Rađanje novog čovjeka (18. nedjelja kroz god. – B)

0

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina B

ČITANJA: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Središnje pitanje koje prožima čitavu Knjigu Izlaska jest pitanje Božje vlasti nad Izraelom. Tko je pravi vladar Izraela: Faraon ili Jahve Bog? Nakon deset egipatskih zala i prelaska preko Crvenoga mora, odgovor na to pitanje je jasan. Kralj Izraela je Bog koji je izveo narod iz egipatskog ropstva, a faraon je sa svojom vojskom potopljen u more. No, odmah nakon prelaska preko Crvenoga mora kada započinje dugotrajni put kroz pustinju pojavljuju se nova pitanja koja se također tiču Božjeg kraljevanja nad Izraelom. Narod je gladan i traži jesti. O tome govori odlomak današnjeg prvog čitanja.

Našavši se u pustinji narod mrmlja protiv Mojsija i Arona što su ih onamo doveli. No, mrmljanje protiv Mojsija i Arona zapravo je mrmljanje protiv Boga, jer poziva na slobodu i izlazak iz ropstva je Božji poziv. Stoga Bog odmah reagira. Kao što se pokazao kraljem svoga naroda pokazavši svoju moć nad faraonom, tako se sada kao kralj brine za svoj narod. U Izl 15,22-27, tekstu koji neposredno prethodi našem odlomku, Bog je već riješio problem s gorkom vodom, a sada rješava i pitanje gladi.

Budući da narod žali za egipatskim loncima punima mesa i za kruhom, Bog će ih nahraniti upravo tim namirnicama. Kruhom u obliku mane i mesom od prepelica. Postoje različiti pokušaji da se taj događaj objasni prirodnim fenomenima, te se mana povezuje s peludom raznih biljaka ili izlučevinama nekih insekata, dok je pojavu prepelice lako objasniti proljetnom selidbom ptica koje je umorne lako pohvatiti. No, bez obzira kako objašnjavali ovaj događaj, bilo kao izvanredno čudo bilo kao prirodni fenomen, narod je u pustinju nahranio Bog.

U nastavku moralnih poticaja u Poslanici Efežanima, apostol Pavao podsjeća na potrebu promjene života. Oni koji su povjerovali u Krista i upoznali njegov nauk ne mogu nastaviti živjeti kao pogani. Postati kršćaninom primivši sakramenat krštenja ne znači podvrći se nekom magičnom činu koji bi izbrisao sve dotadašnje navike i sklonosti. Pristajanje uz Krista podrazumijeva stalnu aktivnost. Iz Pavlovih riječi čini se da su neki kršćani i nakon krštenja ostali isti. Nisu se nastojali popraviti, pa Pavao zaključuje da su krivo ‘naučili’ Krista. Jedni su krivo naučili misleći da krštenje magično mijenja čovjeka, te su, vidjevši da su ostali isti, možda bili i razoračani. No svejedno nisu ulagali truda da se promijene. Drugi su pak bili u takvoj zabludi da su smatrali kako je deklarativno pristajanje uz Krista dovoljno da bi se bilo kršćaninom, dok su životom ostajali pogani. U svakom slučaju krstiti se i postati kršćaninom u pravom smislu te riječi znači ući u proces neprestanoga rasta i obnavljanja pameti da bi se iz staroga – ne bez porođajnih boli – rađao novi čovjek. Tog novoga čovjeka Pavao opisuje kao onoga koji je stvoren po Bogu u suprotnosti s onim kojega varave požude vode u propast. Čovjek stvoren od Boga izraz je koji nas vraća na sami početak kada je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. Tako postati novi čovjek zapravo znači biti onaj izvorni čovjek, Božja slika, a ne zarobljenik ispraznosti poganske pameti.

Događaj opisan u Iv 6,24-35 odvija se nakon Isusova čudesnog umnoženja kruhova i također čudesnog hoda po vodi te odlaska na drugu stranu jezera što nam otkriva i pitanje začuđenih ljudi „Učitelju, kad si ovamo došao?“. Ljudi koji traže Isusa i koji će mu biti sugovornici tijekom čitavog njegova govora o kruhu života, na prvi pogled izgledaju puni vjere. Kasnije će se ustanoviti da je to bila više znatiželja, ali im Isus ipak upućuje svoju riječ ne bi li ih potakao da njihovo traženje bude manje sebično, a više duhovno.

Naime, Isus je kao razlog njihova traženje propoznao to što ih je nasitio kruhom, a sad ih poziva da se ne brinu i rade samo za tjelesnu, propadljivu hranu, nego i za onu nepropadljivu. Rad za tu nepropadljivu hranu sastoji se u vjerovanju u samoga Isusa, koji je poslan od Oca. To je naime odgovor na njihovo pitanje „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“. Ne trebaju činiti mnoga djela, kao što je izvršavanje ovih ili onih ritualnih propisa, nego činiti ono jedno što je potrebno – vjerovati. Teško je objasniti u čemu se konkretno sastoji čin vjere koju traži Isus, i općenito čitav tijek razgovora ostavlja dojam kako Isus i njegovi sugovornici ne govore na istoj razini. No, dijelom može pomoći upravo sljedeća slika, koja u razgovor uvodi događaj o mani u pustinji. Kao što je Bog nahranio svoj narod u pustinju manom koja se zbog toga naziva kruhom nebeskim, i to tako da je Bog spustio manu na zemlju, ali ju je narod sam trebao pokupiti, tako i sada Bog u Isusu šalje kruh s neba koji treba primiti kao kruh života. Stoga se vjera u Isusa Krista ne ostvaruje samo na intelektualnoj i teoretskoj razini. Ona upošljava ruke, sagiba leđa i uzdiže srce.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.