Evangelizacija u eri postmoderne i govor o mladima kao govor o budućnosti društva (Petra Ljubišić)

0

UVOD

Postoje različiti pokušaji definiranja čovjeka s obzirom na njegove različite odrednice. U tom se smislu primjerice kaže da je čovjek misaono biće, kao dio žive prirode i prirodno biće, društveno biće, duhovno biće. No, možemo uočiti da je čitava povijest čovječanstva obilježena i komunikacijom. Čovjek je i biće komunikacije. Ukoliko imamo na umu da čovjek putem komunikacije može donositi zdrave plodove, ali jednako tako postići i one manje željene učinke, možemo zaključiti da pitanje komunikacije zacijelo ima svoj osobit značaj. U ovom radu ograničit ćemo se na jedan komunikacijski vid – komunikaciju koja se odvija putem sredstava društvenoga priopćavanja. Rad je podijeljen na tri poglavlja kroz koja ćemo pokušati obraditi problematiku suživota Crkve s izazovima današnjice, s osobitim naglaskom na svijet medijalne komunikacije.

U prvom poglavlju pokušat ćemo pružiti kratki presjek današnjih prilika. Svjedočimo da naše društvo poprima fizionomiju dubokih promjena. Potom će biti riječi o evangelizacijskom poslanju Crkve kao temeljnom vidu crkvenog djelovanja. Uslijedit će govor o žurnoj potrebi aktivne prisutnosti Crkve u suvremenim društvenim krugovima. Pritom ćemo osvijetliti i specifičnosti uloge laika s obzirom na jedinstveno poslanje Božjega naroda u cjelini.

Drugo poglavlje dotaknut će se pojma nove evangelizacije, ujedno ukazujući na njezinu ulogu i njezine temeljne karakteristike. Potom ćemo pobliže ispitati suodnos crkvene kulture i novih komunikacijskih sredstava. Prvo će biti govora o mogućnostima njihova doprinosa s obzirom na evangelizacijsko poslanje Crkve. Pritom ćemo navesti i nekoliko djelatnih primjera učinkovite prakse. Progovorit ćemo i o izazovima koje postavljaju pred crkveni govor, čija bi ključna točka trebao biti navještaj otajstva.

Treće poglavlje progovorit će o populaciji mladih pod vidom njihove religiozne dimenzije. Prvo ćemo ih pokušati smjestiti u kontekst crkvenog djelovanja. Potom ćemo ukazati na različite izazove s kojima se mladi susreću u pluralnom društvu današnjice. Iznijet ćemo temeljne karakteristike tradicionalnog pastoralnog djelovanja, ukazujući na žeđ za obnovljenim pastoralnim projektom u službi evangelizacije. Konačno, pokušat ćemo ponuditi niti vodilje za što kvalitetniji kontakt Crkve s mladima.

1. NAVJEŠTAJ EVANĐELJA U KONTEKSTU NOVONASTALIH PRILIKA

Crkva je primila od Gospodina nalog da navješćuje Radosnu vijest svim ljudima. Navještaj Radosne vijesti ostaje zahtjev i prepoznatljiva crta zajednice Kristovih učenika. U ovom poglavlju bit će riječi o toj glavnoj kršćanskoj misiji. Osim toga, budući da je društvo današnjice obilježeno dubokim promjenama, ukazat ćemo na potrebu Crkve da pronalazi načine prenošenja evanđeoske poruke prilagođene datim okolnostima.

1. 1. Slika suvremenog društva

Drugi vatikanski sabor progovorio je o promijenjenim prilikama današnjeg svijeta: „Životne okolnosti modernog čovjeka s društvenog i kulturalnog stajališta duboko su se promijenile, tako da je opravdano govoriti o novom dobu ljudske povijesti.“[1] Postmodernistički mentalitet pokazuje neke svoje karakteristične označnice, a koje ćemo ovdje pokušati ukratko iznijeti.

Uočava se snažan znanstveni napredak na brojnim područjima. Prevlast znanstvene racionalnosti čovjekovu ovisnost o prirodi učinila je sve manjom. Gospodstvom nad mnogim prirodnim zakonima ojačalo je čovjekovo pouzdanje u samoga sebe te se posljedično osjetio sve manje ovisnim i o Bogu. Uz pomoć brojnih tehničkih dostignuća čovjeku su otvorene brojne mogućnosti. Dosljedno tome, porasla je njegova svijest o samodostatnosti. Tehnološka revolucija dosegnula je široke razmjere: „Tehnička umijeća napreduju dotle da preobrazuju lice zemlje te si već nastoje podvrći i izvanzemaljska prostranstva“ (GS, br. 5.).

Nadalje, živimo u pluralističkom društvu, društvu relativizma i različitosti pristupa. Takav mentalitet odrazio se i na religioznom polju: „Kršćanska se vjera pokazuje kao jedan od mnogih proizvoda, koji se natječe s mnogim drugim alternativnim prijedlozima, ne više poput ‘monopola’ koji ju je na neki način činio nužnom u prošlosti.“[2] S navedenim je usko povezana i pojava širenja sve subjektivnije religioznosti. Religioznost više nije nužno vezana uz institucionalnu pripadnost. Prianjanje uz konačne istine i vrednote često biva zamijenjeno fluidnim poimanjima.

Stanovnici smo jednog sekulariziranog društva. Neki od čimbenika koji su izvršili važan utjecaj na prijelaz u sekularnu sferu jesu znanstveno-tehnološki razvoj, industrijalizacija, globalizacija. Napretkom sekularizacije religija postaje dio individualnog plana, što objašnjava i pojavu širenja tolikih oblika „divlje religioznosti“. U takvom okruženju tradicionalna religijska učenja sa svojom hijerarhijom vrijednosti teško mogu imati stabilan položaj. Svjedoci smo pojava poput ateizma, vjerskog indiferentizma, slabljenja vjere, opadanja crkvene prakse. Potrebno je zastati i zapitati se zašto se kršćanska duhovnost pokazuje kao slab magnet.

