Jesmo li milosrdni? (4. korizmena nedjelja – C)

0

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C
ČITANJA: Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32

Knjiga o Jošui prva je biblijska knjiga koja slijedi nakon Petoknjižja. Ona je i logičan nastavak pripovijedanja koje u Petoknjižju ostaje nedovršeno, a to je ulazak u Obećanu zemlju i njezino osvajanje. Glavnu ulogu u tom procesu ima Jošua, Mojsijev pomoćnik koji je u biblijskim predajama prikazan kao besprijekoran lik, koji pokazuje kako onaj tko vrši Božju riječ uspijeva u svemu što poduzme.

Sadržaj knjige o Jošui obično se dijeli u dva glavna dijela s nekoliko zaključnih poglavlja (20 – 24). Prvi dio (1 – 12) pripovijeda o osvajanju zemlje, a drugi ( 13 – 19) o njezinoj diobi između dvanaest plemena. Odlomak današnjeg prvog čitanja nalazi se u prvom dijelu knjige i opisuje prvo slavlje pashe nakon ulaska u Obećanu zemlju čudesnim prelaskom preko Jordana čije su se vode razdijelile tako da su Izraelci prošli po suhu. Podudarnost s prelaskom preko Crvenog mora i prvim slavljem pashe u noći izlaska iz Egipta je očita. Inače biblijski opisi svetkovanja pashe označavaju prekretne trenutke u povijesti Izraela. U Izl 12 to je izlazak iz egipatskog ropstva, u Br 9 to je polazak sa Sinaja i početak četrdesetogodišnjeg putovanja kroz pustinju, a u Jš 5 ulazak u Obećanu zemlju i početak njezina osvajanja.

No, da bi se ova treća pasha opisana u Jš 9 mogla proslaviti prethodno se morao obrezati čitav naraštaj Izraelaca koji je rođen u pustinji. Naime, prema podatku iz Jš 5,5 Izraelci koji su rođeni u Egiptu bili su obrezani, ali njihovi sinovi koji su rođeni u pustinji nisu. Stoga je Bog naredio Jošui da obreže Izraelce, što je on i učinio te se čini da se pomalo nejasna rečenica „Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.“ kojom počinje današnje prvo čitanje odnosi upravo na taj događaj. U svakom slučaju tek nakon obrezanja Izraelci su mogli blagovati pashu (usp. Izl 12, 44.48).

Opis slavlja je veoma kratak. Najprije se navodi mjesto i datum. Mjesto su Jerihonske poljane gdje su se Izraelci utaborili, a datum je propisani četrnaesti dan (prvoga mjeseca). Drugih detalja koji se tiču pashalne večere nema, nego se ističe kako su sutradan po pashi Izraelci blagovali beskvasni kruh i prženo zrnje od uroda zemlje u koji su netom ušli. Istovremeno je prestala padati mana kojom su se hranili na putu kroz pustinju. Od ovoga trenutka Izraelci će jesti isključivo plodove Obećane zemlje. No dok u njoj svetkuju prvu pashu i blaguju njezine plodove Izraelci se ipak nalaze tek na početku njezina osvajanja. Tako svetkovanje pashe u sebi ima bitnu oznaku napetosti između prošlosti i budućnosti, koja u svakom slučaju označuje radosni dovršetak jednog i radosni početak novog razdoblja povijesti Božjeg naroda

 ***

Izraz u Kristu čest je u Pavlovim poslanicama, a kad se za nekoga kaže da je u Kristu, onda se, što osobito vrijedi za Drugu poslanicu Korinćanima, naglašava egzistencijalno zajedništvo s Kristom u sadašnjem životu. U ovom odlomku Pavao ističe kako je onaj tko je u Kristu nov stvor. No kontekst i ton same poslanice upućuju na to da ta novost nije nešto što se automatski stječe deklarativnim pristankom uz Krista. Pavlovo opominjanje i zaklinjanje „dajte, pomirite se s Bogom“ ozbiljno je upozorenje članovima korintske kršćanske zajednice da odbace stari način života i prionu uz novi koji se ostvaruje u Kristu. Pojam „pomirenje“ koje se u tom kontekstu spominje označuje ostvarenje zajedništva s Bogom koje je Krist omogućio svojim žrtvom. Izraženo obrednim rječnikom hramskoga bogoslužja Krist je kao žrtva preuzeo na sebe ljudske grijehe, da bi tako pokazao Božju ljubav prema čovjeku. Svjedočenje toga otajstva pomirenja ne samo riječima nego još više primjerom Pavao smatra svojom životnom službom za koju je ovlašten u osobnom susretu s Kristom.

