Sponzoruše, političko foteljaštvo i pravosuđe

0

U najnovijoj kolumni fra Mario Knezović pohvalno piše o postupku srpskoga košarkaša Teodosića koji je se obrušio na sponzoruše. Uz to čitajte o pravosudnim postupcima za siromahe i bogataša, te o postizbornome foteljaštvu.

Pravosuđe za „tajkune“

Nisam ni za kakve izravne zabrane, osobito ne zabrane govora. No, ima riječi i rečenica koje bih stavio na popis za izbjegavanje. Jedna od tih rečenica glasi: Neka pravosuđe radi svoj posao! Svatko će se složiti da pravosuđe treba raditi svoj posao, da liječnici rade svoj posao, da svećenici rade svoj posao, da pastiri stada čuvaju povjereno im živo blago itd. Nije ključ u tome da svatko radi svoj posao. Poanta je u tome kako će ga netko raditi. Izjavom, koju često čujemo od političara i drugih okrivljenika, da pravosuđe radi svoj posao kao da se peru ruke od svoga pogleda na neko djelo ili nedjelo. Istodobno oni koji prizivaju pravosuđe da radi svoj posao posežu za medijima koji „odrađuju“ svoj ili njihov, često prljavi, posao. Mediji postavljaju optužnice, iznose argumentaciju i izriču presudu. Zar ne bi trebalo onda, što se logično nameće, suditi onim medijima koji sude drugima bez pravih i dokazanih činjenica? U dobro uređenim sustavima pravosuđe uistinu može raditi svoj posao. Ali u nesređenome društvu, kao što je naše, pravosuđe u određenim slučajevima samo „odrađuje“ posao za naručitelja presuda. U tome je trenutku moć i vlast iznad zakona. Tada je uzaludno, gotovo iritirajuće, govoriti da smo pred zakonom svi isti. Svi smo mi jednaki, ali neki su, istini za volju, jednakiji. Ukoliko je netko, što smo se ovih dana uvjerili, materijalno imućan, svojom jahtom usmrtio drugu osobu, taj ne mora u zatvor. Prometna se nesreća svakomu može dogoditi i bez izravne odgovornosti. Za takve slučajeve treba imati sućuti i razumijevanja. Ljudi bez svoje krivice nose teret tuđega života na svojoj duši. Takvi trebaju biti ohrabreni, shvaćeni i duhovno praćeni. No, boli činjenica što se nekima ubrzano sudi zbog ubojstva iz nehaja, a drugi godinama čekaju suđenje, pa opet godinama pravomoćnu presudu. I što bode oči, ovi koji nemaju novca, moći ili političkoga zaleđa, završavaju iza rešetaka, a oni drugi na uvjetnoj slobodi. Tako je jedan hrvatski „tajkun“, koji je upravljao luksuznom jahtom i bio dionikom nesreće sa smrtnim posljedicama „samo“ uvjetno kažnjen. Sud tu nije stao. Sutkinja je čak dopustila dotičnoj osobi da može nesmetano nastaviti upravljati jahtom. On nastavlja ploviti, a pravosuđe tone. Pravda i pravo opet su se posvađali i sirotinji narugali. I kada to sve saberemo i oduzmemo, vraćamo se na latinsku izreku: Quod licet Jovi, non licet bovi – Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.