Nositelj novog mentaliteta jest i bogati svijet medijalne komunikacije. Oblici povezanosti sve se više umnožavaju. Sadržaji sve bržim tijekom pronalaze put do širokih masa. Ivan Pavao II. u medijima prepoznaje ne samo novi areopag, već ističe posebno njihov utjecaj na kulturu: „Uporabom društvenih sredstava komuniciranja ne želi se navještaj samo proširiti: riječ je o dubljoj činjenici da o njihovu utjecaju ovisi većim dijelom sama evangelizacija. Nije dakle dovoljno upotrebljavati ih za širenje kršćanske poruke i nauk crkvenog učiteljstva, nego samu poruku treba ugraditi u tu ‘novu kulturu’ koju stvara suvremeno komuniciranje. To je složeno pitanje jer se ta ‘nova kultura’ rađa, prije negoli iz sadržaja, iz same činjenice da postoje novi načini priopćivanja novim jezicima, novim tehnikama i novim psihološkim ponašanjima.“[3]

1. 2. Evangelizacija – temeljno poslanje Crkve

Cjelokupno Isusovo poslanje sažeto je riječima evanđelista Luke: „I drugim gradovima moram navijestiti radosnu vijest o Božjem kraljevstvu, jer sam za to poslan“ (Lk 4, 43). Isus Krist prvi je navjestitelj Evanđelja. Uskrsnuli Gospodin dao je svojim apostolima misijski nalog: „Zato idite i počnite činiti mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28, 19). Za izvršavanje od Krista povjerenog poslanja apostoli su bili obdareni primitkom Duha Svetoga (usp. Dj 1, 8). Nakon Gospodinova uzlaska k Ocu, Crkva nastavlja biti prisutna u ovome svijetu kao vidljivi znak: „Crkva živi od Isusova spomena, neprekidno razmišlja i na sve načine proučava njegovu riječ pronalazeći u njoj nova značenja, u liturgijskim slavljima ponovno aktualizira njegovu prisutnost, a svjetlom koje se širi iz njegova otajstva nastoji osvijetliti događaje i poimanja suvremenoga života te nastoji naviještati Kristovo poslanje u njegovoj potpunosti: navještaj Kraljevstva i promjenu nehumanih životnih uvjeta.“[4] U tom smislu možemo pratiti prijelaz od Krista navjestitelja k Crkvi navjestiteljici.

Nastanak Crkve temelji se na poslanju. Kristov nalog apostolima predstavlja njezin konstitutivni element i neodrecivu zadaću. U tom kontekstu možemo čitati riječi svetoga Pavla: „Teško meni ako ne propovijedam evanđelja!“ (1Kor 9, 16). Čitav Božji narod obuhvaćen je zadaćom navještaja Evanđelja, svatko prema svojemu položaju i svojim mogućnostima: „Svaki je Kristov učenik, koliko je do njega, dužan širiti vjeru.“[5]

Spasenje u Isusu Kristu čini srčiku evanđeoske poruke. Navještaj Evanđelja tvori sržnu identifikacijsku crtu Crkve. Ono nije upućeno određenom geografskom području niti određenoj skupini pojedinaca, već ima sveopću namjenu: „Idite u sav svijet i propovijedajte evanđelje svim stvorenjima!“ (Mk 16, 15). Za službu evangelizacije kategorija svjedočanstva života pokazuje se iznimno važnom. Vjerodostojnost blagovjesnika bitan je preduvjet uspješnosti evangelizacijskog djelovanja. Evangelizacija u sebi nužno uključuje zahtjev za osobnom promjenom i obraćenjem, kao i preoblikovanjem svega poretka prema Božjim mjerama: „Evangelizirati znači dodati tako jak kvasac koji će promijeniti mentalitet i srce osoba, a pomoću njih i društveni ustroj tako da bude sukladan Božjem naumu.“[6] U konačnici, evangeliziran pojedinac sâm počinje evangelizirati. Nemoguće je biti zahvaćen Radosnom viješću i ne pružiti svoje svjedočanstvo.

Ciljevi su misijskog navještaja rađanje vjere, izlazak iz okova tame i otvaranje očiju za spasonosnu istinu, ucjepljenje u Krista i njegovu zajednicu vjernika. Naime, glavna kršćanska misija zapovijed je samoga Krista, a mi smo kao Njegovi svjedoci pozvani slijediti Ga u svemu što je činio i načinu na koji je činio. Vjerno slijedeći Kristov primjer, Crkva treba kročiti putem služenja, a kao svoj osobit adresat držati siromašne, potlačene, obespravljene. Upravo djelima ljubavi i milosrđa Boga činimo očitijim te Njegova slava sve više odsijeva na licu ovoga svijeta.

Navještaj Evanđelja nije neka rubna djelatnost Crkve, već čini njezin kamen temeljac, spada u samu njezinu narav. Stoga je Crkva trajno pozvana hoditi misionarskim putem. Međutim, ne smije se izgubiti iz vida da je svaki pojedinac zasebna individua određena konkretnim okolnostima, iz čega proizlazi sljedeće: „Ne može se evangelizirati bez obzira na okruženje ili povijest pojedinih osoba. Radosna vijest se smješta u posebnu povijest, u određeno vrijeme i na određeno mjesto.“[7]

1. 3. Obnovljeni navještaj – hitna zadaća Crkve

Evangelizacija je usko povezana s komunikacijom. U konačnici, sama je evangelizacija komunikacija. Imali smo priliku uočiti da jedno od prepoznatljivih obilježja društva današnjice jesu i novi komunikacijski modeli, a čije je mjesto u suvremenim prilikama ocrtao i Katekizam Katoličke crkve: „U modernom društvu, sredstva društvenog priopćivanja imaju istaknutu ulogu u obavještavanju, kulturnom promicanju i formaciji. Ta uloga raste razmjerno s tehničkim napretkom, bogatstvom i raznolikošću prenesenih vijesti te utjecajem na javno mnijenje. “[8]

Komunikaciju ne treba promatrati isključivo u njezinoj horizontalnoj dimenziji, već je ona element smješten unutar Božjeg spasenjskog plana. Isus Krist je uzor autentične komunikacije: „Dok je boravio s ljudima na zemlji, Krist se očitovao kao savršeni komunikator. ‘Utjelovivši se’, uzeo je na sebe narav onih koji su potom primili poruku što ju je propovijedao i riječju i svim svojim životom. Govorio je ustrajno i svima bez razlike; a ipak se u svemu prilagođivao njihovu načinu govora i mišljenja, jer je govorio iz njihova stanja i životnih prilika.“[9]

