Ljubav prema Isusu (Sveta obitelj – C)

0

SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA – Godina C

ČITANJA: Sir 3,2-6.12-14; Ps 128,1-5; Kol 3,12-21 (ili: 1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24); Lk 2,41-52

Evanđelje po Luki sa svom jasnoćom tvrdi kako je Marija začela po Duhu Svetom i potom rodila dijete Isusa. Stručno rečeno, Isus nije imao biološkog oca, nego je njegovo začeće plod posebnoga Božjeg zahvata. Stoga i u Isusovu rodoslovlju evanđelist Luka obazrivo navodi da je on bio, kako se smatralo, sin Josipov, (Lk 3,23). To drugim riječima potvrđuje njegovo djevičansko začeće, i upućuje na to da ono što su znali Marija i Josip nije bilo poznato ljudima među kojima su u svoje vrijeme živjeli. Tajna Isusova začeća po Duhu Svetomu sve do Isusove smrti ostala je po Božjem određenju tajnom Nazaretske obitelji. Zbog toga nije čudno što sveti Luka bez ikakva ustručavanja naziva Josipa Isusovim ocem. I to ne samo onda kada taj naziv stavlja u usta ljudima koji su Isusa smatrali pravim Josipovim sinom, nego Josipa Isusovim ocem naziva i sama Marija.

Tako, kada Marija i Josip nakon tri dana pronalaze dvanaestogodišnjeg Isusa „u hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita“, njegova mu majka kaže: „Sinko, zašto si nam to učinio, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“
Marijine riječi „otac tvoj“ koje se odnose Josipa, mogle bi se i ovdje protumačiti jednostavnim čuvanjem obiteljske tajne o Isusovu začeću. Čas da se ta tajna objavi još nije došao i njezino preuranjeno razotkrivanje bilo bi izloženo pogrešnim tumačenjima. To je zgodno objašnjenje Marijina ponašanja. No to ne znači da se Marija u ovom slučaju poslužila spomenutim riječima samo zato da bi izbjegla rasprave o tomu tko je Isusov otac, ako to nije Josip. Marijino nazivanje Josipa Isusovim ocem prije svega je prigoda za razmišljanje o tome što znači riječ otac i to polazeći od činjenice da i Marija i Josip znaju pravu istinu o Isusovu djevičanskom začeću.
Razumljivo je da prva i naravna dužnost brige za dijete proizlazi iz tjelesnoga očinstva. Pa ipak, životno iskustvo donosi mnogo primjere u kojima očevi zbog različitih razloga nisu sposobni brinuti se za svoje dijete. Nažalost, događa se i to da neki roditelji zapuštaju i napuštaju svoju djecu, a ima muškaraca koji niti ne žele priznati svoje očinstvo nad rođenim djetetom. Drugim riječima, događa se da mnogi ljudi imaju dijete, ali ga ne primaju u svoj život.
Zato se danas kada slavimo blagdan Svete obitelji dobro sjetiti one zgode kada Isus poučava svoje učenike o istinskoj veličini pa posred njih postavlja dijete i kaže: „Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima…“ (Lk 9,48).
Kada se malo zamislimo nad tim riječima ne možemo se oteti dojmu da je Isus u tom trenutku morao pomisliti na Josipa. Jer upravo to je ono što je on učinio. Josip je unatoč svim sumnjama i strahovima u svoj život primio dijete Isusa, i tako svojim primjerom pokazao da se očinstvo ne ostvaruje tako da se dijete ima, nego time što se prima u svoj život. Josipova ljubav prema Isusu bila je ona ljubav o kojoj pjeva sveti Pavao kada kaže da ljubav „ne traži svoje“ (1 Kor 13,5). To znači da za ostvarenje očinstva nije nužno pod svaku cijenu imati vlastito dijete. Primajući Isusa dok je još bio u utrobi majke Marije Josip je bez tjelesnog očinstva primio istinsko očinstvo od „Oca od koga je ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji“ (Ef 3,15). Sva zemaljska očinska briga za Isusa bila je povjerena Josipu i zato ga je i Marija s pravom i bez ustručavanja nazivala ocem svoga sina i dijelila s njime iste osjećaje prema svome djetetu. Kada su ga četrdeset dana nakon poroda prikazali u hramu, oboje su se „divili što se to o njemu govori“, a kada su ga kao dvanaestogodišnjaka u hramu tražili, oboje su bili „žalosni“. Ta žalost na neki način predoznačila je onaj Isusov boravak u hramu kad će nekoliko dana prije svoje muke i sam žalostan izgoniti trgovce koji su od kuće njegova Oca (Lk 2,49) i Doma molitve načinili pećinu razbojničku (Lk 19,45). Hram u kojem su ga žalosni Josip i Marija našli kako kao dvanaestogodišnjak sjedi posred zadivljenih učitelja, postat će mjestom gdje će Isusovi protivnici vrebati kako da ga uhvate u riječi, pa da ga mognu optužiti i osuditi na smrt.
Isto tako i Isusov odgovor Josipu i Mariji: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ predoznačio je njegove riječi na križu kad je trenutak prije smrti rekao: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).
Evanđelist Luka bilježi da Josip i Marija u tom trenutku nisu razumjeli odgovor dvanaestogodišnjeg Isusa. Ta opaska ima svoje teološko značenje koje pretpostavlja razvojni proces Marijina i Josipova razumijevanja svoga života s Isusom. Ali te riječi mogu se razumjeti i u kontekstu tipične obiteljske situacije, jer svako dvanaestogodišnje dijete u toj fazi svoga odrastanja ima roditelje koji ga ne razumiju. U tom smislu ova zgoda daje nam dvije praktične pouke. Prva se odnosi na roditelje koji kao Josip i Marija uvijek trebaju tražiti put do svoga djeteta. A druga je upućena djeci. Kao što je dvanaestogodišnji Isus, koji je u hramu pokazao znanje i mudrost veću od svojih roditelja, na kraju ipak sišao s njima u Nazaret i bio im poslušan, tako i svako dijete treba biti poslušno svojim roditeljima te im iskazivati poštovanje čak i onda kada ga ne razumiju.

P.s.
Ove godine blagdan Svete obitelji pada na datum kad se kalendarski inače slavi blagdan svetoga Ivana evanđelista i apostola. Zato želimo spomenuti barem na rubu ove propovijedi posvećene nazaretskoj obitelji. Dodatni razlog zato je i to što je današnji svetac na poseban način postao dijelom obitelji Isusa, Marija i Josipa. Naime, predaja Crkve prepoznaje evanđelista i apostola Ivana u liku ljubljenoga učenika iz Evanđelja po Ivanu. On, ljubljeni učenik, stajao je pod Isusovim križem i njemu je Isus dao svoju majku za majku, a njoj ljubljenog učenika za sina. Tako se i u tom događaju potvrdilo da se dobri obiteljski odnosi temelje i ostvaruju u međusobnom davanju i primanju, a ne u imanju i posjedovanju.

fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.