Izborni i politički foteljaši

Prošli su, hvala Bogu, izbori u Republici Hrvatskoj. Svi su obećavali sve i svašta. Kleli su se u svoje izborne programe. Vodile su se žučne rasprave o ekonomskimi ideološkim pitanjima. Stekao se dojam da živimo u vrlo podijeljenome društvu gdje se rijetko netko s nekim slaže oko bilo čega. No, nakon svršetka kampanje ili, bolje rečeno, predizbornih snova i laži probudili smo se u stvarnosti. Nakon što su svi u izbornoj noći izjavili kako su pobjednici, uslijedilo je jutarnje otrježnjenje. Što je to hrvatsku političku scenu otrijeznilo? Otrijeznila ju je istina da se svim silama želi na vlast, ali se ne nalazi put do željenoga prijestolja. I onda se dogodilo nešto nevjerojatno za hrvatske prilike. Svi se najednom oko svega slažu. Preko noći su nestali programi, ideološka razmimoilaženja i međusobne optužbe. Sve je izvjetrilo na putu do Banskih dvora. Iz Domoljubne koalicije, koja je relativni pobjednik izbora, i koalicije Hrvatska raste, koja je relativni gubitnik izbora, dolaze izjave da se s Mostom, koji je iznenađenje izbora, gotovo u svemu slažu. Čudesa! Završe Mostovi pregovori s HDZ-om i oni kažu da se s prijedlozima u gotovo 95% stvari slažu. Završe pregovori s SDP-om i oni tvrde isto. Hrvati postali istomišljenici na putu do vlasti. Mi birači, ukoliko nam je još ostalo imalo bistre pameti u glavi, pitamo se čemu onda predizborna kampanja? Ima i boljih načina da se organiziraju predstave i zabava za ojađene ljude. I budite uvjereni, možda već dok čitate ovaj tekst, da će oni koje Most ne uzme za „politički brak“ udariti drvljem i kamenjem na njih. Jučer su se, pod dojmom mirisa vlasti, u gotovo svemu slagali, a kada ostanu bez toga kolača, reći će da se u gotovo ničemu ne slažu. I tu će priču jedni ili drugi pričati sljedeće četiri godine. A što još treba reći o izborima. Ono što mi prvo dolazi u misao je tvrdnja: Nije demokracija za ljude i birače koji nemaju pamćenja! Većini izbezumljenoga naroda ili nacije dovoljno je to da im se netko nasmiješi i nauči dvije-tri fore od nekoga američkoga savjetnika da promijene svoje mišljenje i glasaju za onoga koji ih je nekoliko godina iritirao, vrijeđao i rugao se njima. Hrvatska se teorijski oslobodila komunizma, ali nije njegovih sinova i kćeri u praksi. „Deca“ komunizma i dalje paradiraju i ne trče kao maratonci posljednji krug. Unatoč toj spoznaji, nisam pristaša onih koji misle da je to katastrofa. Hod kroz pustinju do obećane zemlje dug je i mukotrpan. Na putu će narod graditi zlatno tele i njemu se klanjati. Zato se ne čudim kada vidim komu sve ljudi kliču, komu se klanjaju i u što svoje nade polažu. Uza sve ovo, dobro je, ma kako nam se danas činilo drukčije, što imamo i treću opciju. A mi u Bosni i Hercegovini, na naš ponos, mogli bismo otvoriti učilišta domoljublja za one kojima hrvatski stijeg služi samo za predizbornu obmanu ojađenoga naroda. Hrvatska, Hrvatska… nevješto viknu Milanović i nakon toga tajac i utaja!

Bravo Srbine Miloše

O sponzorušama ste svi čuli. Takve lako „nanjuše“ dečke s dubokom lisnicom, luksuznim vozilom, stanom na atraktivnoj lokaciji. Takve ženske nesretnice luduju za športašima, pjevačima, glumcima i ljudima iz tzv. „jet seta“. Uh. Budući da me, pomoću povećala, čita i cijenjena baba Anđa, neću je ostaviti u nedoumici oko ovoga stranoga izraza. Jet set je usvojenica i opisuje pripadnike vrlo imućnoga društvenog sloja, u čiji se životni stil ubrajaju česta putovanja na ekskluzivna međunarodna odredišta. Stil opisuje i javno uživanje u luksuzu i zabavama kojima većina ljudi nema pristup. Na žalost, mnogi muškarci padnu pod utjecajem nametljivih i podatnih sponzoruša. Čak počnu izjave da se rodila ljubav života. A onda uzmemo novine nakon nekoliko mjeseci i ta je „ljubav života“ već pokojnica. Međutim, ima i onih koji neće ići nisko i sve podvrći strasti. Jedan od njih je sjajni srpski košarkaš Miloš Teodosić. On se našao na naslovnicama tiska zbog načina na koji je od sebe odmaknuo poznatu srpsku sponzorušu. Sve je započelo kada je Teodosić rekao da kraj sebe želi pravu ženu i mnogo djece. Mnoge su se ponudile, a među njima i Nataša Šavija, starleta koja se na naslovnicama nalazi isključivo zbog kraćih ili duljih veza s nogometašima. Nesretnica je poručivala “Teodosiću, oženi me! Znam kuhati, peglati, prati… Rodit ću ti petero djece! Ja sam prava žena za tebe.” Umjesto očekivana susreta doživjela je hladan tuš. Teodosić je njoj i sličnima izjavio: “Ja volim lijepe i obrazovane žene. Čisto da se zna, ne volim one kojima je sve u životu skidanje i koje nemaju dva grama mozga. Vjerojatno mi zato nikada i nisi bila privlačna. Tako da, dotična gospođice, rađaj ti nekomu drugom petero djece, mene ne bi mogla imati ni za deset života, a vjerujem ni tada. Samo mi je krivo što „novinari“ daju medijsku pozornost takvima kao ti, a ne pravim športašima koji osvajaju medalje, ili nekomu komu je ta medijska pozornost zaista potrebna. Čak ti i ja ovim komentarom dajem neku popularnost, pozornost, ali čisto da shvatiš i ti i takve slične tebi da mi uopće niste zanimljive.“ To je poručio Miloš Teodosić. Ni ovoga puta on nije propustio zicer. A parafrazirajući narodnu izreku, mogli bismo ustvrditi: Ova „loša“ nije svladala Miloša!

Fra Mario Knezović

foto: jutarnji.hr

Share.

Comments are closed.