I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih (4. vazm. nedjelja – God. C)

0

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA – Godina C
ČITANJA: Dj 13,14.43-52; Ps 100,2-3.5; Otk 7,9.14b-17; Iv 10,27-30

Današnja nedjelja obično se naziva nedjeljom Dobroga pastira, jer se na ovu nedjelju redovito čita odlomak iz Isusove besjede o sebi kao Dobrom pastiru. Budući da pastir u svome poslu poziva svoje ovce da idu za njim na ovu nedjelju posvećuje se posebna pažnja molitvi za duhovna zvanja. Premda je poziv svakoga vjernika duhovni poziv, u ovom slučaju obično se misli na redovnička i svećenička zvanja.

U naše vrijeme sve više jača svijest o velikim mogućnostima koje se pružaju i vjernicima laicima za vršenje crkvenih službi i u tom smjeru se u različitim krajevima svijeta napreduje različitim tempom. To je dobro, ali se s druge strane ne bi smjelo umanjivati svijest o važnosti redovničkih i svećeničkih zvanja jer se tu radi o pozivu koji i na institucionalno vidljiv način predstavlja  potpuno posvećenje u službi Bogu i njegovu narodu.

Naime, bilo da se radi o svećenicima (što uključuje biskupe i prezbitere), redovničkim osobama ili vjernicima laicima, Kristov poziv uvijek je poziv na potpuno, a ne na polovično nasljedovanje. O tome govori i današnja poruka Božje riječi.

Odlomak iz Isusove besjede o sebi kao Dobrom pastiru koji danas slušamo veoma je kratak. Ali u njemu je izrečena jedna temeljna tvrdnja koja se tiče Isusova identiteta. Ona glasi: „Ja i Otac jedno smo.“ Isusovi protivnici tu rečenicu shvatili su ispravno, ali su je prihvatili kao hulu i htjeli ga kamenovati optužujući ga da on – čovjek – sebe pravi Bogom.  Međutim, oni koji idu za Isusom  i slušaju njegov glas otkrivaju da je zajedništvo s Isusom zajedništvo s Ocem, i da ih nitko iz toga zajedništva ne može ugrabiti.

Budući da se ne radi o polovičnom zajedništvu, ono se ne ostvaruje samo u jednom segmentu života, nego se radi o potpunom predanju Očeve ruke. To predanje u ovom životu popraćeno je progonstvima i nevoljama, ali u konačnici se dovršava vječnim životom s Bogom koji otire suzu sa svakih očiju. Ta tema ne razrađuje se u današnjem kratkom odlomku iz Ivanova evanđelja, ali je zato nalazimo i u drugom čitanju iz knjige Otkrivenja gdje se govori o Jaganjcu – Pastiru koji one koji idu za njim vodi na izvore vodâ života.

Jaganjac je u židovskom hramskom bogoslužju žrtvena životinja koja se prinosu Bogu, a u Knjizi Otkrivenja on se nedvojbeno odnosi na Krista koji stoji usred Božjega prijestolja, i kojemu se jednako kao i Onomu koji sjedi na prijestolju klanjaju svi koje stoje uokolo.

Knjiga Otkrivenja predstavlja Jaganjca kao predvodnika konačne pobjede dobra nad zlom i života nad smrću. Upravo o toj pobjedi govori se i u odlomku današnjega drugoga čitanja koji se nalazi u kontekstu otvaranja šestoga od sedam pečata knjige koju je Jaganjac uzeo iz ruke Onoga koji sjedi na prijestolju.

Kad se otvorio šesti, pretposljednji pečat, nastupio je potres i ostali prirodni katastrofični fenomeni koji prate „Onaj Dan“ u koji će se suditi svijetu. Međutim, puno veći dio teksta koji opisuje otvaranje šestoga pečata posvećen je slavlju onih koji su se u Onaj dan pokazali kao pobjednici.

