Samo reci riječ i ozdravit će duša moja (9. nedjelja kroz god. – C)

0

DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C
ČITANJA: 1Kr 8,41-43; Ps 117,1-2; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

Odnos prema strancima koji dolaze u našu sredinu nije pitanje koje je aktualno samo danas kada govorimo o izbjegličkoj krizi. To je uvijek aktualno pitanje o čemu svjedoče i današnja misna čitanja. No današnja misna čitanja ne donose tek distancirane izvještaje kojima je jedini cilj informirati javnost. Ona poučavaju.

U prvom čitanju imamo odlomak iz molitve kralja Salomona prigodom dovršenja jeruzalemskoga hrama. On moli Boga da usliši molitvu svakoga čovjeka koji dođe u njegov netom sagrađeni hram. U toj molitvi kralj Salomon ističe posebnost Izraelova odnosa s Bogom, ali ta posebnost u službi je čitavoga čovječanstva. Izrael nije izabrani narod da bi svoje zajedništvo s Bogom živio potpuno izolirano od drugih naroda. Njegovo izabranje podrazumijeva doduše i stanovitu izdvojenost, ali zato da bi ga drugi narodi bolje vidjeli i od njega učili kako treba ljubiti Boga i vršiti njegove zapovijedi.  Jer Bog Izraela Bog je svih ljudi. Moleći Boga da usliši molitvu tuđinca koji dođe u jeruzalemski hram, kralj Salomon izgovara doista Bogu ugodnu molitvu. Zapravo Salomon u svojoj molitvi izražava onaj stav prema tuđincu koji odgovara Bogu koji ljubi pridošlicu: „Jer Jahve, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne dâ se podmititi; daje pravdu siroti i udovici, ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću, ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.“ (Pnz  10,18-19)

Današnje drugo čitanje sastoji se od dva dijela. U prvom donosi se sami početak Poslanice Galaćanima gdje se Pavao predstavlja ističući svoje apostolstvo koje dolazi od Isusa Krista, to jest od samoga Boga. Cilj takvoga predstavljanja jest jasno izraziti autoritet kojim Pavao piše ovu poslanicu nastalu kao odgovor na krize koje su potresale galatsku kršćansku zajednicu, o čemu jasno svjedoči drugi dio čitanja . O čemu se radi?

Galatska kriza redovito se svodi na dva glavna problema. Prvi dolazi od onih koji propovijedaju kako pogani koji žele postati kršćani trebaju prije prihvatiti Mojsijev zakon, što znači obrezati se i izvršavati sve ostale propise. Drugi problem dolazi pak od onih koji vjeru žive samo na ritualnoj razini, dok ne vode brigu o moralnom životu, te takav stav smatraju slobodom. I o jednom i o drugom problemu Pavao detaljno razlaže svoj misao, to jest navještaj Kristova evanđelja istinske milosti i slobode. No u našem odlomku još nema ništa od toga nego Pavao najprije upozorava na treći problem koji zapravo stoji u temelju dvaju spomenutih. To je nepostojanost i prevrtljivost Galaćana koji su s evanđelja koje im je Pavao navijestio brzo i lako prešli na neko drugo ‘evanđelje’.

U tom smislu apostol Pavao naglašava jedincatost evanđelja koje je već navijestio Galaćanima, te se oštrim rječnikom proklinjanja obara na one koji bi propovijedali neko drugo evanđelje. Oštrina tih Pavlovih riječi prvenstveno je u službi predstavljanja Kristova evanđelja kao jedine istine. Evanđelje koje je Pavao već propovijedao Galaćanima nije nešto što bi se moglo zamijeniti ičim drugim. Ako bi to bilo tako, onda evanđelje ne bi bila istina nego samo jedna od životnih filozofija koja se prihvaća prema vlastitom nahođenju. Evanđelje dolazi od Boga, te ako bi Pavao ili tko drugi propovijedao drugo evanđelje, ugađao bi ljudima, a ne Bogu.

U opisu ozdravljenja sluge rimskoga satnika u Kafarnaumu evanđelist Luka donosi primjer pogana koji je otvoreniji Isusovoj riječi od ikoga u Izraelu. Ta otvorenost ne temelji se na samoj činjenici da se radi o poganinu. Riječ je jednostavno o čovjeku koji ima ispravne životne stavove u svojim životnim okolnostima. Znakovito je da su ti stavovi ponajprije izraženi riječima židovskih starješina, potom satnika, i na koncu Isusa koji pohvaljuje njegovu vjeru.

Židovske starješine, koje je satnik poslao k Isusu da mole za ozdravljenje njegova sluge kažu: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio“. Te riječi očigledno ne izražavaju uobičajeno ponašanje rimskih satnika u Palestini, pa je prema tome u ovom slučaju riječ o izuzetno dobrom čovjeku čije se ljudske kvalitete pokazuje u inače zategnutim odnosima između Židova i rimske vlasti. Uz to, u ovom opisu rimskoga satnika zasigurno se krije i Lukina idealna slika koja kršćanima iz poganstva želi pokazati kakav stav trebaju imati prema Židovima i židovskom zakonu.

O satnikovoj ljudskoj dobroti nadalje govori i sama činjenica da želi ozdravljenje svoga sluge. Time se pokazuje kao dobar domaćin koji se brine za svoje ukućane, te se prema svome sluzi odnosi kao prema voljenom članu vlastite obitelji. I u tome se implicitno izražava još jedan stav koji kršćani trebaju njegovati unatoč protivnim društvenim okolnostima. Ne ukidajući ropstvo nikakvim nasilnim putem, kršćanstvo odnos prema robovima i slugama korjenito mijenja iznutra tako da gospodari i robovi u Kristu postaju braćom.

Uz navedeno, satnika resi i temeljna krepost poniznosti. Premda su ga židovske starješine nazvali dostojnim da mu Isus učini dobro djelo, on sam sebe smatra nedostojnim. On se uopće osobno ne susreće s Isusom, nego s njime komunicira preko posrednika. Najprije su to židovske starješine, a potom satnikovi prijatelji koji idu Isusu ususret sa satnikovom porukom. On se ne smatra dostojnim niti doći Isus niti da Isus dođe pod njegov krov, nego ga moli neka samo rekne riječ i njegov će sluga ozdraviti. O vrijednosti tog satnikova stava prema Isusu svjedoči i liturgija Crkve u kojoj vjernici neposredno prije pričesti izgovaraju satnikove riječi u ponešto parafraziranom obliku: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“

Na koncu među svim dobrim satnikovim karakteristikama koje se nabrajaju u tekstu Isus zapravo pohvaljuje njegovu vjeru. O kakvoj je vjeri riječ najbolje govori već navedena satnikova rečenica „nego reci riječ i ozdravit će sluga moj“. On ne traži od Isusa nikakvu ozdravljujuću gestu. On je „čuo za Isusa“, i to mu je već bilo dovoljno da povjeruje, a Isus je rekao riječ i to je bilo dovoljno da satnikov sluga ozdravi.

Fra Domagoj Runje

 

 

Share.

Comments are closed.