Dođi, Gospodine Isuse (Sedma vezmena nedjelja – C)

0

SEDMA VAZMENA NEDJELJA – Godina C
ČITANJA: Dj 7,55-60; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26

Sveti Augustin rekao je na jednome mjestu „Ljubi dobroga čovjeka zato što je dobar, a lošega čovjeka za to da bude dobar.“

Ta izreka dobro se slaže s porukom današnjih misnih čitanja.

U prvome čitanju iz Djela apostolskih opisan je trenutak mučeništva svetoga đakona Stjepana.

Prirodna i razumljiva reakcija koju čovjek osjeća prema svojim mučiteljima redovito nije ispunjena osjećajem ljubavi. Postoje u povijesti mnogi mučenici koji su nepravedno progonjeni i ubijani te se nakon njihove smrti u svijetu osjeća potreba za zadovoljenjem pravde. Mučitelje je potrebno kazniti i to ne jednim činom, nego tako da budu spriječeni u tome da i dalje čine zlo. To je pravda o kojoj se nema što raspravljati. Postoje i mučenici, isto tako nevini i nepravedno mučeni, koji su u trenucima mučenja vapili za osvetom. I njih treba razumjeti i spominjati ih se.

No uz takve mučenike koje razumijemo i poštujemo postoje i mučenici koji se slave. To su oni koji su u trenutku svoje smrti postupili onako kako je to učinio Isus Krist. Prvi od njih je sveti Stjepan koji je umirući molio za svoje progonitelje riječima „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“ što odgovara Isusovim riječima na križu: „Oče oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34).

Sveti Stjepan moleći da Bog ne uzme za grijeh ono što su mu činili njegovi progonitelji nije molio za njih zato da bi i dalje mogli činiti zlo nego da prosvijetljeni njegovim primjerom budu od zla obraćeni.

Ta molitva donijela je ploda. Moleći za svoje progonitelje sveti Stjepan je svoju smrt pretvorio u slavlje vjere i navještaj evanđelja koji je donio mnoge dobre plodove među koje tradicija na poseban način ubraja obraćenje mladića Savla, odnosno apostola Pavla koji je od progonitelja kršćana postao najvećim propovjednikom Kristova evanđelja.

***

Današnje čitanje iz posljednjeg poglavlja Knjige Otkrivenja bolje ćemo razumjeti ako se sjetimo prvoga dijela knjige, tj. pisama sedmerim maloazijskim crkvama. Ondje Isus daje pohvale i opomene svakoj pojedinoj kršćanskoj zajednici u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiju i Laodiceji. Sva pisma osim jednoga sadrže i pohvale i opomene. Taj izuzetak je crkva u Laodiceji.  U toj crkvi nema ništa dobra. Međutim nakon oštrih opomena na kraju pisma stoje ove riječi: „Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (Otk 3,18-20).

To znači da su sve opomene izrečene toj crkvi zapravo izraz i djelo ljubavi u kojoj se njezini članovi pozivaju da budu bolji. Stanje je loše, ali nije beznadno. Crkva u Laodiceji može se popraviti,  a na kraju Knjige Otkrivenja navedene su riječi koje treba reći onomu koji kuca na vrata: Dođi, Gospodine Isuse.

***

Na posljednjoj večeri Isus ne moli samo sa za okupljene apostole, nego za sve koji će na njihovu riječ povjerovati u njega. U odlomku današnjeg evanđelja upadan je izraz „da budu“.

Isus moli za sve koji će povjerovati da budu jedno, da budu u njemu i u Ocu, pa opet da budu jedno kao što su on i Otac jedno, da budu savršeno jedno, da budu gdje je on, da budu s njime i, na koncu, da ljubav kojom je Otac ljubio njega bude u njima.

Tako izrečena molitva s jedne strane jasno svjedoči da cilj molitve još nije postignut, ali isto tako nema sumnje da će biti postignut.

Isusova molitva odražava stanje zajednice njegovih učenika. Ona još nije jedinstvena, još nije savršena, još pokazuje  manjak ljubavi. Ali to ne znači da u njoj uopće nema jedinstva, da je skroz nesavršena i da nema nimalo ljubavi. Isusova molitva zapravo je uravnotežena. Ona uči kršćane kako se čuvati i od oholosti (što ne smijemo brkati s ponosom) i od ponižavanja (što ne smijemo brkati s poniznošću).  Svi oni koje se nazivaju kršćanskim imenom već time pokazuje temeljno jedinstvo koje pak treba ići putem usavršavanja i ljubavi da bi doista postali savršeno jedno.

Ova Isusova molitva veliko je ohrabrenje u trenucima kušnje kada se čini da prevladavaju negativnosti. A da to ohrabrenje nije iluzorno potrebno se samo sjetiti one Isusove molitve pred grobom njegova prijatelja Lazara kojega je uskrisio iz mrtvih: „Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me svagda uslišavaš, no rekoh to zbog nazočnog mnoštva da vjeruju da si me ti poslao .“ (Iv 11,42)

Moliti i raditi za jedinstvo Isusovih učenika i za jedinstvo čitavoga svijeta znači vjerovati upravo to da Isusova molitva neće ostati neuslišana.

Fra Domagoj Runje

 

 

 

 

Share.

Comments are closed.