Prorok iz Galileje (14. nedjelja kroz god. – B)

0

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

Na početku opisa Isusova javnog djelovanja evanđelist Marko sažima njegovo propovijedanje ovim riječima: „A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje. ‘ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju.“ (Mk 1,14-15).

Podsjećamo se tih riječi jer današnje nedjeljno evanđelje donosi epizodu o Isusovu propovijedanju u njegovu zavičaju.  Zanimljivo je da Marko ovdje izričito ne spominje Nazaret,  premda u prvom spomenu Isusa kada dolazi Ivanu Krstitelju  da primi krštenje na rijeci Jordanu (1,9)  kaže da je došao iz Nazareta galilejskoga, a mladić u njegovu praznom grobu kaže ženama. „Ne plašite se. Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu…“ (16,6). Možda upotrebom izraza „zavičaj“ Marko sugerira da se Isus u svom djelovanju nije ograničavao samo na Nazaret, nego je djelovao i u njegovoj bližoj okolici.

U svakom slučaju, Isus je u svom zavičaju doživio proročki neuspjeh. Kao i drugi proroci koji je Bog slao narodu i  Isus je osjetio onu proročku bol koja razdire srce čovjeka koji voli svoj narod, a on srlja u propast jer neće da posluša proročku riječ. No, kod Isusa postoji još jedan problem. Dolazio je iz beznačajnog mjesta o kojem su s podsmjehom i podcjenjivanjem  govorili i najbliži susjedi. Sjetimo se kako Natanael iz susjedne Kane galilejske kad mu Filip kaže da je pronašao Mesiju, Isusa, sina Josipova iz Nazareta, odgovara: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,46). I doista, Nazaret se ne spominje nigdje u Starom zavjetu. Iz Nazareta nije potekla nijedna velika ličnost, niti se u njemu dogodio ijedan značajan događaj. Uz to ni o samoj Galileji, u kojoj Isus provodi najveći dio svoga života i javnog djelovanja nije u Jeruzalemu kao nacionalnom i vjerskom središtu vladalo baš najbolje mišljenje. Prorok Izaija nazivao je Galileju poganskom zemljom (Iz 9,1). Iz Galileje nitko nije očekivao proroka (Iv 7,41.52). U drugim krajevima Galilejcima su se podrugivali i zbog njihova naglaska, koji ih je izdavao da dolaze iz zabačenih dijelova zemlje (Mt 26,73).

Takvo mišljenje o Galileji i Galilejcima nije bilo bez posljedica na njihov mentalni sklop. Budući da su ih drugi podcjenjivali, i u njih same uvukla se neka vrsta lošeg mišljenja o samima sebi. Kada slušajući Isusa postavljaju pitanje „Odakle to ovome?…“ istodobno daju i odgovor: svakako ne od njegove  obitelji i onoga što je mogao primiti u svom zavičaju. U određenom smislu to je točno. Ono što Isus govori i čini dolazi od Boga. Međutim, Nazarećani i ostali iz Isusova zavičaja blokirani su preprekom vlastitog mentaliteta, i radije u Isusovim riječima i djelima vide nešto sumnjivo i lažno, negoli istinu koja ih može osloboditi. Sami neki od njih priznali su svoj nemoć na pravi način i dopustili Isusu da ih ozdravi. Većina nije vjerovala i Isus nije mogao učiniti ni jedno čudo za koje je potrebna vjera.

Postoje, naime, dvije vrste čudesa. Jedna vrsta su ona čuda u kojima se događa nešto neobično u odnosu na prirodne zakone, kao kad Isus hoda po vodi ili utišava oluju na moru. A druga vrsta su čuda na ljudima koja se ne mogu dogoditi ukoliko dotična osoba nema vjere. Sva  čudesna ozdravljenja u evanđelju povezana su s vjerom, jer se ozdravljenje događa tek kada čovjek prizna svoju bolest i onda traži pomoć od onoga koji mu je može pružiti. To je nedostajalo Isusovim sumještanima u ovom slučaju. Nisu priznali da je njihov mentalni sklop opterećen bolešću i nisu tražili ozdravljenja. Umjesto toga sablažnjavali su se nad onim koji ih je mogao i želio ozdraviti; nad onim koji im je propovijedao o blizini Kraljevstva Božjeg koje se ne ostvaruje na nekom drugom mjestu, nego ovdje, i ne u neko drugo vrijeme nego sada.

Osjetivši težinu zatvorenosti vjere i uma svojih sumještana Isus je bolno uzviknuo: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“. Vjerojatno se Isus tu poslužio nekom postojećom uzrečicom koja je također bila odraz spomenutog mentaliteta. No, ono što je bitno, jest to da ta uzrečica nije odredila Isusov stav prema svojoj Galileji. On ne odustaje čim je naišao ne prepreku. On ne prezire svoj narod zato što je doživio nešto loše od svojih najbližih. On i dalje propovijeda o blizini Kraljevstva Božjega i poziva na obraćenje i vjeru evanđelju jer je to jedini put spasenja. A kad govorimo o blizini onda tu riječ treba shvatiti i u vremenskom i u prostornom smislu. Zato Isus propovijeda počevši od Galileje (Dj 10,37), a nakon njegova uskrsnuća Galileja je mjesto njegova ponovnog susreta s učenicima (Mk 16,7).

Znamo da je Isus došao spasiti svakog čovjeka i poslao je svoje učenike da propovijedaju evanđelje svim narodima, ali on sam nije nikada napustio svoju domovinu. Ljubav prema svom  narodu pokazao je do te mjere da je bio spreman umrijeti i za njega i od njega.

Kakvu konkretnu poruku iz toga možemo izvući u našoj hrvatskoj situaciji kada sa žalošću gledamo kako deseci tisuća mladih odlazi iz svoje domovine da bi svoju životnu sreću pronašli negdje drugdje? Veoma jednostavnu: svatko je pozvan raditi na rastu Kraljevstva Božjeg najprije u svome zavičaju, a jedini pravi razlog da netko odlazi iz svoje domovine u druge krajeve svijeta jest taj da ondje propovijeda Radosnu vijest spasenja. Svi drugi razlozi zbog kojih ljudi odlaze iz svoje domovine na kraju završavaju ovom ili onom vrstom ropstva. Na primjeru izabranog Božjeg naroda iz kojeg se rodio i Isus iz Nazareta Sveto pismo o tome svjedoči od svoje prve do posljednje stranice.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.