Isus ozdravlja potpunog čovjeka (23. nedjelja kroz god. – B)

0

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Glas o Isusovoj ozdraviteljskoj moći brzo se proširio od početka njegova djelovanja. Kuda god je prolazio dolazili su mu bolesnici ili su mu ih donosili njihovi bližnji. Tako u današnjem evanđelju Isusu dovode jednoga gluhoga mucavca da stavi na nj ruke. To je bila uobičajena gesta kojom je Isus ozdravljao. Staviti na nekoga ruku znači pokazati mu svoju blagonaklonost. U Psalmu 139,5 nalazimo prekrasne stihove kojima psalmist opisuje svoje iskustva Boga: „S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.“ Taj psalam inače zadivljeno govori o ljepoti čovjeka kojega je Bog čudesno stvorio i satkao ga u majčinu krilu. Stvaranje je i skrovita tema našega  današnjeg odlomka.

Naime, geste kojima Isus ozdravlja gluhoga mucavca zapravo su geste stvaranja. Isus utiskuje prsti u u uši gluhoga što podsjeća na oblikovanje čovjeka od praha zemaljskog. A kad uz to Isus pljune i pljuvačkom se dotakne njegova jezika, slika koja podsjeća na stvaranje čovjeka u Knjizi Postanka je potpuna. Premda je ta gesta današnjim čitateljima strana, pa čak i neumjesna, doticanje jezika pljuvačkom ima snažnu simboliku. U semitskom poimanju Isusova vremena pljuvačka se smatrala materijaliziranim dahom. To drugim riječima znači, da je doticanje pljuvačkom nečijega jezika jednako udahnjivanju daha u nosnice, kako je opisano postajanje čovjeka živom dušom u Knjizi Postanka. Kao što nosnicama struji dah, tako je jezik  natopljen pljuvačkom. U slučaju gluhoga mucavca njegov jezik je bio mrtav i trebalo ga je oživjeti.

No, ozdravljenje se ipak ne događa po samoj Isusovoj gesti.  Uši su se otvorile i jezik razriješio tek pošto je Isus pogledavši u nebo uzdahnuo i rekao „Effata!“ što znači: „Otvori se!“.

Na pitanje je li Isus mogao učiniti da gluhi mucavac pročuje i progovori samo riječju, ili samo gestama ili na bilo koji drugi način, odgovor je: Da. Međutim, ako Isus  to čini određenima gestama i riječima, onda to sa sobom donosi i određenu poruku. Što bi to bilo u ovom slučaju? Na temelju paralele s opisom stvaranja iz Knjige Postanka smijemo zaključiti sljedeće: Isus je gluhom mucavcu podario novi život pri čemu je istaknuta dimenzija čovjekova osobnog odnosa s Bogom. Kao što u Knjizi Postanka Bog stvara jednog čovjeka, tako ovdje Isus odvodi gluhoga mucavca nasamo i geste ozdravljenja ne izvodi kao predstavu pred očima gledatelja, nego kao čin blagonaklonosti i ljubavi prema čovjeku koji zbog svoga hendikepa ne može  živjeti punim životom.  Koliko Isus inzistira na osobnoj dimenziji ovoga čuda svjedoči to što nakon ozdravljenja, koje se nije moglo sakriti, Isus zabranjuje prisutnima da nikome ništa ne kazuju. Takva Isusova zabrana nije novost. On je to i prije činio u različitim slučajevima, a smisao te zabrane sastoji se u tome da Isus ne želi da se o njemu širi glas kao o ozdravitelju koji samo riješava nečije medicinske probleme. Nijedno Isusovo ozdravljenje nema samo medicinski smisao. Isus ozdravlja potpunog čovjeka, a to je moguće samo ako se u događaju ozdravljenja dogodi i susret. Nijedno ozdravljenje nema evanđeoskog smisla ako se ne uspostavi odnos između bolesnika i liječinka. Zapravo, zajedništvo koje su tu uspostavlja na prvom je mjestu, jer je svako tjelesno ozdravljenje prolazno, a zajedništvu s Bogom u Isusu Kristu ne može nauditi ni sama smrt.

Svjedoci ovoga ozdravljenja (ne znamo kako se ponašao sami ozdravljenik) nisu poštivali Isusovu zabranu. Ona je s njihove točke gledišta čak bila nelogična. Doista, kakvog smisla ima nekomu dati sluh i sposobnost govora, a onda zabraniti da se o tome govori? No, to je samo znak da nisu odmah shvatili bit Isusova ozdravljenja. Premda su svojim govorom hvalili Isusa i divili se njegovoj moći i dobroti,  nepoštivanjem Isusovih riječi ostali su na površini događaja, kao zrno koje je posijano u plitku zemlju. Takvo zrno brzo proklija, ali jer nema korijena biljka se brzo osuši i ne donese ploda. To su oni koji euforično doživljavaju Isusova čudesa i zbog toga idu za njim, ali ga ostave kad shvate da Isus one koji ga hoće slijediti poziva da uzmu svoj križ, odreknu se svoga Ega i budu spremni  radi Krista izgubiti svoj život. Stoga nas Isus poziv da svoju vjeru ne temeljimo na prolaznim vrijednostima, u koje spada i čovjekovo tjelesno zdravlje,  nego na njemu samome koji je sposoban svakom čovjeku udahnuti dah istinskog života. Ako se naša vjerea temelji na takvom temelju onda nijedan tjelesni nedostatak, niti ikakva bolest nisu zapreka da već ovdje živimo punim životom.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.