Kršćanstvo nije jedna kultura unutar raznih kultura, već se oduvijek utjelovljivalo u kulturu svoga vremena. Ne smijemo misliti da je pojedino razdoblje bilo plodnije tlo za navještaj Evanđelja od nekoga drugog razdoblja. Svako je vrijeme prigoda za navještaj Evanđelja. Pavao VI. ukazuje na trajnu aktualnost pitanja o načinima evangelizacije: „Uvijek je suvremeno pitanje kako evangelizirati jer se načini evangelizacije mijenjaju prema različitim okolnostima vremena, mjesta, kulture i tako su, na neki način, izazov našoj sposobnosti otkrivanja i prilagođavanja.“[10]

Duboke promjene u suvremenom životu zadaću naviještanja Evanđelja i traženja prikladnih sredstava čine sve žurnijima. Učinkovitost evangelizacije ovisi i o tome ima li u vidu i u kolikoj mjeri osobni i društveni ustroj pojedinaca: „Evangelizacija gubi mnogo od svoje djelotvornosti ako ne vodi računa o točno određenom narodu kome se obraća, ako ne upotrijebi njegov jezik, njegove znakove i simbole, ako ne odgovori na pitanja koja on postavlja, ako se ne nadoveže na njegov stvarni život“ (EN 63.). Postoje različita sredstva ili putovi evangelizacije s obzirom na postojeće društvene i vremenske okolnosti. Međutim, Evangelii nuntiandi s obzirom na vjernost sadržaju također upozorava: „Uz to, ipak, postoji i nepromjenljivi sadržaj, živa jezgra koja se ne bi mogla izobličiti ili prešutjeti a da se time ozbiljno ne iskrivi sama evangelizacija“ (EN 25.).

Drugi vatikanski sabor osvijetlio je dostojanstvo laika i njihovu ulogu u poslanju Crkve. Zadaća se evangelizacije protegnula na čitav Božji narod. Ovdje ih spominjemo upravo u vezi s njihovom vlastitošću – svjetovnom naravi. Specifičnost laika nije neka specijalizirana crkvena služba ili način života poput redovničkog, nego čitavo područje ljudskog življenja. Tu trebaju tražiti Kraljevstvo Božje i usmjeravati stvari prema Bogu. Stoga je poslanje laika dio poslanja cijeloga Božjega naroda, ali na posebnom mjestu u Crkvi; točnije, u različitim zvanjima i zadaćama svagdašnjega obiteljskog i društvenog života.

Crkva je pozvana da veću pozornost posvećuje aktualnim društvenim temama. Istina, crkvena kultura uvelike se razlikuje od kulture sredstava društvenog priopćavanja. Međutim, jednako tako papa Ivan Pavao II. ustvrđuje: „Ipak, nema razloga da razlike onemoguće prijateljstvo i dijalog. Često u najdubljim prijateljstvima upravo razlike ohrabruju stvaralaštvo i utvrđuju veze.“[11]

Dakako, nameće se potreba pouke o njihovoj ispravnoj uporabi. Katolik je pozvan na savjesno i svjesno ponašanje u svijetu medija: „Nužno je da svi članovi društva vrše i na tom području svoje dužnosti pravde i ljubavi. Neka se stoga i sredstvima društvenog priopćivanja trude oko oblikovanja i širenja ispravna javnog mnijenja“ (KKC 2495.).

2. DIGITALNA REVOLUCIJA KAO ORUĐE NOVE EVANGELIZACIJE

U ovom poglavlju progovorit ćemo o pojmu nove evangelizacije kao kršćanskom odgovoru na prilike vremena u kojem živimo. Jedna od karakterističnih odrednica našeg doba jest i pojava novijih sredstava društvene komunikacije. Stoga ćemo se osvrnuti na mogućnosti njihova doprinosa evangelizacijskom poslanju Crkve, ali i na izazove koje postavljaju pred taj primarni zadatak Crkve.

2. 1. Pojam nove evangelizacije       

S počecima kršćanstva vezuje se prva ili temeljna evangelizacija. Naime, Isus Krist svojim je učenicima, a preko njih i cijeloj Crkvi, uputio poziv: „Idite u sav svijet i propovijedajte evanđelje svim stvorenjima!“ (Mk 16, 15). Apostoli su to svoje poslanje prihvatili s velikom odgovornošću, što je vidljivo iz toga da su dali čak i svoje živote. Ta prvotna evangelizacija do 20. stoljeća uglavnom je bila ocrtana pravolinijski. Međutim, danas se nalazimo pred dubokim promjenama, a koje smo prethodno ocrtali. Ukazali smo na nužnost aktivne prisutnosti Crkve u današnjem dobu, kao i na potrebu prilagođavanja evanđeoske poruke suvremenom mentalitetu kao važnom vidiku inkulturacije Evanđelja.

Sâm pojam nove evangelizacije prvi je upotrijebio papa Ivan Pavao II. u Novoj Huti, ukazujući na značaj navještaja Evanđelja u današnjim prilikama. Taj pojam može se pronaći i u njegovim apostolskim pismima i enciklikama. Okruženi smo sve većim brojem onih s nedovoljno razvijenim vjerskim osjećajem. Svjedočimo i pojavi sve lakšeg udaljavanja od Crkve. Takvima i sličnima, smatra papa Ivan Pavao II., potrebna je reevangelizacija. Stoga se nameće potreba ponovnog buđenja onoga ugaslog. O novoj se evangelizaciji govori u vezi s gubitkom intenziteta prvotne.

Pod pojmom nove evangelizacije ne podrazumijeva se neka nova moda niti vremenu prilagođeno Evanđelje. Evanđelje je uvijek jedno i nepromjenjivo, zazorno i obvezujuće. Pavao je u tom smislu izričito jasan: „Kao što prije rekosmo, i sad opet velim: Ako vam tko navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet! Jer zar ja sad gledam da dobijem naklonost kod ljudi ili mi je do toga da se svidim Bogu? Ili zar nastojim da ugađam ljudima? Kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio Kristov sluga“ (Gal 1, 9-10).

