Mladiću, kažem ti, ustani! (10. nedjelja kroz god. – C)

0

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C

ČITANJA: 1Kr 17,17-24; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Gal 1,11-19; Lk 7,11-17

U prvom čitanju današnje nedjelje pripovijeda se o boravku proroka Ilije u Sarfati Sidonskoj gdje je po Božjoj zapovijedi ostao kod jedne udovice. Uz taj boravak povezana su dva čuda. Prvo je čudo s kruhom i uljem koji su se čudesno umnažali u ćupu i vrču, a drugo je čudo uskrišenja udovičina sina koji je za vrijeme Ilijina boravka umro. U opisanom događaju isprepleće se nekoliko poruka.

Prva poruka tiče se samoga ambijenta djelovanja proroka Ilije. Radi se o poganskom kraju i udovica kod koje je odsjeo prorok Ilija poganka je. Taj kontekst sam po sebi govori da Božje djelovanje preko proroka nije ograničeno nikakvim teritorijalnim, etničkim ili vjerskim granicama. Štoviše u Evanđelju po Luki Isus će spomenuti ovaj događaj u svom nastupu u nazaretskoj sinagogi kao prijekor svojim sunarodnjacima koji su se pokazali zatvorenijima Božjem djelovanju od jedne poganke (usp. Lk 4, 25-26). Nazarećani su, naime, odbacili Isusa kao proroka, a udovica iz Sarfate Sidonske primila je proroka Iliju, tako da se ispunila izreka „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju“.

No događaj s udovičinim sinom svjedoči kako je i ona imala kriznih trenutaka u odnosu na proroka Iliju. Dok je čudesno umnoženje kruha i ulja zasigurno ostavilo dobar dojam proroka Ilije kod njegove domaćice, smrt njezina sina izazvala je sasvim drukčiji stav. Riječima „Što ja imam s tobom…“ udovica se želi distancirati od proroka Ilije i njegova djelovanja kao Božjega proroka. Ona je, naime, povezala smrt svoga sina s Ilijinim boravkom na način tipičan za pogansku religioznost. Nevolju koja ju je zadesila udovica je protumačila kao Božju kaznu za neki njezin nenavedeni grijeh, a ta Božja kazna ne bi je stigla da u kuću nije primila Božjeg čovjeka koji je svojom prisutnošću podsjeća na njezin grijeh.

Stoga plod daljnjeg Ilijinog postupka nije samo uskrišenje udovičina sina, nego i ispravljanje njezine slike o Bogu i Božjem proroku. Ilija je molitvom i triputnim pružanjem nad dječakom uz zazivanje Boga postigao uslišanje, te se na koncu mladićeva smrt preobrazila u objavu Božje moći i slave.

Udovičina reakcija na oživljenje sina upućena je proroku Iliji. U tekstu se ništa ne kaže o njezinoj radosti niti kakvim drugim sličnim emocijama, nego o spoznaji istinitosti Božje riječi u ustima proroka Ilije. Premda se u tijeku pripovijedanja osjeća prava dramska napetost, sretan ishod događaj zapravo je prethodno skrovito najavljen već u trenutku kad je Bog poslao Iliju u Sarfatu Sidonsku gdje je jednoj udovici zapovjedio da ga hrani (usp. 17,9). Naime, taj uvodni podatak tvori sadržajnu inkluziju s uskrišenjem mrtvog udovičina sina, s porukom kako vršenje Božjih zapovijedi uza sve nevolje i protivštine koje se mogu dogoditi, na koncu donosi plod života, a ne smrti.

***

U drugom čitanju iz Poslanice Galaćanima apostol Pavao ukratko prepričava svoju osobnu povijest u kojoj želi pokazati autentičnost svoga obraćenja i apostolskog poziva, koji je po svemu sudeći bio osporavan. Stoga Pavao svoju životnu povijest ne iznosi da bi informirao svoje naslovnike o onomu što već znaju („ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu.“), nego da shvate kako je preokret u njegovu životu djelo Božje.

U tom smislu možemo razumjeti i Pavlovu izjavu da ga je Bog za to poslanje odvojio već od majčine utrobe. Pri tome Pavao za sebe koristi isti izraz kao prorok Izaija (49,1) i prorok Jeremija (1,5)  što znači da je svoje djelovanje smatrao istinskim proročkim pozivom.

Ipak, u čitanju ovoga teksta osjeća se stanovita napetost između poziva od majčine utrobe i tijeka Pavlova života koji je svoju mladost proveo kao progonitelj kršćana, te se postavlja pitanje zašto se, ako je već izabran od majčine utrobe, nije od početka opredijelio za evanđelje. Odgovor je jednostavan. Pavlovo iskustvo susreta s Kristom na putu za Damask ima objaviteljski i iscjeljiteljski karakter. Pavao je do spoznaje o svome pozivu došao izravnom i za njega iznenadnom Božjom intervencijom koja nije samo odredila njegovu budućnost nego je iscijelila i njegovu prošlost. Stoga u svom obraćenju Pavao prepoznaje ostvarenje Božjega plana koji je postojao i prije njegova rođenja i koji on svojim životom nije mogao poništiti.  Sve to govori u prilog prvoj nakani Pavlova pisanja, a to je potvrda autentičnosti njegova poziva koji ne dolazi od njega samoga niti od drugih ljudi, nego objavom Isusa Krista.

***

Opis uskrišenja sina udovice iz Naina nalazimo jedino u Evanđelju po Luki. Sigurno ne slučajno ovaj događaj ispripovijedan je neposredno prije teksta o izaslanstvu Ivana Krstitelja koji je poslao dvojicu učenika Isusu da ga upitaju „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Lk 7,19) na što Isus odgovara nabrajajući tipična djela koja će označiti Mesijin dolazak, a među koje spada i ustajanje mrtvih (usp. Lk 7, 22).

Literarno ovaj događaj povezuje se sa starozavjetnim tekstovima 1 Kr 17,17-24 i 2Kr 4,18-37 u kojima se opisuje kako su u prvom slučaju prorok Ilija, a u drugom, njegov nasljednik prorok Elizej, svaki u svoje vrijeme oživili sina žene kod koje su stanovali. No uz taj zajednički motiv postoje u tim događajima razlike u mnogim detaljima, od kojih se najvažnijom čini ova: za razliku od Ilije i Elizeja koji sinove svojih domaćica oživljuju molitvom Bogu i gestama nad mrtvacem u zatvorenoj sobi bez prisutnosti drugih ljudi, Isus sina udovice iz Naina oživljuje naočigled svih prisutnih dotičući se samo mrtvačkih nosila i izgovarajući, ne molitvu Bogu, nego zapovijed mrtvomu mladiću „Mladiću, kažem ti, ustani!“. Na taj način Isus djeluje u punoj božanskoj snazi, te je znakovito da upravo u ovom slučaju Luka Isusa prvi put naziva titulom Gospodin (Kyrios) koju je u prethodnim poglavljima koristio isključivo za Boga Izraelova.

Stoga Isusovo oživljenje sina udovice iz Naina ima objaviteljski karakter. U Isusu se objavila snaga Boga životvorca što je na svoj način izraženo i u reakciji naroda koji je govorio „Pohodi Bog narod svoj!“ (r. 16). No treba primijetiti da je objava Božje životvorne snage istovremeno povezana s objavom njegove ljubavi, jer je ovo oživljenje sina plod same Isusove inicijative potaknute osjećajem sućuti prema majci udovici.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.