Duh Branitelj aktualizira zapovijed ljubavi (6. vazmena nedjelja – C)

0

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA – Godina C
ČITANJA: Dj 15,1-2.22-29; Ps 67,2-3.5-6.8; Otk 21,10-14.22-23; Iv 14,23-29

Pitanje trebaju li pogani prije negoli se krste prihvatiti i Mojsijev zakon potresalo je prvu kršćansku zajednicu. U odlomku današnjeg prvog čitanja imamo apostolsko pismo sastavljenu na skupu koji se tradicionalno naziva Jeruzalemskim saborom. Na tom saboru govorili su Petar, Pavao, Barnaba i Jakov te su na koncu na prijedlog Jakova predstojnika jeruzalemske zajednice donijeli odluku. Zaključak je u osnovi taj da ne moraju prihvatiti Mojsijev zakon niti se obrezati, ali se trebaju uzdržavati od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi. Drugim riječima, u svakodnevnom životu kršćani se trebaju držati onih zakona koje je Bog dao Noi i njegovim sinovima nakon potopa. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je baš taj biblijski događaj utjecao na odluku jeruzalemskoga sabora, ali podudarnosti su očite. Pogotovo ako su potopne vode pralik vode krštenja, a Noina korablja pralik Crkve, zajednice spašenika.

Ono što je pak sigurno u odluci jeruzalemskoga sabora jest to da je ona donesena na temelju iskustva onih apostola koji su propovijedali među poganima i primijetili njihovu otvorenost Bogu, a oni propisi Mojsijeva zakona koje se trebaju obdržavati znak su poštivanja osjećaja braće iz židovstva kojima bi kršenje tih propisa bilo ozbiljna prijetnja bratskom zajedništvu. Na sličan način postupa primjerice apostol Pavao u 1Kor 8,1-13 kada govori o jedenju mesa žrtvovana idolima koje zreli vjernici mog bez problema jesti, jer idoli ionako ne postoje, ali: „ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim“ (1Kor 8,13). U svakom slučaju ova odluka dobar je primjer promišljanja stvarnosti i traženja rješenja u duhu Božje objave.

Naime, ono što uz navedene zaključke plijeni pozornost u ovom apostolskom pismu jest tvrdnja „Zaključismo Duh Sveti i mi…“. Ta rečenica svakako označava uvjerenost apostola da su zaključci koji su doneseni nadahnuti Duhom Svetim. Ali postavlja se pitanje kako su u to sigurni. Put koji vodi do odgovora možda se krije u tome da je riječ o jednodušnom zaključku čitave zajednice. Ako neka zajednica nešto jednodušno hoće, a to nije na ničiju štetu, možemo reći da u toj zajednici djeluje Duh Sveti.

***

Knjiga Otkrivenja koju čitamo u drugom čitanju ovaj put govori o Svetim gradu novom Jeruzalemu.  Taj grad slika je Crkve, novog naroda Božjeg. Kao i drugdje tako i ovdje Knjiga Otkrivenja voli slikoviti govor .

Grad označava mjesto sigurnog, uređenog i razvijenog zajedničkog života zaštićenog od divljine i vanjskih neprijatelja. Život grada predstavlja visoku razinu kvalitete života, a grad Jeruzalem uz navedene značajke sveto je mjesto Božjeg prebivališta.

Sveti grad silazi s neba i označava zajednicu koju okuplja Bog. Glavni kriterij po kojem su članovi zajednice međusobno povezani jest njihovo prebivanje s Bogom. Njih zapravo ne povezuje nikakav sporazumni zajednički interes, nego činjenica da su povjerovali i odazvali se Božjem pozivu.

Grad je okružen velikim i visokim zidinama. Potpuno je siguran i zaštićen. U nj nitko ne može ući preko ograde ili nasilno. Ali zato grad ima dvanaest vrata, i to po troja sa svake strane svijeta koja se nikad ne zatvaraju, što znači se u nju može pristupiti uvijek i iz svih krajeva svijeta, ali isključivo na vrata.

Zidovi grada imaju dvanaest temelja koji nose imena dvanaest Isusovih apostola. To znači da je riječ o zajednici koja svoju vjeru temelji na apostolskom svjedočanstvu.

U gradu nema zidanoga hrama, jer Božje prebivalište s ljudima nije vezano u mjesto nego uz osobu Isusa Krista koji je slikovito prikazan u liku Jaganjca koji u jednoj slici simbolizira i njegovu muku i  smrt i uskrsnuće.

***

Isusove riječi u današnjem evanđelju odgovor su na pitanje Jude Tadeja „Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?“ (14,22). Iz konteksta čitavoga evanđelja čitatelju je, za razliku od Isusovih učenika na posljednjoj večeri, jasno da pojam svijet označava onu stvarnost koja ne prihvaća Isusa Krista. Stoga je lakše razumjeti i Isusov odgovor u kojem zapravo kaže da ga može upoznati samo onaj tko vrši njegovu riječ, to jest njegovu novu zapovijed ljubavi. Premda se na prvi pogled čini drukčije, povezanost zapovijedi i ljubavi uopće nije teško shvatiti, jer u čovjeku postoji prirodna sklonost da sluša onoga koga voli. O takvom odnosu ovdje govori i Isus. Onaj tko ga ljubi, sluša njegovu riječ.

U nastavku svoga odgovara Isus svjedoči kako savršena ljubav već postoji u njegovu odnosu s Duhom Braniteljem i s Ocem. Duh Branitelj kojega će poslati Otac dozivat će učenicima u pamet Isusovu riječ, a on sam odlazi Ocu od kojega je i došao. Taj tajanstven govor teško je razložiti nekim drugim načinom izražavanja. Pogotovo stvara poteškoće Isusova tvrdnja „Otac je veći od mene“ koju različita krivovjerja tumače kao Sinovu podložnost Ocu na razini same božanske biti. No toga problema nema, ako primijetimo da Isus ovdje govori o Ocu kao o Onome od koga je  došao i komu ide. Drugim riječima Isusova tvrdnja „Otac je veći od mene“ govori o njegovu božanskom podrijetlu, a ne o njegovoj subordinaciji u smislu božanske biti.

Ta istina, prema završnoj rečenici današnjeg odlomka, trebala bi učenicima biti pomoć da nadvladaju kušnje koje slijede ne samo u Isusovoj muci i smrti, nego i nakon uzašašća na nebo kada će se njegova prisutnost s učenicima ostvarivati po Duhu koji će ih podsjećati na sve što im je Isus govorio, i koji također izlazi od Oca.

Fra Domagoj Runje

 

 

Share.

Comments are closed.