Crkva ne smije svoju poruku vezati uz brze modne izmjene. Poruka Evanđelja uvijek je jedna te ista, a nova evangelizacija odnosi se na kršćanski odgovor novonastalim prilikama. Istina, nova evangelizacija također će se susretati s trnjem, ali pred njim ne smije pokleknuti: „Evangelizacija je uvijek u znaku križa, i samo po križu moguća je nada u novi život Uskrsa.“[12]

2. 2. Mogućnosti novih komunikacijskih sredstava u službi evangelizacije

Čovjek je bitno određen kategorijom komunikacije: „Komunikacija je jedan od temeljnih oblika ostvarivanja čovjeka i njegova života u zajednici. Bez nje je nemoguće zamisliti čovjekov rast i sazrijevanje, kao i ostvarivanje raznolikosti i bogatstva njegove naravi. U sposobnosti komuniciranja otkriva se i ostvaruje čovjekova transcendentna dimenzija, tj. njegova konstitutivna otvorenost Bogu i čovjeku.“[13] Već smo imali priliku vidjeti kako je jedna od značajnijih odrednica suvremenog društva i široka lepeza novih sredstava komunikacije. Međutim, pitanje njihove novosti ne tiče se samo puke pojavnosti novih oblika komunikacije, već predstavljaju kontekst i nastambu širokih masa diljem svijeta, osobito mladih: „Prevrat koji se danas zbiva na području društvenoga priopćavanja pretpostavlja nešto više od čisto tehničke revolucije; pretpostavlja, naime, temeljnu preobrazbu elemenata kojima čovjek obuhvaća svijet koji ga okružuje, kojima provjerava svoje zapažanje te mu nalazi izraz.“[14]

Nagli razvoj znanosti i tehnike dao je svoj doprinos pojavku velikog broja novih komunikacijskih sredstava. Pomoću tih sredstava s lakoćom se premošćuju prostorne udaljenosti. Omogućen je dijalog i s onim osobama koje su daleko od nas. Sadržaji postaju lako dostupnima. Njihova razmjena teče velikom brzinom. Komunikacija putem medija može biti izvrstan korak prema povezivanju i međusobnom upoznavanju. Virtualni prostor može biti prigoda za pružanje uvida u život i djelovanje zajednice, olakšavajući pristup i onim osobama koje nisu pripadnici tih zajednica. Osim toga, članovi vjerske zajednice mogu ojačati u međusobnoj povezanosti. Između ostaloga, prisjetimo se i mogućnosti karitativne aktivnosti na širim globalnim razinama. Nadalje, ljudi su preko tih sredstava u mogućnosti primiti najnovije informacije iz područja gospodarstva, kulture i politike.

Drugi vatikanski sabor otvorio je svoja vrata, između ostaloga, i temi sredstava društvenog priopćavanja. Sabor je iznjedrio jedan dekret u cijelosti posvećen sredstvima društvenog priopćavanja. Riječ je o dekretu naslovljenom Inter mirifica. Saborski oci izrazili su svoj pozitivan stav prema novim komunikacijskim modelima. Nadalje, pod uvjetom ispravne uporabe istaknuli su mogućnost njihova doprinosa u službi Kraljevstva Božjega i društvenog ustroja, pritom ne zaboravljajući na priliku njihove iskrivljene i štetne uporabe. Krist je svoju Crkvu opskrbio sredstvima spasenja te joj povjerio neodrecivu zadaću navještaja Evanđelja. U svrhu ispunjenja svoje zadaće Crkvi je dopušteno služiti se i navedenim sredstvima. Naglašena je i nužnost ispravnoga etičkog odnošenja pri uporabi tih sredstava.

Navest ćemo nekoliko primjera aktivne prisutnosti Crkve u svijetu medija. Možemo spomenuti Odbor HBK-a za sredstva društvenih komunikacija. Na čelu navedenog odbora nalazi se biskup, a u njegovom su radu aktivno djelatni stručnjaci za to područje. Zadaće su Odbora promišljanje o načinima što djelotvornijeg prisustva Crkve u svijetu medija, pružanje smjernica za daljnje korake u suživotu Crkve i medija te poticaj na njihovu uporabu u službi učvršćivanja Kraljevstva Božjega. Ne zaboravimo ni Informativnu katoličku agenciju. Ona vjerno pribavlja i plasira informacije iz područja vjerskog života, ali ne samo one koje se tiču hrvatskog jezičnog područja, već prati i izvještava i o svjetovnim događajima iz života Crkve. Osim toga, crkveni je tisak veoma pogodna karika za posredovanje crkvenog poslanja u svijetu medija. Crkveni tisak bilježi sva značajna zbivanja kako na razini opće Crkve, tako i na razini mjesnih Crkava. Ne smijemo zanemariti ni Hrvatski katolički radio, niti Radio Mariju, a koji su vidljivi znakovi aktivnog prisustva Crkve u svijetu elektroničkih medija. Prisjetimo se i prijenosa misa. Takvi se pothvati pokazuju osobito plodnima za stariju populaciju, za bolesne i konačno za sve one koji su iz nekoga drugoga opravdanog razloga spriječeni fizički prisustvovati na misi. Da je Crkva otvoreno prihvatila i Internet potvrđuje prisutnost vjerskih internetskih stranica, kao i web portala Svete Stolice. Ne zanemarimo ni konkretne mogućnosti brojnih aplikacija za mobilne uređaje u proučavanju Svetog pisma, priručnim molitvenicima te virtualnim hodočašćima. Specifični znakovi prisutnosti Crkve u digitalnom prostoru očituju se i u katoličkim blog-dnevnicima, forumima, ali i papinom Twitteru.

Navedimo još neke mogućnosti modernih medija u službi evangelizacijskog poslanja Crkve: „Objavljivanjem osobnog svjedočanstva, citata iz Evanđelja, misli vjernika, slika s poticajnim mislima, dijeljenjem kvalitetnih članaka s kršćanskih portala i stranica obavlja se svojevrsna evangelizacija koja može djelovati na prijatelje.“[15]

2. 3. Izazovi virtualnog svijeta kao prostora svjedočenja

Prvo ćemo pokušati sučeliti razlikovna obilježja Crkve i svijeta medija.[16] Poruka Evanđelja uvijek je ponuda, dar. Stoga evangelizacija daje prednost osobnom odnosu, dok svijet medijalne komunikacije poznaje tzv. komunikaciju na daljinu. Evanđeoski navještaj i njegova vjerodostojnost usko su povezani sa svjedočanstvom i autentičnošću navjestitelja. S druge pak strane, medijski sadržaji do nas znaju dolaziti i preko osoba koje osobno ne poznajemo ili preko određenih modela komuniciranja. Autentična evangelizacija redovito uključuje zahtjev za osobnim obraćenjem i promjenom života, dok je medijski govor neobvezujući; dapače, često razonodom obojen. Osim toga, medijska efikasnost mjeri se kategorijama pozornosti koju privlači. Radosna vijest više je od predmeta potrošnje: „Evangelizacija nije vijest ili informacija već komunikacija misterija. Upravo poput Isusa, koji kroz blizinu i razgovor uvodi učenike u shvaćanje misterija, evangelizacija pretpostavlja kontakt među osobama, prihvaćanje istine koja je često veoma zahtjevna jer poziva na promjenu života.“[17] Evangelizacija u sebi uključuje slavljenje sakramenata, a što je nemoguće ostvariti medijskim posredništvom. Mediji redovito prenose samo vizualne i zvukovne podražaje, dok autentično sudjelovanje pretpostavlja fizičku prisutnost.

