Neoprostivost grijeha protiv Duha Svetoga (10. nedjelja kroz god. – B)

0

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina B

ČITANJA: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

Knjiga Postanka opisuje prvi čovjekov grijeh slikovitom zgodom u kojoj su Eva i Adam povjerovali lukavoj zmiji da će postati „kao bogovi“ te jeli od ploda sa stabla s kojega im je Bog zabranio jesti. No, umjesto da su se osjećali božanstveno Adam i Eva su spoznali da su goli (Post 3,7). Biblijski pisac velikom književnom vještinom otkriva da njihova prva zajednička reakcija na grijeh jest stid i strah. Spleli su sebi pregače od smokova lišća (Post 3,7), a od Boga su se sakrili (Post 3,8). No, Bog ih u njihovu stanju grijeha ne ostavlja. Njegova reakcija na čovjekov grijeh nije odbacivanje ili ignoriranje nego poziv i pitanje „Gdje si?“. Pogođen tim pitanjem čovjek shvaća da od Boga ne može ništa sakriti. I premda se opravdava (muškaraca prebacujući krivnju na ženu, a ona na zmiju) čovjek ipak priznaje što je učinio. Bog na to odgovora izricanjem kazne i muškarcu i ženi i zmiji.

Današnje prvo čitanje donosi Božje riječi upućene zmiji, koja je kažnjena time da puzi po zemlji i jede prašinu. Ta „kazna“ može se racionalno objasniti kao pučka interpretacija zmijinih biolških oznaka. U istom smislu može se objasniti i neprijateljstvo između zmijina i ženina roda, jer zmija kod ljudi izaziva strah, a nekad i gađenje. Pa ipak, rečenica Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“ u predaji Crkve od starine se čita na višoj, teološkoj, razini. Počevši od svetog Justina (160. god.) i Ireneja (180. god.) taj tekst čak se naziva Praevenđeljem, ili prvim navještajem Radosne vijesti spasenja. Radi se o tome da se lik zmije identificira sa „đavlom čijom je zavišću u svijet ušla smrt“ (Mudr 2,23-24), „čovjekoubojicom i ocem laži“ (Iv 8,44) te „zavodnikom svega svijeta“. Lik žene identificira se s Marijom, Isusovom majkom, a ženin rod sa samim Isusom. Takvo čitanje biblijskog teksta, u kojem se ponekad dopušta i poneka interpretativna akrobacija, naziva se sensus plenior, hrv. puniji smisao, koji nije bio poznat samom biblijskom piscu, ali se svejedno može pronaći u integralnom povezivanju biblijskih tekstova. Stoga, premda drevni pisac Knjige Postanka nije imao na umu sav doseg značenjâ koji se mogu pronaći u riječima koje je napisao, napisao je riječi čije je značenje od samog početka bilo obilježeno nadom i vjerom u konačnu pobjedu dobra nad zlom.

U istom optimističnom smjeru upravljena je i središnja misao drugog čitanja iz Druge poslanice Korinćanima govoreći o nepokolebljivosti vjere koja je utemeljena u Isusovu uskrsnuću. Premda su posude u kojima je to blago vjere skriveno krhke, apostol Pavao uvjeren je da Božja snaga djeluje usred slabosti.

U svojoj argumentaciji Pavao se poziva na Pismo. Riječi „Uzvjerovah, zato besjedim“ dolaze iz Ps 116,10 odnosno 115,1 prema Septuaginti na čijem se tekstu temelji i Pavlov citat i njegova refleksija. U citiranju on ne ide dalje od navedenoga retka pa u prvi plan dolazi ideja kako se njegovo propovijedanje temelji na njegovoj vjeri koja je sazrela do takvoga uvjerenja koje se izjednačuje sa znanjem izraženim u dvije ključne rečenice: „Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti“ i „Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotovoren, vječan na nebesima.“ To znanje daje Pavlu i svim vjernicima snage za život u ovom svijetu opterećenom nevoljama, patnjom i kušnjom. U tom smislu citat iz Psalma 116 (115) može se dobro uklopiti i u svojoj hebrejskoj verziji koju je Pavao zasigurno poznavao, a u hrvatskom prijevodu glasi: „Ja vjerujem i kada kažem ‘Nesretan sam veoma’.“ (116,10). Drugim riječima, vjera u Boga ne temelji se na trenutnim raspoloženjima i stanjima. Ona se živi i u teškim životnim situacijama jer joj je pogled stalno usmjeren prema vječnoj slavi u zajedništvu s uskrslim Isusom Kristom.

