“Oganj dođoh baciti na zemlju” (20. nedjelja kroz god. – C)

0

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU – C
ČITANJA: Jr 38,4-6.8-10; Ps 40,2-4.18; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53

Zajedničku temu današnjih misnih čitanja mogli bismo označiti kao duhovnost sukoba. Korijen riječi sukob upućuje na zajedničku kob tj. sudbinu, događaj ili situaciju o kojoj različite strane imaju oprečne stavove. Duhovnost sukoba imala bi za cilj, kako se lijepo izrazio papa Franjo prigodom svoga posjeta Sarajevu, da sukob ne bude destruktivan nego da se pretvori u susret. Prema tom cilju smjeraju i današnji biblijski tekstovi.

Zajednička sudbina koja dijele likove u prvom čitanju iz Knjige proroka Jeremije jest opsada Jeruzalema od strane Babilonaca na čelu sa kraljem Nabukodonosorom. U toj teškoj situaciji, u kojoj su svi Jeruzalemci zasigurno htjeli dobro svoga grada i čitavoga naroda, prorok Jeremija i dostojanstvenici kraljeva dvora imali su oprečna mišljenja o tome kako postupiti. Prorok Jeremija pokazuje se kao realni političar koji predlaže predaju grada da bi se izbjeglo njegovo razorenje i odvođenje naroda u sužanjstvo. Međutim, kraljevi dostojanstvenici protumačili su Jeremijin prijedlog kao obeshrabrenje vojnicima koji su branili grad, i proglasili proroka Jeremiju izdajicom kojemu nije na srcu dobrobit njegova naroda. Kralj Sidkija u svemu tome pokazuje se igračkom u ruci svojih ministara i, kako bi im udovoljio,  prihvaća njihov prijedlog da se Jeremija baci u zdenac i tako bude uklonjen sa scene. No  u Jeremijinu zaštitu ustaje etiopljanin Ebed-Melek, sluga na kraljevu dvoru. On je stranac i time politički neutralan, pa kao da bolje uočava nepravdu koja se nanosi proroku Jeremiji. Kralj Sidkija, koji je prije udovoljio svojim dostojanstvenicima, sada je udovoljio i Ebed-Melekovoj molbi. Jeremija je izvađen iz zdenca. Ali njegov prijedlog o predaji, kojom bi se doduše izgubila politička samostalnost, ali bi se sačuvao opstanak naroda u zemlji, nije prihvaćen.

Kao što znamo iz biblijske povijesti, Nabukodonosor je osvojio Jeruzalem, razorio grad i hram, a narod odveo u sužanjstvo. Prorok Jeremija, međutim nije ni tada izgubio nadu. Navijestio je povratak iz babilonskoga sužanjstva u kojem se izraelski narod morao suočiti s posljedicama svoje nevjernosti Božjem zakonu, svoje neposlušnosti Božjim prorocima i svoga zaborava vlastite prošlosti. Zahvaljujući suočavanju s tim činjenicama upravo je babilonsko sužanjstvo postalo plodno vrijeme Izraelova čišćenja i pronalaženja vlastitog identiteta kao naroda Božjeg.

***

U drugom čitanju iz Poslanice Hebrejima nakon niza starozavjetnih vjernika (Heb 11) dolazimo do Isusa Krista Početnika i Dovršitelja naše vjere. Pozivajući na nasljedovanje Krista autor Poslanice Hebrejima uvodi temu koja je s time neodvojivo povezana, a to je borba protiv grijeha. U kontekstu govora o sukobima, ovdje se prvenstveno radi o sukobu sa samim sobom, odnosno s vlastitom grešnošću. To je borba koja se uspoređuje sa sportskim natjecanjem. Ne radi se dakle o protivniku kojega je potrebno prezirati ili mrziti, kako se nekada zna površno govoriti o tijelu kao neprijatelju duše. Radi se jednostavno o tome da je u nasljedovanje Isusa Krista potrebno uložiti duhovni i tjelesni napor sličan onomu koji ulaže sportaš kako bi svladavajući sve vanjske i unutarnje prepreke stigao do cilja. Nitko neće reći da  sportaš, koji  se odriče mnoge ukusne hrane i drugih užitaka, mrzi i prezire svoje tijelo. Naprotiv. Svima je jasno da drukčije ne može ostvariti željeni rezultat. Tako ni kršćanin, ako nije spreman boriti se s preprekama u nasljedovanju Isusa Krista, ne ostaje na pravome putu. A treba reći da je taj put na neki način već i cilj. Jer, Isus ne čeka svoje nasljedovatelje tek na kraju puta, nego čitavim putem ide pred njima svladavajući „do krvi“  iste kušnje i prepreke.

***

Govoreći o ognju koji je došao baciti na zemlju i krstom kojim se treba krstiti, Isus u današnjem odlomku iz Evanđelja po Luki povezuje dva po sebi sukobljena prirodna elementa: vatru i vodu. Vatra svojom snagom vodu pretvara u paru, a voda svojom snagom gasi vatru.  Međutim, premda vatra i vode stoje u suprotnosti jedno prema drugomu, one imaju jednu važnu zajedničku karakteristiku. I vatra i voda imaju moć čišćenja.

Isus ovdje očigledno misli na pročišćujuću moć što je za svakoga čovjeka ima njegova muka, smrt i uskrsnuće kao i dar Duha Svetoga,  uz kojega se veže simbolika ognja i vode. Stoga pod tim vidom treba razumijevati nastavak Isusova govora o razdjeljenju koje će među ljudima nastati zbog njega. Dok na drugim mjestima evanđelist Luka s Kristovim dolaskom povezuje mir koji je naviješten već prigodom njegova rođenja (usp. 2,14), ovdje se želi istaknuti kako se Kristov mir ne može izjednačiti s ravnodušnošću. Kristov mir nije umjetni mir koji se temelji na zadanim odnosima kao što su odnosi u obitelji. Isusove riječi o sukobima koji će zbog njega nastati između ukućana, oca i sina, majke i kćeri, snahe i nevjeste, upućuju na to da njihovi obiteljski odnosi trebaju biti pročišćeni njihovim odnosom s Njime. Mir i sklad u obitelji nije zajamčen samim time što je netko nekomu, otac, majka, sin, kći itd. Tek onda kad se obiteljski odnosi pročiste sukobima zbog Krista, postavljaju se temelji kuće na stijeni koju ne može razoriti nikakva nepogoda. A to što vrijedi za odnose među članovima obitelji vrijedi i za odnose u bilo kojoj manjoj, većoj ili sveopćoj ljudskoj zajednici.

Fra Domagoj Runje

 

 

 

 

Share.

Comments are closed.