Komunikacija medijalnog svijeta poznaje različit način komunikacije od onoga koji je Crkva dugovječno rabila. Hijerarhijski model prepoznatljivo je obilježje tradicionalne Crkve. Za razliku od jasno definiranih vjerskih istina unutar tradicionalnih religija, virtualno okruženje sa sobom nosi opasnost različitosti interpretacija i proizvoljnih tumačenja. Slabljenjem uloge (vjerskog) autoriteta sve je više ojačala individualizacija te selektivni proces vjerskog sadržaja. Osim toga, virtualni prostor svima je dostupno okruženje, a popraćeno je više tržišnom logikom. Za raspoloživost prakticiranja vjere dovoljan je kauč vlastitog doma.

Nova sredstva društvenog komuniciranja sa sobom mogu nositi i dodatne opasnosti poput različitih oblika otuđenja, bijega od stvarnih ljudi i odnosa, anonimnog predstavljanja, ugroženosti privatnosti, ali i relativiziranja duhovnih vrijednosti. Pojedinci su u mogućnosti plasirati svoju istinu u javnost, što je dodatna prepreka na putu prema postojanju objektivnih kriterija s obzirom na istinitost informacija.

Kada je riječ o moralnom pristupu novim komunikacijskim modelima, valja imati na umu da su oni kao takvi neutralni, što znači da se mogu upotrebljavati i u pozitivnom i u negativnom vidu: „Sredstva društvenih komunikacija ne čine ništa sama od sebe. Riječ je o instrumentima, sredstvima koja se upotrebljavaju na način na koji osobe biraju da se upotrebljavaju.“[18]

Drugi vatikanski sabor, uočivši moć i utjecaj medija, izdao je i upozorenje: „Ta socijalizacija istodobno dovodi do novih oblika povezanosti, a da se time ipak uvijek ne unaprjeđuje odgovarajuće sazrijevanje osobe niti se unaprjeđuju doista osobni odnosi (personalizacija)“ (GS 6.).

U tom se smislu ističe važnost odgoja za svijet medija i to ne samo medijskih djelatnika, već i korisnika tih sredstava. Medijski djelatnici posjeduju odgovornost da pri plasiranju vijesti uvijek budu u službi istine. Ta istina često izostane zbog senzacionalističkog izvještavanja, kao i zbog težnje medija za zaradom koju postignu takvim izvještavanjem. Imaju osobitu dužnost izbjegavati ozloglašivanja, ali i ne zadirati u privatne kutke pojedinaca, a upravo iza tih udarnih vijesti često stoje anonimni pojedinci, čija prava treba dosljedno poštivati. Korisnici tih sredstava pozvani su na formaciju ispravne savjesti te na budnost pri uporabi mass-medija. Od njih se zahtijeva odlučnost u odbijanju bilo kakvih negativnih utjecaja koji mogu doći od strane modernih medija. Aktivna pozornost u pogledu mass-medija nužan je preduvjet opiranju manje časnim utjecajima. Dakle, moralni pristup ima svoju važnu zadaću u pogledu mass-medija. Uključivanjem moralnih načela nastoji se osigurati takvo medijsko djelovanje koje bi služilo općoj dobrobiti društva.

3. MLADI I CRKVA

Mladost je specifično životno razdoblje. U ovom poglavlju dotaknut ćemo se populacije mladih i njihova mjesta u crkvenom djelovanju. Bit će riječi i o izazovima s kojima se susreću mladi današnjice. Pokušat ćemo pružiti smjernice za što plodonosniji dijalog između Crkve i mladih.

3. 1. Mjesto mladih u crkvenom djelovanju

Crkva kao zajednica okuplja sve dobne skupine, a tako i populaciju mladih. Mladost je jedinstveno i neponovljivo razdoblje, ne može se promatrati samo kao razdoblje prijelaza iz dječje u odraslu dob. Mladost je vrijeme otkrivanja vlastitog ja, izgradnje životnog projekta i ugrađivanja temelja.

Mladost je u Svetom pismu opisana kategorijama radosti, ljubavi, ljepote i snage. Možemo susresti upravo mlade osobe kao protagoniste velikih zbivanja. Navest ćemo primjer Abrahama, Jakova, Josipa, Mojsija, Davida (usp. Post 12, 1-9; Post 25, 19-34; Post 37, 1-36; Izl 3, 7-12, 1 Sam 19, 24-28). Novi zavjet u prikazivanju mladića stavlja naglasak na njihovu nezrelost i povodljivost za zlom. Naprotiv, Isusova mladost ostala je zastrta velom. Možemo pronaći tek nekoliko slika iz djetinjstva i mladosti, primjerice samostalni nastup dvanaestogodišnjeg Isusa (usp. Lk 2, 41-50). Mladi imaju posebno mjesto i u Isusovu srcu. Isus je želio ostati s djecom (usp. Mk 10, 14; Lk 18, 16), zadržavati se u razgovoru s mladima i pozivati ih (usp. Mt 19, 21).

Osmisliti plan života današnjem mladiću i djevojci, računamo li s medijskim utjecajem, ali i s ostalim izazovima današnjice, zasigurno nije jednostavno. U Evanđelju susrećemo prispodobu o mladiću koji postavlja pitanje Isusu: „Učitelju, što dobra moram činiti da postignem život vječni?“ (Mt 19, 16). Isus mu odgovara: „Što me pitaš za dobro? Samo je jedan dobar. A ako hoćeš ući u život, drži zapovijedi!“ (Mt 19, 17). Na mladićevo pitanje koje Isus odgovori: „Ne ubijaj! Ne čini preljub! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku, i ljubi bližnjega svoga kao samog sebe!“ (Mt 19, 18). Mladić odvrati kako je držao navedene zapovijedi te upita što mu još preostaje činiti, na što mu Isus odvrati: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i daj utržak siromasima i imat ćeš blago na nebu. Onda dođi i idi za mnom!“ (Mt 19, 21). Na to se mladić ražalosti, budući da je raspolagao mnogim vremenitim i materijalnim dobrima. Ova prispodoba predstavila nam je mladića koji je tragao za punim smislom života. Osim toga, eshatološko pitanje prikazalo se vlastitim i za mladenačko doba. U konačnici, mladićevo pitanje ukazuje na težnju za nečim višim, za čvrstim tlom, za uporištem. Za savršenstvo bila je potrebna obazrivost prema drugima, osobito najpotrebitijima. Isusov odgovor mladiću je otvorio jednu cjelovitu ponudu životnog plana. Mladima se kroz odrastanje nude razne ponude. I Crkva je pozvana otvoriti se mladima i pružiti svoju ponudu: „Odgoj treba ponuditi okvir za ljudske, a religijski odgoj i za kršćanske vrijednosti. Naime, susret s kršćanskom porukom kao horizontom vrijednosti i značenja koja je izražena biblijskim izvorima, a utjelovljena u kršćanskom iskustvu može biti presudan u smislu osmišljavanja životnog plana na putu čijeg izvršenja se adolescent, uz pomoć odgajatelja nalazi.“[19]