U današnjem evanđelju u mnoštvu koje se stalno okuplja oko Isusa ističe se njegov odnos s dvije skupine ljudi. Na početku se spominju „njegovi“ koji se na kraju izričito navode kao “njegova majka i braća“ , a između ta dva spomena Isusove rodbine, govori se o njegovu odnosu s pismoznancima.

Odnos Isusa i njegove rodbine na prvi mah djeluje zbunjujuće. Oni, očigledno zabrinuti zbog svega što se priča o Isusu, kažu „Izvan sebe je“, a on na vijest da ga njegovi traže uzvraća „Tko je majka moja i braća moja?“ i „Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“ Govoreći na taj način Isus kao kriterij pripadnosti njegovoj obitelji postavlja odnos prema Bogu, a ne krvnu vezu. To je veoma aktualno i danas kada pojam obitelj doživljava različite interpretacije i stavove.  Ne možemo ne primijetiti kako, unatoč našem idealiziranom zamišljanju dobre kršćanske obitelji koju čak nazivamo Crkvom u malom, kršćanska obitelj ipak nije utemeljena samo na naravnom braku između muškarca i žene. Postoji, naime, puno brakova u kojem je samo žena kršćanka, ili samo muž kršćanin. Zapravo je malo obitelji u kojima svi njezini članovi jednodušno ispovijedaju kršćansku vjeru provode je u svakodnevnom životu. Stoga moramo priznati da se kršćanska obitelj razlikuje od naravne obitelji. U događaju iz današnjeg evanđelja slušamo Isusa kako svojom majkom, braćom i sestrama naziva one koji sjede oko njega i slušaju ga (r. 34). To je njegova obitelj. No to naravno ne znači da su oni koji su Isusom povezani krvnom vezom samim time isključeni. Nipošto. I njima su upravljene Isusove riječi koje ne treba prvenstveno čitati kao prijekor zbog njihove zabrinutosti, nego više kao ohrabrenje i poziv na vršenje Božje volje.

U nastavku evanđelja govori se i o Isusovu odnosu prema pismoznacima koji tumače Isusovo izganjanje zloduha kao njegovu suradnjom s Beelzebulom, poglavicom đavolskim. Isus odmah uočava ne samo nelogičnost takvoga mišljenja koje se protivi istinu i zdravom razumu, nego i neoprostivi grijeh koji se u tome krije. Taj grijeh Isus naziva hulom protiv Duha Svetoga, a za njegovo teološko objašnjenje ovdje u slobodnom prijevodu s talijanskoga jezika navodimo jedan tekst Klemensa Stocka, ponajboljega svjetskoga stručnjaka za Evanđelje po Marku:

„Kako pokazuje kontekst, hula protiv Duha Svetoga sastoji se u tome da se onoga na kojem počiva Sveti Božji Duh (Mk 1,8.10) proglasi opsjednutim (Mk 3,22.30), a ono što se događa po snazi toga Svetoga Duha sotonskim djelom. To se može pojasniti na sljedeći način. Drugim grijesima u pozadini uvijek stoji određena napast. Neko stvorenje učini nam se toliko vrijednim i na poseban način poželjnim da mu damo prednost pred Bogom i redom koji je on ustanovio. No, ovdje se ne radi o napasti, nego o činjenici da se iskušava ono što je u sebi dobro – a to je ovdje izganjanje zloduha – pa ga se potom smatra sotonskim djelom, a onaj koji to dobro čini bude označen kao zli, to jest kao oruđe Sotone. Nijedan grijeh se ne oprašta bez obraćenja; ali za ovaj grijeh Isus s posebnom ozbiljnošću kaže da se radi o ekstremnoj poteškoći obraćenja, pa tako i opraštanja. Njegovu riječ ovdje ne treba shvatiti kao definitivnu presudu nego kao najozbiljniju opomenu pismoznancima da svojim ponašanjem riskiraju nepopravljivu odvojenost od Boga… “ (Klemens Stock, Marco.Commento contestuale al secondo Vangelo, Rim 2003, str. 73).

Drugim riječima to znači da se neoprostivost grijeha protiv Duha Svetoga ne sastoji u tome da ga Bog ne bi htio oprostiti, nego u tome što sam čovjek odbija Božju ljubav. Vječna propast ili udaljenost od Boga je logična posljedica takvoga stava i ponašanja jer Bog čovjeku nikad, pa ni u vječnosti, ne oduzima jednom darovani dar slobode kojim mu možemo reći Da ili Ne. Postoji li doista takav čovjek koji bi vječno odbijao zajedništvo s Bogom, pitanje je na koje nitko na ovom svijetu ne može odgovoriti.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.