Susret Marije i Elizabete (4. nedjelja došašća – C)

0

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA -Godina C

ČITANJA: Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45

Prorok Mihej živio je u vrijeme judejskih kraljeva Jotama, Ahaza i Ezekije. Vladanje tih kraljeva pokriva razdoblje od 740. do 687. god. pr. Kr. To je vrijeme kada je asirski kralj Tiglat-pileser III. 732. godine sa svojom vojskom osvojio Damask, a deset godina kasnije (722.) i Samariju, prijestolnicu Sjevernog izraelskog kraljevstva. Pad Samarije bila je velika opomena za Judeju i Jeruzalem. No opasnost koja je Judeji i Jeruzalemu prijetila izvana nije bila jedina nevolja na koju upozorava prorok Mihej. U narodu je bilo lažnih proroka te sudaca i svećenika koji su primali mito, a uz štovanje jedinoga pravoga Boga sve više su se prakticirali i kanaanski poganski kultovi.
U takvu lošem ozračju prorok Mihej upozorava na sve negativnosti u društvu. Ali, njegova oštra proročka riječ isto tako naviješta bolju budućnost koja je povezana s dolaskom tajanstvenog idealnog vladara koji će donijeti mir.
Betlehem kao mjesto njegova rođenja označuje da on dolazi iz loze kralja Davida čiji je otac bio Betlehemac Jišaj. Međutim, njegovo podrijetlo starije je od čitave Davidove loze. On potječe od vječnosti, a žena koja ga treba roditi, također je prikazana kao osoba unaprijed određena za tu ulogu.
Bibličari pokušavaju odgonetnuti na koju se povijesnu osobu odnosi ovo proroštvo. Mnogi misle da se odnosi na dobrog kralja Ezekiju koji je živio i vladao pošteno. Možemo reći da se ovo proroštvo u kralju Ezekiji djelomično i ispunilo. Međutim, kad je Ezekiju naslijedio njegov sin Manaše koji je bio prava suprotnost svom dobrom ocu postalo je jasno da proroštvo proroka Miheja još treba čekati svoje konačno ispunjenje.
To se događa u Novom zavjetu kada evanđelist Matej (2,6) u Isusovu rođenju u Betlehemu od Djevice Marije vidi puno i konačno ispunjenje proroka Miheja koji je navijestio dolazak istinskog vladara čitavog svijeta koji se brine za spasenje svoga naroda.
***

U današnjem drugom čitanju Poslanica Hebrejima citira i tumači nekoliko stihova Ps 40 i to prema verziji grčkog prijevoda Sedamdesetorice „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio“. Tim riječima koje polaze od tajne Kristova utjelovljenja uspoređuje se ritualno prinošenje žrtava u jeruzalemskom hramu i Kristova egzistencijalna žrtva na križu.
Treba primijetiti da su se sve žrtve u hramu prinosile prema Zakonu, tj. prema Božjim zapovijedima. Međutim, pisac poslanice Hebrejima, uočava da je sada taj Zakon dokinut jer je uspostavljen novi. Kristovim utjelovljenjem i njegovom žrtvom na križu postignuto je ono što su hramske žrtve označavale, ali same to nisu mogle postići. Zajedništvo Boga i čovjeka, kao konačno ispunjenje smisla hramskih žrtava, u Isusu Kristu nije ostvareno samo u znakovima nego u potpunosti.

***

Na početku svoga Evanđelja evanđelist Luka u obliku diptiha opisuje navještaj i rođenje Isusa Krista i njegova preteče Ivana Krstitelja. Susret njihovih trudnih majki čini se središnjom scenom toga „književno-likovnog“ djela. U tom susretu očituju se prvi plodovi Božjih obećanja danih u navještenjima Zahariji, Elizabetinu mužu, ocu Ivana Krstitelja i Mariji, majci Isusovoj. U susretu Marije i Elizabete po prvi put susreću se i Ivan i Isus.
No glavni lik u ovom odlomku ipak je Marija. Ona hitro kreće na put, ulazi u Zaharijinu kuću i pozdravlja Elizabetu. Na njezine riječi Elizabeti je zaigralo čedo i utrobi. O njoj kao majci Gospodinovoj govori Elizabeta kad joj odgovara na pozdrav i naziva je blaženom jer je povjerovala u ispunjenje onoga što joj je rečeno od Gospodina.
Elizabetine riječi jasno izražavaju dva vida Marijina materinstva, a to su tjelesno i duhovno. Dijete koje Marija nosi u tjelesnom smislu plod je njezine utrobe. Ali prije nego ga je začela u tijelu, ona je začeće djeteta primila u poslušnoj vjeri. Tako je postala uzorom blaženstva za nasljedovanje svakomu vjerniku.
Sve to Elizabeta ne govori sama od sebe nego pod djelovanjem Duha Svetoga. Elizabetin pozdrav Mariji nije uobičajeni izraz pristojnosti prema posjetitelju, nego je istinski izraz radosti koju pokazuje i njezino čedo. Kao što je Ivan (začet prije šest mjeseci) na Marijine riječi zaigrao u utrobi svoje majke Elizabete tako će kasnije kao prorok biti neposredni navjestitelj Radosne vijesti koja se ispunja u Isusu Kristu.
Ivan će biti Glas koji viče u pustinji navješćujući dolazak većega od sebe. Ali susret Marije i Elizabete podsjeća nas da je prije njega povikala njegova majka. Ako je ugledavši Mariju i čuvši njezin pozdrav povikala iza svega glasa to znači da ono što je rekla Mariji nije bilo upućeno samo njoj. Ako je povikala iza svega glasa, to znači da je htjela da je svi čuju. Vidjet ćemo da su tako kasnije postupili i pastiri u Betlehemu, i proročica Ana u jeruzalemskom hramu. Svima su pripovijedali o djetetu Isusu rođenom od Marije, jer onaj tko se susretne s Isusom to ne može zadržati kao nešto isključivo svoje. Stoga je susret s Isusom autentičan onoliko koliko se iskustvo toga susreta želi podijeliti s drugima.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.