Poziv na aktivnu promjenu života (2. nedjelja došašća – C)

0

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C

ČITANJA: Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. god. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista. No događaji o kojima se govori smještaju se u kontekst babilonskog sužanjstva, najsnažnijeg iskustva koje je poslije izlaska iz Egipta obilježilo povijest Izraela i odrazilo se na njegovu budućnost. Tako su događaji vezani uz babilonsko sužanjstvo i oslobođenje iz sužanjstva postali paradigma za mnoge događaje u kasnijoj povijesti Izraela. U tome smislu i pisac Knjige proroka Baruha događaje o kojima piše smješta u prošlost, ali za to da bi iz toga izvukao pouku za vrijeme u kojemu živi.

Odlomak današnjeg prvog čitanja zaključni je dio pjesme o Jeruzalemu u kojoj se najavljuje kraj babilonskog sužanjstva i povratak naroda u svoju zemlju. Jeruzalem je slikovito prikazan kao žena koja se iz haljina tugovanja preoblači u slavu i ljepotu. Prethodno se u Bar 4,8 Jeruzalem čak naziva majkom koja je othranila svoju djecu, ali su je ona ražalostila jer nisu slušali Božje zapovijedi i tako su dopali ropstva. Sada se ta ista majka raduje jer joj sam Bog vraća djecu noseći ih u slavlju. Poravnanje gora i ispunjenje dolina, slika je koju Baruh preuzima od proroka Izaije, a pripada terminologiji kojom se opisuje dolazak kraljeva u gradove svoga carstva. Na taj se način Izrael vraća u Jeruzalem koji se diči imenima „Mir pravednosti“ i „Slava bogoljubnosti“. U tom smislu blagostanje grada Jeruzalema metafora je za blagostanje čitava naroda koje uvijek počiva na njegovoj vjernosti Bogu.

Uz tu opću tvrdnju valja pak primijetiti još jedan važan detalj koji se nalazi u opisu ukrašavanja Jeruzalema, majke koja dočekuje svoju djecu. Naime, uz plašt Božje pravednosti Jeruzalem stavlja na glavu i „vijenac slave Vječnoga“. Zapravo, riječ je o mitri koju je nosio Veliki svećenik i na kojoj je pisalo „Jahvi posvećen“ (Izl 28,36-37), te je tako Jeruzalem, kao sjedište pravoga štovanje Boga, prikazan kao svećenik kojemu je prva briga odnos naroda s Bogom.

Klasičnom uvodu koji je bio uobičajen za pisma u grčkom i rimskom svijetu, a sastojao se od imena pošiljatelja, naslovnika i pozdrava, apostol Pavao u svojim poslanicama dodaje teološku notu u čijem je središtu Bog i njegova milost u Isusu Kristu.

Tako je i u poslanici Filipljanima čiji odlomak čitamo u današnjem drugom čitanju. Iz tona Pavlovih riječi jasno se zaključuje da mu je kršćanska zajednica u Filipima bila pri srcu i da je na nju imao lijepe sjećanje. No to sjećanje nije bilo statično, nego ga Pavao oblikuje u zahvaljivanje i molitvu. Sretan zbog udjela Filipljana u djelu evanđelja on ih potiče na ustrajnost u dobrim djelima, što može biti odjek i eventualnog zamora u zajednici. Ali Pavao je uvjeren da će u suradnji s Bogom ustrajati do kraja, to jest do Dana Krista Isusa.

Taj izraz ima eshatološki karakter i odnosi se na Kristov drugi dolazak koje je mjerilo moralnog ponašanja kršćana. Stoga Pavao moli za Filipljane da kroz prizmu Kristova dolaska neprestano prosuđuju što je dobro, i tako ga dočekaju čisti i besprijekorni. To je smisao slavlja vremena Došašća i danas.

Nabrajanjem državnih i lokalnih vlasti počevši od rimskog cara Tiberija, pa preko Poncija Pilata sve do jeruzalemskog velikog svećenika Kajfe uz kojeg se navodi njegov utjecajni tast Ana, evanđelist Luka smješta djelovanje Ivana Krstitelja u točno određeni prostorni i vremenski okvir. To njegovu pripovijedanju daje karakter izvještaja utemeljena na provjerljivima činjenica i datumima, a ne na pričama. Ipak, težnja za točnom povijesnom argumentacijom nije jedina svrha Lukina navođenja osoba koje su u to vrijeme vladale područjem u kojem je živio i djelovao Ivan Krstitelj.

Ono što već i u površnom čitanju upada u oči zapravo je suprotnost između Ivana i spomenutih vlastodržaca. Dok oni vladaju svojim područjem stolujući u gradskim središtima, kao svojevrsnim centrima moći, Ivan živi u pustinji, to jest nenaseljenu kraju, i ondje ga Božja riječ poziva na propovijedanje obraćenja u čitavoj okolici. Gotovo ironično, Bog u svom naumu spasenja svih ljudi zaobilazi moćnike koji se nazivaju vladarima i upraviteljima naroda, a izabire Ivana, koji se povukao u pustinju da bi ondje provodio samozatajan život.

Rečenica „dođe riječ Božja Ivanu, Sinu Zaharijinu, u pustinji“ tipičan je stil proročkih knjiga u kojima u nekom nenadanom trenutku Bog u narodu podiže proroka kojega je izabrao od majčine utrobe. U tom smislu Ivan je nedvojbeno pravi proročki lik, a glavna njegova djelatnost koju evanđelist Luka ističe u ovom odlomku također je proročka, a to je propovijedanje. Točnije, Luka kaže da je pripovijedao obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. Pri tome je znakovito da je naglasak stavljen na propovijedanje, a ne na čin krštenja uranjanjem u vodu, po čemu je Ivan inače postao poznat i čak dobio naziva Krstitelj. Međutim, premda je Ivan ljude koji su mu dolazili krstio uranjanjem u vodu, on prvi ukazivao je i na nedostatnost samo izvanjskog krštenja. Krštenje vodom samo je znak i priprava za krštenje Duhom Svetim kojim će krstiti onaj koji dolazi poslije Ivana, a kojemu on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući.

Propovijedanje obraćenja temeljno je Ivanovo poslanje. Ivan ne poziva ljude samo na simbolično uranjanje u vodu kao da bi ono na kakav magičan način izbrisalo grijehe i promijenilo čovjeka, nego oštrim riječima poziva na aktivnu promjenu života (usp. Lk 3,7-14). Odlomak današnjeg evanđelja ipak ne donosi tih redaka nago završava Lukinim pozivanjem na knjigu proroka Izaije gdje je kao i ostali evanđelisti u Glasu koju viče u pustinji prepoznao Ivana Krstitelja, Kristova preteču. Treba primijetiti da je Lukin citat Izaije (40,3-5) znatno duži nego kod ostalih evanđelista. On ne donosi samo poruku o pripravljanju puta Gospodinu, nego zaključuje rečenicom „I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje“ (Iz 40,5). Takav završetak citata Izaijina proroštva odraz je Lukina svjesnog univerzalizma, u kojem se Ivanovo propovijedanje, kao i kasnije naviještanje evanđelja ne zadržava u zatvorenim prostornim i vremenskim okvirima, nego se kroz čitavu povijest širi po čitavome svijetu. Lukin univerzalizam razumljiv je i zbog činjenice da sam nije bio židovskog podrijetla. Ali završimo jednom crticom upravo iz židovske rabinske tradicije.

Jednom je jedan pobožni rabin u molitvi pitao Boga: Bože, smijem li voljeti strance? Bog mu je na to odgovorio: „Ti vidiš stranca. Ja ga ne vidim.“

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.