Isusovo preobraženje (Druga korizmena nedjelja – C)

0

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C

ČITANJA: Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36

Savez koji je Bog sklopio s Abramom još prije negoli mu je promijenio ime u Abraham sastoji se od dva obećanja. Prvo je obećanje brojnoga potomstva, a drugo je obećanje zemlje. Odluka o sklapanju saveza dolazi od Boga, ali Abraham pri tome nije nipošto pasivan. Božje obećanje potomstva slijedi nakon što se Abraham potužio Bogu što nema poroda. Bez potomstva svi drugi darovi Abrahamu se čine besmislenim. Ako ne bude imao komu ostaviti baštinu, Abrahamov život ostaje zatvoren u vremenu bez budućnosti. No Bog mu kaže da onaj tko sluša Božju riječ ima potomstvo. I Abraham je povjerovao. U ovom se slučaju to odnosi na tjelesno potomstvo, ali jer se ono ostvaruje u doba kad po zakonu tijela čovjek više ne može imati poroda, Abrahamova vjera je vjera koja se uvijek i u potpunosti oslanja na Boga. Čak i onda kad se sve protivi ostvarenju Božjeg obećanja.

U drugom obećanju, obećanu zemlje, uz to što je pokazao čvrstu vjeru Abraham se pokazuje i kao čovjek koji svoju vjeru produbljuje pitanjima. Nakon što mu je Bog obećao da će mu dati u posjed zemlju u koju ga je doveo iz Ura Kaldejskog Abraham pita „Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?“. Bog odgovara naređujući Abrahamu da mu obredno prinese žrtvu koji se sastoji od jedne junice, koze i ovna, sve od tri godine, te jedne grlice i jednoga golubića. Abraham je tako i učinio te je žrtvene životinje, izuzev ptice, rasjekao na polovice kroz koje je nakon zalaska sunca prošao zadimljeni žeravnjak kao znak Božjeg prihvaćanja žrtve. Smisao te obredne geste prolaska između rasječenih životinja nalazimo u Jr 34,18 gdje stoji „A s ljudima koji razvrgoše Savez moj i ne ispuniše saveza obećana pred mojim licem postupit ću kao s teletom što ga nadvoje rasjekoše te između tih pola prođoše.“. Rasijecanje žrtvenih životinja jest gestualna zakletva u kojoj su dvije strane koje su sklapale savez na sebe preuzimale sudbinu rasječenih životinja ukoliko se ne bi držali onoga na što su se savezom obvezali. U ovom slučaju ono na što se obvezuje Bog jest ispunjenje zadanih obećanja, a ono na što se obvezuje Abraham jest ustrajnost u vjeri koja mu se uračunala u pravednost. Ta vjera doći će na kušnju kad Bog bude od Abrahama tražio da prinese još jednu žrtvu, to jest svoga sina Izaka (Post 22). Abraham će i tada poslušati Božju zapovijed, i unatoč svemu protivnomu, imat će potomstvo.

***

U središtu današnjeg drugog čitanja iz poslanice Filipljanima stoji rečenica „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista“. To je vjera i spoznaja koja razlikuje vjernike od onih koje Pavao naziva neprijateljima Kristova križa. Izrazi „bog im je trbuh, slava u sramoti“ aludiraju na židovske propise o hrani i na obrezanje – pri čemu bi se riječ „sramota“ odnosila na spolne organe. Radi se o religioznim ljudima koji svoju vjeru temelje na obdržavanju vanjskih propisa i znakova. Njihova religioznost sastoji se u onome što čine oni, a ne u onome što čini Bog. Posljedično se vežu sami na sebe, a ne povezuju se s Bogom.

Oni koje vjeruju u Krista u prvi plan stavljaju povezanost s Bogom, pa onda iz toga odnosa proizlazi sve drugo. Kršćani žive svjesni prolaznosti zemaljskog života, te puno savršenstvo i smisao života stječu preobrazbom smrtnog tijela po suobličenju uskrslom Kristu, koji nije samo primjer preobrazbe nego i preobrazitelj. On ima moć sve sebi podložiti pa tako i samu smrt.