Pisac Knjige Otkrivenja predstavlja ih kao neprebrojivo mnoštvo onih koji su „ubijelili svoje haljine u krvi Jaganjčevoj“. Ta naizvan nelogična slika (krv nije bijela, nego crvena), ponajprije navodi na pomisao da je riječ o onima koji su podnijeli mučeničku smrt za Isusa Krista, i sada su za to nagrađeni. No o mučenicima se izričito govori pri otvaranju petoga pečata, pa neprebrojivo mnoštvo u ovom tekstu trebamo razumjeti u širem smislu tj. o odnosu na sve one koji svojim životom nasljeduju Jaganjca – Isusa – kao svoga pastira.

Naravno, svi koji slijede Krista, ako i ne budu zbog toga doslovno ubijeni, dožive veće ili manje druge muke bilo od Kristovih protivnika ili od neobjašnjivih prirodnih katastrofa i životnih nevolja. U prvom čitanu iz Djela apostolskih vidjeli smo kako su Pavao i Barnaba  bili progonjeni zato što su propovijedali evanđelje. Ali to njima nije bio razlog za odustajanje i razočaranost, nego su se radovali što i na taj način mogu svjedočiti za Krista.

U istom smislu u Knjizi Otkrivenja želi se u nevoljama i patnjama Kristovih vjernika istaknuti njihova posvećenost Bogu koja ih vodi u konačnu pobjedu.

Ta posvećenost i pobjeda slikovito su izražene dvjema slikama.

Posvećenost je izražena slikom haljina ubijeljenih Jaganjčevom krvlju, jer one dozivaju u pamet liturgijsku odjeću hramskih svećenika koja se u obredu svećeničkog posvećenja škropila krvlju sa žrtvenika (usp. Lev 8,30). Ta slika provlači se kroz čitavu Knjigu Otkrivenja (usp. 1,6: 5,10; 20,6) i njome se želi izraziti opće svećeništvo čitavog naroda Božjega koje se ostvaruje u kontaktu s otkupiteljskom krvlju Krista, žrtvovanoga Jaganjca. A budući da u Bibliji krv označuje sami život, kontakt s Kristovom krvlju zapravo je sjedinjenje vlastitoga života s njegovim.

Pobjeda je izražena slikom palme u ruci. U kršćanskoj tradiciji palma u ruci postala je simbolom mučenika. Ali i ta slika dolazi iz stare hebrejske baštine, a radi se o običaju koji se vršio na Blagdan sjenica kada se slavio spomen na četrdesetogodišnje putovanje Izraelaca kroz pustinju do ulaska u Obećanu zemlju. Na taj blagdan narod je mašući palmama u rukama slavodobitno ulazio u jeruzalemski hram, mjesto Božjega prebivanja među ljudima, pa se na temelju te slike povorka neprebrojivoga mnoštva iz Knjige Otkrivenja odnosi na sve one koji nakon pustinjskih nevolja slavodobitno ulaze u Obećanu zemlju.

No, kako to snažno ističe biblijska teologija, Bog ne čeka svoj narod u Obećanoj zemlji da bi tek tada pokazao svoju prisutnost. On se djelotvorno objavljuje svom narodu čitavim putem. Kao dobar pastir on čitavim putem iz egipatskog ropstva stado hrani, poji i štiti ga od svih njegovih neprijatelja.

U Knjizi Otkrivenja taj pastir prepoznat je u Jaganjcu koji stoji posred Božjega prijestolja.

Slika Jaganjca-pastira, tipična za Knjigu Otkrivenja, neobična je, jer jaganjac zapravo spada u stado i to u njegov slabiji i ugroženiji dio. No neobičnost ove slike dovodi nas do veoma običnog zaključka. Dobri pastir je onaj koji se poput žrtvenog Jaganjca žrtvuje za svoje stado i to tako da mu potpuno pripada.

Stoga i u molitvi za duhovna zvanja treba staviti naglasak ne samo na potrebu za novim crkvenim pastirima nego još više na potrebu za njihovom požrtvovnosti i svijesti kako se po uzoru na Pastira – Jaganjca nikada ne smiju odvojiti od stada.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.