***

Prispodoba o razmetnom sinu, ili kako se sve više voli naglasiti, o milosrdnom ocu, posljednja je i najduža od tri prispodobe kojima Isus odgovara na mrmljanje farizeja i pismoznanaca koji mu predbacuju zašto prima grešnike i s njima blaguje. U prvoj prispodobi radi se o izgubljenoj i nađenoj ovci (Lk 15,3-7), u drugoj o izgubljenoj i nađenoj drahmi (Lk 15,8-10), a u ovoj trećoj o gubljenju i pronalaženju najveće vrijednosti koju ima otac, a to je sin. U usporedbi ove prispodobe s prvim dvjema treba uočiti još neke podatke. U prvom slučaju izgubila se jedna od stotinu ovaca, u drugom jedna od deset drahmi, a u trećem izgubio se jedan od dva sina. No u tom stupnjevanju izgubljene vrijednosti ne krije se samo to da je gubitak sina neusporedivo veći od gubitka jedne od sto ovaca ili jedne od sto drahmi, nego i činjenica da ovce i drahme ne pokazuju nikakvu reakciju na povratak one izgubljene, dok u slučaju izgubljenog sina njegov brat nije nipošto indiferentan. Stoga je treća Isusova prispodoba upućena farizejima i pismoznancima istovremeno jasna i složena, a njezina standardna tumačenja redovito polaze od karakterizacije triju glavnih likova.

Mlađi i problematični sin tipičan je primjer mladića koji poznaje svoja prava i želi svoj život uzeti u svoje ruke. Zato odrješito traži ono što mu pripada i odlazi iz očeve kuće. Međutim, inzistirajući na drugim pravima on se odriče svoga temeljenog prava na oca. Tako bez životnoga vodstva brzo upada u ponižavajuću situaciju u kojoj su mu kao jedino društvo preostale svinje kojima još zavidi jer su sitije od njega. U takvom stanju dolazi do osviještenja i donosi odluku da se vrati kući gdje mu je bilo bolje. No pri tome možemo postaviti pitanja koja nam omogućuju bolje shvatiti kasniju reakciju njegova starijeg brata. Naime, jesu li motivi povratka mlađega brata čisti, to jest je li njegovo obraćenje iskreno? Jesu li njegovi grijesi isprani suzama, ili se želi vratiti kući samo zato jer zna da će mu ondje biti bolje, a njegove pokajničke riječi „Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom…“ samo su fraza kojom se želi umiljeti ocu? Isusova prispodoba na ta pitanja ne odgovara, nego samo evidentira činjenicu da se izgubljeni sin vraća kući i da mu otac ganut trči u susret, grli ga, ljubi i prima kao sina.

Za razliku od mlađega, stariji sin je tipičan primjer dobroga i pokornog, ali ne baš osobito sretnog sina. On je mlađemu bratu zapravo zavidan, a u odnosu prema ocu neispunjen. Kad se mlađi brat vratio, on ne želi ući u kuću gdje su se već počeli gostiti, svirati i igrati. Tada opet nastupa otac koji kao i pred mlađega sina izlazi i preda nj te ga nagovara da uđe u kuću i da se i on s drugima raduje. Međutim, to ne ide lako. Stariji je sin ogorčen što se njegov mlađi brat na kraju još ‘nagrađuje’ za sve što je učinio, a njemu, dobrom i poslušnom, otac nikad nije dao ni jareta da se proveseli sa svojim prijateljima. No on pri tome zaboravlja da je otac i njemu već dao njegov dio i to onoga istoga dana kada i mlađemu. „I razdijeli im imanje“ (r. 12) kaže Isus, te je i stariji sin sa svojim dijelom mogao činiti što je htio. Zašto je ostao s ocem? Zato što voli oca? Možda ni tu motivi nisu čisti. U svakom slučaju, otac mu ništa ne predbacuje. Samo ga poziva da se raduje zajedno s njime i s bratom. I time prispodoba završava. Na koncu ne znamo je li stariji sin ušao u kuću ili ne. Priča je nedovršena i ta je nedovršenost očigledno namjerna.

Kako vidimo, posljednju riječ u prispodobi ima otac koji poziva na radovanje zbog povratka sina za kojega čak kaže da je bio mrtav i oživio. Međutim, ova prispodoba ipak ne govori o posljednjem sudu, niti je gozba u očevoj kući slika vječnog nebeskog veselja. Kao što u svojoj običnoj svakodnevnici pastir izgubi ovcu, a žena drahmu tako se i ovdje sve događa usred životnog vijeka dvojice braće, i ostaje pitanje: što sutra? Kao što ne znamo hoće li se stariji brat pridružiti slavlju, tako ne znamo ni kako će se sutra, nakon što slavlje prođe, ponašati mlađi. Ono što je u svemu jasno jest očev je stav. On dobrohotno izlazi u susret i mlađemu i starijemu sinu jednostavno zato jer je otac obojici.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.