Ivana Pavla II. mnogi su nazivali papom mladih. Svjedočanstvo o tome koliko je Papa držao do mladih pronalazimo u brojnim susretima, porukama, govorima, propovijedima, pismima, pozdravima, gestama, molitvenim bdijenjima, audijencijama, svjetskim susretima s mladima. Gradio je mostove prema mladima, gledajući u njima nadu Crkve i nadu svijeta. U apostolskoj pobudnici Christifideles laici naglašava: „Mlade ne smijemo promatrati kao puki objekt pastirske brige Crkve: zapravo su, a treba ih sokoliti da to i budu, aktivni subjekti, protagonisti evangelizacije i graditelji društvene obnove.“[20]

3. 2. Kriza pastorala mladih

Pluralizam i autonomija temeljna su prepoznatljiva obilježja današnjeg društva. Na religioznom planu to može voditi prema religioznom relativizmu. Nije isključena opasnost ni od sinkretizma, odnosno od biranja komadića različitih sakralnih nauka. U vezi sa subjektivizmom današnjice i mladi postaju sve podložniji selektivnom postupku, kreirajući norme koje im više odgovaraju.

Često mladi propuste i nedjeljnu misu, dok uspiju pronaći vremena za izlazak u klub, kino ili pak surfanje društvenim mrežama. Mladi se sve više okreću trendovima i duhu potrošačkog društva. Nemala je uloga i medija kao poslužitelja prolaznih sadržaja: „Kultura na koju potiču mediji velikim je dijelom kultura rascjepkanosti i površnosti: nije istinito ono što je istinito nego ono što je pokazano, stvari se događaju tek u trenutku u kojem mediji govore o njima, uz veliki rizik da se dovedu u pitanje istina i dubina problema s kojima se suočava.“[21]

Kontakt Crkve s mladima otežavaju i neučinkovite pastoralne metode. Jedan od neprimjerenih pastoralnih stavova jest i kulturalna udaljenost. Riječ je o zanemarivanju suvremene kulturalne situacije. U tom slučaju pastoralni djelatnici, unatoč fizionomiji dubokih promjena, nastavljaju svojim ustaljenim tijekom, zanemarujući analizu i tumačenje novonastalih prilika. Svojedobno je papa Pavao VI. ukazao na odvojenost vjere i kulture kao nedostatak vremena u kojem prebivamo (usp. EN 20.). Nužno je promicati obnovljeni pastoralni projekt otvoren budućnosti. Taj novi model pastoralnog plana trebali bi resiti simpatija i otvorenost prema svijetu kojeg smo stanovnici, hrabrost prijedloga, inkulturacija vjere u današnji svijet, potraga za izričajima razumljivima ljudima suvremenog svijeta.

Često naše mlade nakon primanja sakramenta potvrde više ne vidimo prisutne u crkvama niti kao sudionike u pastoralu, a upravo su sakramentom potvrde primili posebnu jakost Duha Svetoga te postali obvezani da budu trajni Kristovi svjedoci i rade na utvrđivanju Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji. U tom smislu možemo čitati sljedeće riječi: „Evo paradoksa i sloma: proces kršćanskog uvođenja zapravo je postao proces zaključivanja kršćanskog života.“[22]

Cjelokupno područje pastorala trpi zbog nedostatne formacije kateheta i pastoralnih djelatnika. Mladost je upravo razdoblje mnogih upitnika i traganja. Mladima su stoga potrebni stručni i obzirni vođe. Potrebna su nova ulaganja u prostore prikladne za okupljanja mladih. Osim toga, od velikog je značenja susret mladih osoba s onima koji im mogu posvjedočiti svoje religiozno iskustvo. Ishodište i cilj pastorala mladih jest upravo uvesti ih u odnos s osobom Isusa Krista.

3. 3. Pastoralne smjernice u doticaju s mladima

Pastoral mladih je izuzetno važan za život i formaciju samih mladih, ali i za život Crkve, kako župe tako i biskupijske zajednice. Nažalost, Crkva ne koristi svoju infrastrukturu u onoj mjeri u kojoj bi mogla.

Zašto se tradicionalni pastoral predstavlja kao stil bez budućnosti?[23] Pokušat ćemo iznijeti u kratkim crtama glavna obilježja tradicionalnog pastorala. Najveći dio pastoralnog djelovanja usmjeren je k liturgijsko-pobožnoj dimenziji i dijeljenju sakramenata. Služba riječi uglavnom se vrši ili u obliku kateheze djece (priprava na primanje sakramenata) ili u obliku propovijedanja vjernicima (gotovo uvijek u sklopu liturgijskih obreda). Pritom dijalog s kulturom ostaje zapostavljen. Nadalje, hendikep tradicionalnog pastorala uočava se i u misaonom sklopu koji gleda na evangelizaciju kao na nešto što je potrebito jedino u dalekim krajevima i među poganstvom. Pastoralno djelovanje gotovo je isključivo usredotočeno prema ostatku vjernog puka. U ovom stilu djelovanja snažno je istaknuta klerikalna dimenzija. Često evanđeosko svjedočenje pada u drugi plan pod utegom institucionalnog, pravnog i ekonomskog ustroja. Crkva gleda na sebe kao na jedinu koja u svojim rukama drži istinu. Ekumenskim nastojanjima otvorila se tek na Drugom vatikanskom saboru. Na moderne prilike i suvremeni svijet gleda kao na nešto drugotno, ne tragajući za prikladnim načinima izražavanja i prodiranja u pore današnjice. Sve je žurnija zadaća obnovljenog navještaja koji će evanđeoskom porukom zakoračiti u novootkriveni kontinent.

