Promijeniti svoj odnos prema Bogu (22. nedjelja kroz god. – C)

0

DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Sir 3,17-18.20.28-29; Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11; Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14

Pravila lijepoga ponašanja različita su u različitim kulturama, društvima i društvenim slojevima. Poznavanje i obdržavanje tih pravila ulijeva osjećaj sigurnosti. Onaj tko ih poznaje i obdržava izbjeći će mnoge neugodnosti i poniženja. Ta pravila ponekad su pravi mali rituali koji na psihološkoj razini pomažu čovjeku u stresnim situacijama. Na primjer kada netko umre, običaji i obredi vezani uz smrt, pokop i žalovanje pomažu ožalošćenima da lakše prevladaju gubitak voljene osobe.

Današnji odlomak iz evanđelja ne govori doduše o tako stresnoj situaciji, ali donosi nam sliku jedne gozbe na koju su pozvani gosti među kojima je bio Isus. Razumijevanje Isusovih riječi domaćinu i ostalim uzvanicima pretpostavlja postojanje određenih pravila ponašanja za stolom. Ta pravila Isus ne odbacuje, ali ih želi preutemeljiti na podlozi evanđelja. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta Isus donosi dvije pouke.

Prva je pouka upućena uzvanicima. Ona polazi od toga da postoji predviđeni hijerarhijski raspored uzvanika za stolom. Isus ne komentira taj raspored nego opaža kako su uzvanici birali prva mjesta. U trčanju za prvim mjestima prepoznao je slijepu oholost koja nije svjesna svoja žalosnoga svršetka. Na velikim gozbama uvijek se može dogoditi da dođe netko časniji, te će mu onaj nižeg društvenog položaja morati ustupiti mjesto. Stoga Isus predlaže uzvanicima da, kada su pozvani na svadbu, biraju posljednje, a ne prvo mjesto i tako izbjegnu eventualno poniženje. Bolje je sjesti na posljednje mjesto jer se ono može zamijeniti jedino časnijim. Tu pouku Isus završava izrekom „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“. U Evanđelju po Luki ta rečenica ima programatski karakter koji se nalazi već u opisu Isusova djetinjstva, počevši s Marijinim hvalospjevom (usp. 2,51-53) i Isusovom rođenjem u štali. To znači da se ova Isusova pouka ne odnosi samo na ponašanje na gozbi, nego govori o tome kakav bi trebao biti čovjekov temeljni životni stav.

Druga Isusova pouka upućena je domaćinu koji ga je pozvao na objed. No preko njega Isus opet govori svima. Pouka govori o tome koga pozvati na gozbu. Isusove su riječi morale zaprepastiti njegove slušatelje. Nema ništa naravnije od toga da se na gozbu pozove rodbina, prijatelji i susjedi. Isus ovdje još kaže „bogati susjedi,“ a to se u konkretnom slučaju farizejskoga prvaka odnosi na susjede istoga društvenoga položaja. Isto tako, nije po sebi ništa loše očekivati da se poziv na gozbu uzvrati. Štoviše, to spada na osnovnu pristojnost. Međutim, Isusova pouka nadilazi okvire održavanja uhodanih društvenih odnosa tako što ih evangelizira. On svomu domaćinu kaže neka na gozbu pozove siromahe, sakate hrome i slijepe, to jest one koji su na rubu društva i koji mu ne mogu uzvratiti istom mjerom. To je u potpunom skladu s Isusovim navještajem evanđelja. Naime, popis Isusovih uzvanika na gozbu sličan je njegovu odgovoru koji daje učenicima Ivana Krstitelja na pitanje „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Lk 7,20) Tada je Isus odgovorio: „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. (Lk 7,22). Sada farizejskom prvaku poručuje neka takve osobe pozove na gozbu.

To je zapravo poziv na obraćenje. Jer, da bi poslušao Isusa, nije dovoljno da farizej nadiđe uobičajena društvena pravila. Farizej treba promijeniti i svoj odnos prema Bogu. O čemu se radi postaje jasnije kada se sjetimo u kakvom religioznom kontekstu žive Isus, farizej i ostali sustolnici. To je ozračje ritualnoga bogoslužja iz kojega su bili isključeni svi obredno nečisti, a oni koji imali kakav tjelesni nedostatak stalno su bili u takvom stanju nečistoće. Slijepi, kljasti, sakati i bolesnici različitih vrsta nisu mogli pristupiti u hram, a Isus ih baš njih poziva na prva mjesta na gozbama. Treba sa žalošću priznati da se tragovi mentaliteta ritualne isključivosti stalno provlače kroz povijest kršćanske vjerske prakse. Ali isto tako s radošću treba primijetiti kako u naše vrijeme sve više raste društvena osjetljivost prema marginaliziranim osobama u Crkvi i društvu.  Njima je na poseban način upućena Isusova riječ: „Prijatelju, pomakni se naviše“.

Fra Domagoj Runje

 

Share.

Comments are closed.