Dobri pastir za svoje ovce polaže život (4. vazm. nedjelja – B)

0

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA
ČITANJA: Dj 4,8-12; Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

Kada Isus govori o sebi kao dobrom pastiru zapravo govori o Božjem odnosu prema čovjeku. Već u Starom zavjetu Bog je opisan kao dobri pastir koji se brine za svoje stado, dok zli pastiri samo gledaju kako da iz stada izvuku svoju osobnu korist. U razmišljanju o pastirstvu ne može se stoga izbjeći pomisao na uvijek aktualnu kritiku onih koji obnašaju vlast u zajednici (bilo vjerskoj bilo građanskoj), a tu vlast ne vrše po Božju, to jest kao služenje narodu, nego se služe vlašću na štetu naroda.  Toj temi posvećeno je čitavo deseto poglavlje evanđelja po Ivanu, a u današnjem odlomku istaknuto je nekoliko bitnih elemenata.

Isus najprije govori o bitnoj razlici između dobrog pastira i najamnika, koja se najbolje vidi u slučaju opasnosti. Kao tipična opasnost ovcama navodi se vuk, a najamnik, kojemu nije stalo do ovaca bježi i ostavlja ovce na milost i nemilost toj krvoločnoj životinji. U ovoj slici potrebno se prisjetiti jednoga detalja koji se u odlomku iz evanđelja izričito ne spominje, ali je redovit na likovnim prikazima pastira. To je pastirski štap. Naime, glavna svrha štapa nije u tome da se njime tjeraju ili tuku ovce, nego da se štapom ovce štite od vukova i drugih napadača. Zato se ovca koja vidi štap u ruci patira osjeća sigurnom. To je značenje i pastirskog štapa koji nosi biskup kao pastir mjesne crkve, a mnogi će se sada sjetiti onoga retka iz Ps 23 gdje psalmist pjevajući Bogu kao svom pastiru kaže: „Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni!“.  Štap prema tome nije prijetnja nego sigurnost i utjeha, ne samo za pastira nego i za njegove ovce.

No Isus u svom govoru o dobrom pastiru ide puno dalje.  Pastir ne štiti svoje stado samo štapom nego samim sobom. Dobri pastir za svoje ovce polaže život, a to znači da se radi o jednom nadnaravnom odnosu, jer prema ljudskoj logici ovce služe životu pastira, a ne obratno. Stoga se još jednom potvrđuje da Isus govor o dobrom pastiru nije uputa za stočarsko gospodarstvo, nego praktična teološka intepretacija Božjeg odnosa prema čovjeku. Bog je u svojoj biti neusporedivo veći od čovjeka, kao što je i pastir od svoga stada. Ali princip Božje ljubavi izražava se upravo o tomu da se on koji je jači i veći brine za onoga koji je manji i slabiji, jer unatoč razlikama Bog i čovjek, ako se može tako reći, pripadaju jedan drugomu. Ta pripadnost izražena je glagolom ‘poznavati’. Isusova rečenica „poznajem svoje, i mene poznaju moje“ označuje najveću bliskost između pastira i ovaca, i to takvu koja se uspoređuje sa zajedništvom Oca i Sina, a očituje se u najvećem izrazu ljubavi, a to je umrijeti za druge.

Uz ovce koje već slušaju njegov glas i idu za njim, Isus, dobri pastir, naziva svojima i ovce koje nisu iz toga ovčinjaka. Tako on svoj vrata otvara i drugima koji žele čuti njegov glas. Redovito se u Isusovim riječima „I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir.“, u povijesnom kontekstu nastanka Ivanova evanđelja vidi poslanje propovijedanja evanđelja poganima, a u kasnijim – našim – vremenima to se primjenjuje i na ekumenski poziv za ujedinjenje samih razjedinjenih kršćana. To stoji. Ali mogućnost različite primjene tih istih riječi u različitim okolnostima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Crkve temelji se na tome  što zajednica Isusovih učenika nije zajednica zatvorena u samu sebe nego je otvorena i drugim – svim – ljudima. Zajedništvo ljubavi dobrog pastira i njegovih ovaca nije isljučivo, nego je već samo sebi poziv svima koji čuju glas Pastirov da se uključe u isto stado.  Slikovito rečeno, vrata crkve uvijek su i svim otvorena. Kako onima koji u nju ulaze svaki dan, tako i onima koji u nju ulaze samo u posebnim prigodama. I premda se među ovce mogu uvući i vuci, ako se ispravno shvate Isusove riječi, svaki je susret njegovih učenika čin uzajamne radosti.

Fra Domagoj Runje

 

 

 

Share.

Comments are closed.