Potrebno je otvaranje Crkve prema mladima i pružanje kvalitetne formacije kako bi mladi mogli jednako tako kvalitetno odgovoriti izazovima koji se pred njih postavljaju. Često možemo čuti kako se za mlade kaže da su budućnost društva, da na njima ostaje svijet. Međutim, ukoliko ih se kvalitetno usmjeri, mladi su jednako tako budućnost Crkve. Stoga se javlja potreba da Crkva što bolje upozna mlade te ostane uvijek spremna za njihova raznovrsna pitanja. Osim toga, potrebno je da budno osluškuje njihove potencijale. Aktivna uloga mladih evangelizaciji zacijelo pruža dragocjen impuls, pokretačku snagu i energiju. Potrebno je gajiti povjerenje i veliko poštovanje prema mladima te hrabro, jasno i određeno posredovati obnovljenu baštinu vjere: „U doba kada identitet prepušta mjesto pripovijedanju i međusobno zamjenjivim, nikad konačnim ulogama, pri čemu je bitan glagol ‘tražiti’, predlažemo odlučno vraćanje na jasan pojam ‘identiteta’: kršćanin zna odakle dolazi, poznaje utemeljujući projekt svoga postojanja, poznaje stijenu iz koje je isječen.“[24] Valja koračati zajedno s mladima nastojeći ih pridobiti za Isusa. Pavao VI. se, između ostaloga, dotaknuo i mladih: „Njihov brojčani priraštaj i sve veća njihova prisutnost u društvu, a i problemi koji ih salijeću, svima moraju biti poticaj da im se u razboritoj revnosti omogući evanđeoski ideal upoznati i po njem živjeti. S druge strane, moraju mladi koji su u vjeri i molitvi dobro odgojeni biti apostoli mladeži“ (EN 72). Dakle, za postajanje apostolom potrebno je biti s Isusom, biti njegov učenik.

ZAKLJUČAK

Evangelizacija se predstavlja kao trajan zahtjev zajednice Kristovih učenika, utemeljen na nalogu samoga Gospodina. Duh Sveti jest onaj koji potiče i podržava navještaj Evanđelja i njegovo širenje do u sve krajeve svijeta. Poslanje je Crkve Kristovim učenicima učiniti narode svih vremena. Današnje društvo ocrtano je dubokim promjenama, napose snažnim razvojem znanosti i tehnologije, brojnim dostignućima koja otvaraju svijet nevjerojatnih mogućnosti, sekularizacijom, pluralizmom, novim komunikacijskim modelima, pojavama „divlje religioznosti“. Svako doba nosi sa sobom svoje specifičnosti. Stoga je Crkva pozvana trajno tragati za što prikladnijim načinima komuniciranja kršćanske poruke. Široka lepeza novih komunikacijskih sredstava kao specifičnost društva u kojem živimo u tome je nezaobilazan faktor. Od Crkve se očekuje hrabro stupanje u ta „digitalna prostranstva“ i unošenje kršćanskog duha u njih. Međutim, na digitalni kontakt treba gledati samo kao na prvu stepenicu koja vodi prema konačnom cilju – zajedništvu s Bogom i ljudima. Evanđeoska poruka uvijek je jedna te ista, ali pitanje o načinima njezina prenošenja nikada ne gubi na aktualnosti. Crkva je pozvana aktivno se uključivati u suvremene prilike, ali pritom ostajući uvijek svjesna svoga identiteta. Svjedočenje živoga Krista trajan je i nepromjenjiv nalog kršćanske zajednice. Laici u tom smislu imaju osobito istaknutu ulogu i to s obzirom na njihovu specifičnost – aktivnu prisutnost u ovome svijetu kroz razne oblike društvenog i kulturalnog života. Stoga su upravo oni u mogućnosti donijeti obilne plodove u prodiranju evanđeoske poruke na tlo suvremenog svijeta.

Imali smo priliku vidjeti kako komunikacija sržno određuje temelje čovjekova bića. Doba u kojem živimo bilježi, zahvaljujući brojnim dostignućima na području znanosti i tehnologije, visok porast novijih sredstava društvenih komunikacija. Nova komunikacijska sredstva mogu biti mreža koja spaja, ali također mogu biti i mreža razdora, budući da u sebi sadrže elemente koji se mogu zloupotrijebiti. Potrebno je argumentirano i na istinama vjere evangelizirati putem medijskog prostora, držeći Kristov nauk trajnom duhovnom hranom. U svijetu medija moramo biti identificirani kao Kristovi svjedoci. No, bez obzira na zahtjevnost situacije u kojoj se nalazi, Crkva virtualni svijet i općenito svijet komunikacija ne smije doživljavati kao prepreku ili opasnost, već kao novu priliku za navještaj Radosne vijesti. Suvremenoj Crkvi primjer može i mora biti Isus Krist, koji je uvijek pronalazio nove načine prenošenja svoje poruke. Od suvremenih medija nema smisla bježati, to je borba koja je unaprijed izgubljena. Mediji su samo nova mogućnost i prilika Crkvi da ih koristi u službi evangelizacije.

Kada se Bog objavljuje čovjeku, On progovara na ljudski način, toliko bliskim rječnikom da On koji je Bog postaje čovjekom. Jednako je tako i zadaća Crkve čovjeku 21. stoljeća progovoriti njegovim jezikom, njegovim rječnikom, na način na koji on to razumije. Crkva je pozvana osluškivati znakove vremena u svrhu što djelotvornijeg ispunjenja svojeg poslanja. U tom se smislu nameće hitnost pothvata Crkve u pogledu praćenja i upoznavanja aktualnih društvenih prilika. Suvremeni mediji u tome imaju svoje nezaobilazno mjesto. Od Crkve se zahtijeva bolje poznavanje svijeta medija i njezine aktivne prisutnosti na polju te „nove kulture“. Pred njom stoji zahtjev potrage za što prikladnijim načinima izražavanja. Crkva tu svoju priliku ne smije propustiti.