Svijest kršćana da je njihova domovina na nebesima ne udaljava ih od realnosti zemaljskoga života, nego ih potiče da žive u ovom svijetom okrenuti istinskim vrijednostima. Pavao je svjestan da to u praksi nije lako i da nisu dovoljne samo poticajne riječi. Stoga početne riječi ovoga odlomka „Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama.“ ne izražavaju njegovu samodopadnost, nego pokazuju da samo svjedočanstvo života može potvrditi da ono što govori nisu isprazne riječi.

***

O Isusovu preobraženju kao vizualnom navještaju govore sva tri sinoptička evanđelja: Matej, Marko i Luka. Ovdje ćemo navesti neke Lukine posebnosti.

Prva se odnosi na smještanje događaja preobraženja u kontekst Isusove molitve. To je i inače tipično za evanđelje po Luki koji rado govori o Isusovoj molitvi, u osami, noću i na gori. Ovaj put Isus ne ide na goru sam nego sa sobom vodi Petra, Ivana i Jakova. No oni su ipak zaspali i trenuci Isusove samoće su osigurani. Čini se jasnom aluzija na Isusovu molitvu u agoniji maslinskog vrta gdje će ista trojica opet spavati. Dok je molio Isusu su se pridružili Mojsije i Ilija i zapodjenuli razgovor o Isusovu Izlasku koji će se uskoro dogoditi u Jeruzalemu.

Izlazak o kojem se ovdje govori različito se tumači, no on bez sumnje uključuje otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, bilo da se sama riječ Izlazak odnosi na Isusov izlazak iz groba, to jest njegovo uskrsnuće ili na njegovo uzašašće na što bi aludirala i sama gora na kojoj se preobraženje dogodilo. Znakovito je pak da Luka ono što su trojica učenika vidjeli naziva Isusovom „slavom“ jednako kao i u 24,26 gdje uskrsli Isusu učenicima na putu za Emaus kaže: „Nije je li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ To značio da su učenici u Isusovu preobraženju vidjeli bljesak njegova uskrsnuća, što je snažno skretanje pozornosti učenika na to da Isus nije navijestio samo svoju muku i smrt nego i svoje uskrsnuće. To bi im trebalo pomoći da shvate kako Isusov put unatoč muci i križu neće završiti neuspjehom, i ohrabriti ih da se u tim trenucima ne sablazne. Ipak, Petar koji i ovdje govori u ime ostalih učenika, prikazan je i kao onaj koji pogrešno shvaća čitav događaj. On ne želi nastaviti put nego ostati u trenutnom stanju u kojem se osjeća dobro. Pri tome u Isusovu društvu želi zadržati Mojsija i Iliju koji se u ovom događaju predstavnici starozavjetnu objave koja je u Isusu ispunjena te se oni povlače sa scene.

Čini se da je Luki važno naglasiti upravo to da oni više nisu prisutni u trenutku kada se pojavio oblak i iz njega se čuo glas „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ Slične riječi čule su se i dok se Isus molio prigodom krštenja u Jordanu (usp. Lk 3,21-22) kada ga je nebeski glas također nazvao svojim sinom. Veza između ta dva događaja stoga je očita. Isusovo preobraženje za vrijeme molitve na gori i krštenje za vrijeme molitve u Jordanu međašni su tekstovi koji stoje na početku dviju faza Isusova javnoga djelovanja.

Krštenje prethodi Isusovu djelovanju u Galileji, a s Gore preobraženja Isus već gleda prema Jeruzalemu. Slično tomu, kao što nakon krštenja Duh četrdeset dana vodi Isusa kroz pustinju gdje ga kuša đavao, tako i nakon preobraženja slijedi druga đavlova prilika tj. kušnja u kojoj muka i smrt žele pred učenicima i svima ostalima zamračiti identitet Isusa Božjega Sina. No Isusovo preobraženje na Gori najavilo je njegovu pobjedu, koja će se unatoč svim protivljenjima dogoditi. Na Isusov grob bit će navaljen veliki kamen, ali će Isus preobražena tijela uskrsnuti od mrtvih.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.