešto. Naime, Isus svoj odgovor Ivanu i ostalim učenicima daje u obliku pouke koju zaključuje riječima „Tko nije protiv nas, za nas je“. To podsjeća na jednu misao Svetoga  Ignacija Loyolskog koji je kazao da svaki čin svoga bližnjega do krajnjih granica trebamo tumačiti na dobro. Pa ako nam netko u nečemu aktivno ne pomaže, ali nas ni ne ometa u djelovanju, već to neometanje treba shvatiti kao doprinos. A čaša vode žednom Isusovu apostolu, koja slikovito označuje najmanje dobro djelo, donosi nepropadljivu plaću. Jednom riječju, svako pa i najmanje djelo po kojem se ljudima naviješta Isusa Krista ima neprocjenjivu vrijednost.

S druge strane, kao kontrast takvom Isusovom pozitivnom gledanju, stoji oštra opomena onima koji prouzrokuju sablazan. Što je to sablazan? Barem u ovom slučaju jasno je da je sablazan postavljanje zapreke vjeri u Isusa Krista.  Najočitiji primjer sablazni jest kad se tko naziva Kristovim imenom, a živi potpuno suprotno Kristovu evanđelju. To one ‘najmanje’ o kojima Isus govori sablažnjva, jer je njihova vjera još u povojima i ovisna je o primjeru drugih. Sjetimo se da Isus sve ovo govori dok se posred njegovih učenika nalazi dijete. To dijete simbolizira sve ono čija je vjera djetinja. One kojima su za rast u vjeri potrebni oni koji su već postigli neku zrelost i time su odgovorni za one slabije. Ali, ako oni koji imaju tu odgovornost za dijete (ili bilo koga drugog čija je vjera u djetinjem stadiju) ne daju dobar primjer vjere takvima bi bilo bolje da budu ondje gdje ne mogu naškoditi ni sebi ni drugima, kako to slikovito izražavaju riječi „biti bačen u more s mlinskim kamenom oko vrata“.

Isusove pouka time ne završava. Njegov govor prelazi iz trećega („Onomu tko bi sablaznio…“) prelazi u drugo lice jednine  („Ako te ruka sablažnjava…“). To znači da svatko od Isusovih slušatelja može barem u dijelu sebe prepoznati izvor sablazni. Nekoga može sablažnjavati ruka, nekoga noga, a nekoga oko. Zajedničko tim dijelovima tijela jest to da ih čovjek ima u paru, što se čini ključnim za razumijevanje Isusove poruke. Radi se o čovjekovoj podijeljenosti. Jedna ruka, noga i oko mogu ga usmjeravati prema putu koji skreće s puta nasljedovanja Isusa Krista i vodi u propast. Taj dio sebe čovjek, koji hoće čitavim svojim bićem služiti Bogu u Isus Kristu, treba odsjeći. I tako odbacivanjem jednoga dijela sebe, čovjek postaje potpun. Radi se o evanđeoskom paradoksu koju može shvatiti samo onaj tko je spreman odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ, ići za Isusom Kristom i tako ući u život.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.