Je li i moja ispovijed infantilna?

0

Božje zapovijedi, kako ih nalazimo zapisane u Svetom pismu, uređuju odnos ljudi s Bogom i međusobno. Katolike diljem svijeta u savjesti obvezuje i Pet crkvenih zapovijedi. Jedna od njih glasi: Svake se godine najmanje jedanput ispovjedi i o Uskrsu pričesti.

Vrijeme pred Uskrs, najveći kršćanski blagdan, kod mnogih vjernika tradicionalno znači sakramentalno slavlje ispovijedi. Svećenici u svojim župnim zajednicama organiziraju pokornička bogoslužja i slavlja sakramenta ispovijedi. Ispovijed je, dakle, sakrament – djelotvorni znak Božje milost u životu vjernika. Da bi koji vjernik uistinu i zadobio milosti u pojedinačnom slavlju sakramenta ispovijedi ili pokore, valja da se pokaje za grijehe, skrušeno ih ispovijedi pred svećenikom i izvrši naređenu pokoru. Svećenik će, pošto je utvrdio da nema nikakve zaprjeke, “u ime Krista glave” udijeliti odrješenje pokorniku.

Ovo predivno iskustvo povratka grješnih sinova i kćeri u naručje milosrdnog Oca često prate osjećaji straha i srama. Ono što još više zabrinjava jest sve češća pojava infantilnih ili djetinjih ispovijedi. To znači da se u suvremenom svijetu brzo i lako gubi istinski osjećaj za grijeh, pa se ispovijedi pretvaraju u psihološke razgovore. Pojedinac se prema svojoj savjesti sve češće odnosi kao kakav birokrat koji kalkulira sa svojim šefom. Nije rijetko, stoga, da pokornik rado navodi svoje prednosti i vrline u vjerničkom i svakodnevnom životu, a grijeha je slabo ili nikako svjestan. Očituju se često samo posljedice, bez da se ide na uzroke. Izlaže se vrtlog odnosa u obitelji, na poslu ili među prijateljima s čime se susreću i vjernici i nevjernici. Svećenici ispovijedaju kršćane, a ne bezlične tradicionaliste!

Koju su uzroci takvog stanja? Vjernička savjest se od prvih dana u mnogim slučajevima ne formira na ispravan način ili se uopće ne formira. Ako tomu dodamo nisku razinu poznavanja teoloških istina, ne čudi sve češća pojava djetinjih ispovijedi. Društvo, nažalost, odbacuje opstojnost zla i grijeha, što pogoduje otupljivanju vjerničkih savjesti. Tu je izostanak pokorničkih bogoslužja, ispita savjesti i dobre katehetske pripreme.

Uistinu, svećeniku je radost susresti pokornika koji je dobro promislio svoj život od posljednje ispovijedi, koji se kaje i koji je svjestan svojih grijeha; koje bez okolišanja i s gađenjem odbacuje i ispovijeda s obećanjem da će se popraviti i živjeti život dostojan kršćanina. Uskrs je prigoda da na koljenima promislimo vlastite grijehe i ispovjedimo ih kao punoljetni kršćani, bez straha i srama!

Share.

Comments are closed.