Ta se prilika posebice odnosi na evangelizaciju mladih, kojima je to kanal koji oni izvrsno razumiju. Populacija mladih kao jedinstvena dobna skupina itekako je pozvana na udioništvo u evangelizacijskom poslanju Crkve. Budući da su mladi graditelji budućnosti, Crkva je pozvana otvoriti se prema njima i u moru različitih ponuda koje društvo postavlja pred mlade na atraktivan im način izložiti i svoju ponudu. Premda se mladi suočavaju s brojnim izazovima pluralnog društva, u njima treba gledati nadu Crkve i budućega vremena. Crkvu treba resiti hrabrost prijedloga, otvorenost za dijalog i simpatija prema mladima, a nadasve svjedočanstvo života po vjeri. Autentično svjedočanstvo najsjajnija je zvijezda i najjasniji znak onoga što se želi komunicirati – Radosne vijesti spasenja u Isusu Kristu.


[1] Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), br. 54, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008. (dalje: GS).

[2] Emilio Alberich, Kateheza danas. Priručnik fundamentalne katehetike, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 2002., 32.

[3] Ivan Pavao II., Redemptoris missio. Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 37.

[4] Pascual Chavez Villanueva, Navještaj evanđelja mladima danas, u: Kateheza: časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 33 (2011.) 3, 209-221, ovdje 215-216.

[5] Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. studenoga 1964.), br. 17, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008. (dalje: LG).

[6] Pascual Chavez Villanueva, Navještaj evanđelja mladima danas, ovdje 210.

[7] Fabio Attard, Evangelizacija i poziv, u: Kateheza: časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 34 (2012.) 3-4, 272-279, ovdje 272.

[8] Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke crkve, Glas Koncila, Zagreb, 1994., br. 2493. (dalje: KKC).

[9] Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćivanja, Communio et progressio. Pastoralni naputak o sredstvima društvenog priopćivanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., br. 11.

[10] Pavao VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., br. 40. (dalje: EN).

[11] Ivan Pavao II., Javna glasila: prijateljska prisutnost s onima koji traže Oca. Poruka za 33. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (25. svibnja 1999.), na: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=24599 (8. rujna 2019.).

[12] Walter Kasper, Nova evangelizacija – pastoralni, teološki i duhovni izazov, u: Služba Božja: liturgijsko-pastoralna revija, 52 (2012.) 1, 80-93, ovdje 89.

[13] Hrvatska biskupska konferencija, Crkva i mediji. Pastoralne smjernice, Glas Koncila, Zagreb, 2006., 10.

[14] Papinski savjet za sredstva javnog priopćavanja, Aetatis novae. Pastoralna uputa o društvenoj komunikaciji dvadeset godina nakon Communio et progressio, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., br. 4.

[15] Robert Bogešić, Crkva i mediji – evangelizacija ili manipulacija, u: Kairos, 13 (2019.) 1, 97-107, ovdje 103.

[16] Usp. Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost prespektiva, Glas Koncila, Zagreb, 2013., 187-188.

[17] Jerko Valković, Duc in altum! Evangelizacija u „digitalno doba“, u: Diacovensia: teološki prilozi, 20 (2012.) 2, 171-186, ovdje 178.

[18] Papinsko vijeće za društvena obavijesna sredstva, Etika u obavijesnim sredstvima, Informativna katolička agencija, Zagreb, 2002., br. 4.

[19] Marjan Ninčević, Izgradnja adolescentskog identiteta u današnje vrijeme, u: Odgojne znanosti, 11 (2009.) 1, 119-141, ovdje 135.

[20] Ivan Pavao II., Christifideles laici. Apostolska pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu, u: Dokumenti 93, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., br. 46.

[21] Emilio Alberich, Kateheza danas. Priručnik fundamentalne katehetike, 36.

[22] Isto, 26.

[23] Usp. Isto, 54.

[24] Rossano Sala, Poticaji za obnovu pastorala mladih, u: Kateheza, 33 (2011.) 3, 222-230, ovdje 230.

LITERATURA

A) Izvori:

HRVATSKO BIBLIJSKO DRUŠTVO, Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Verbum, Split, 2013.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. studenoga 1964.), u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

PAVAO VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu (8. prosinca 1975.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.

IVAN PAVAO II., Christifideles laici. Apostolska pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu (30. prosinca 1988.), u: Dokumenti 93, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.

IVAN PAVAO II., Redemptoris missio. Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe (7. prosinca 1990.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

PAPINSKI SAVJET ZA SREDSTVA DRUŠTVENOG PRIOPĆAVANJA, Aetatis novae. Pastoralna uputa o društvenoj komunikaciji 20 godina nakon Communio et progressio (22. veljače 1992.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992.

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam Katoličke crkve (11. listopada 1992.), Glas Koncila, Zagreb, 1994.

PAPINSKO VIJEĆE ZA DRUŠTVENA OBAVIJESNA SREDSTVA, Etika u obavijesnim sredstvima (4. lipnja 2000.), Informativna katolička agencija, Zagreb, 2002.

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Crkva i mediji. Pastoralne smjernice (25. travnja 2006.), Glas Koncila, Zagreb, 2006.

B) Knjige:

ALBERICH, Emilio, Kateheza danas. Priručnik fundamentalne katehetike, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 2002.

VALKOVIĆ, Jerko, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, Glas Koncila, Zagreb, 2013.

C) Članci:

ATTARD, Fabio, Evangelizacija i poziv, u: Kateheza: časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 34 (2012.) 3-4, 272-279.

BOGEŠIĆ, Robert, Crkva i mediji – evangelizacija ili manipulacija, u: Kairos, 13 (2019.) 1, 97-107.

KASPER, Walter, Nova evangelizacija – pastoralni, teološki i duhovni izazov, u: Služba Božja: liturgijsko-pastoralna revija, 52 (2012.) 1, 80-93.

NINČEVIĆ, Marjan, Izgradnja adolescentskog identiteta u današnje vrijeme, u: Odgojne znanosti, 11 (2009.) 1, 119-141.

SALA, Rossano, Poticaji za obnovu pastorala mladih, u: Kateheza, 33 (2011.) 3, 222-230.

VALKOVIĆ, Jerko, Duc in altum! Evangelizacija u „digitalno doba“, u: Diacovensia: teološki prilozi, 20 (2012.) 2, 171-186.

VILLANUEVA, Pascual Chavez, Navještaj evanđelja mladima danas, u: Kateheza: časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih, 33 (2011.) 3, 209-221.

D) Web mjesta:

IVAN PAVAO II., Javna glasila: prijateljska prisutnost ukorak s onima koji traže Oca. Poruka za 33. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (25. svibnja 1999.), na: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=24599 (8. rujna 2019.).

Share.

Comments are closed.