Suvremeni mediji – prednosti i nedostaci evangelizacije putem elektronskih i digitalnih sredstava društvenog priopćavanja (Ante Mikulić)

0

UVOD

Ovaj rad sadrži više poglavlja koji iz različitih kutova promatraju mass-medije i evangelizaciju putem mass-medija. Možemo reći da je prvi medij govor; čovjek je govorom prenosio prve informacije, putem priča i pripovijesti, a tako jednako i putem slike. Oslikane pećine koje danas pronalazimo u sebi sadržavaju slike stare i do deset tisuća godina – na njima je prikazan ljudski život iz toga vremena, vještine lova i ribolova i slične stvari. Danas su to jako vrijedni spomenici kulture i dokazi života na određenim područjima. Pismo, koje je nastalo prije 5500 tisuća godina, nova je etapa u ljudskom životu. Čovjek od tada pomoću znakova i simbola na kamene i glinene ploče, na papiruse i razne pergamene, piše o svojoj svakodnevnici i o stvarima potrebnim za svakodnevnim život u društvu. Nastaju prvi zakoni i zapovijedi koji bivaju nosivi temelj nekoga društva. S vremenom se pismo proširilo te su gotovo svi stari narodi imali svoj govor i svoje pismo; od naroda do naroda pismo se razlikovalo te neko ni dan danas nije odgonetnuto. Samo znanje o pisanju i računanju nije bila stvar društva u cjelini, već stvar povlaštene manjine unutar društva. Zanimanje pisara ili čitača bilo je uvaženo zanimanje na visokoj cijeni, pisari i čitaći bili su prvi ljudi do kralja. Oni su pisali ljetopise kraljeva i baviti se računanjem poreza i trgovačkih stvari. Prepisivači su jednako bili zastupljeni ali i manje cijenjeni, nije bilo potrebno znati pisati i čitati da bi mogao prepisivati, jednostavno je čovjek trebao imati vješte ruke kako bi vjerno prenosio znakove s jednoga papira na drugi pomoću pisarskog pribora.

Kada je počelo vrijeme Crkve nastavilo se s prepisivanjem Svetih spisa i spisa raznih svetaca i naučitelja. Današnje društvo je zahvalno marljivim pisarima koji su neumorno prepisivali knjige slovo po slovo, stranicu po stranicu. Benediktinci – red svetog Benedikta iz Nursije – ponajprije su zaslužni za očuvanje mnogih knjiga i djela na Zapadu. Iako su se knjige prepisivale, pisanje i čitanje opet je ostala povlastica manjine a ne stvar većine. Krajem srednjeg vijeka izumljen je tiskarski stroj. Tada pisari više nemaju tako bitnu ulogu u društvu već njihov posao biva zamijenjen strojem. Pojavom tiskarskog stroja u 15. stoljeću počinje rasti i pismenost da bi tek početkom 19. stoljeća pismenost istinski zaživjela u Europi. Devetnaesto stoljeće biva stoljeće kada pismenost postaje ne privilegija manjine ili vlastita odluka pojedinaca, već zapovijed unutar društva koju su svi morali poštovati. U vrijeme novoga vijeka dolazi do velikih otkrića koja su otvorila 16. stoljeće. Počinje razdoblje oživljavanja antičkog humanizma da bi krajem 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća došlo do prosvjetiteljstva. Razdoblje je to u kojemu je Crkva mnogo patila, jer je postala omražena zajednica. Iako se u početku snažno osjetio pritisak prosvjetiteljstva, malo po malo Crkva je opet stekla ravnopravni položaj u društvu.

Izumi i istraživanja su nastavljeni da bi krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća došlo do prvih elektronskih mass-medija. Danas u 21. stoljeću nepismenost je neshvatljiva i nepojmljiva u razvijenim zemljama, dok je prisutna u nekim dijelovima Afrike i Azije. Kao što je u razvijenim zemljama ona neshvatljiva, jednako tako je i neshvatljivo življenje bez mass-medija. Mass-mediji su stvarnost koja okružuje čovjeka cjelodnevno i na svim područjima života. Elektronika je zavladala gdje god se čovjek okrene, ona je postala nešto gotovo nužno te postoje mnogi oni koji se ne bi ni snašli u životu bez elektronike a tako i medija. Mass-mediji, od elektronskih i digitalnih pa do onih osobnih, svakodnevna su pojava i nešto sa čine čovjek živi i na što se u konačnici navikao pa to doživljava kao nešto najobičnije. Mi ćemo u ovom radu podijeljenom na tri veće cjeline progovoriti o mass-medijima te o prednostima i nedostacima u korištenju istih prilikom evangelizacije. Pokušati ćemo približiti što zornije navedenu stvarnost i upoznati čovjeka s istima, kako bi se čovjek što razboritije služio s njima u svome osobnome rastu i razvijanju svoje sredine.

1. MASS-MEDIJI

Mass-mediji su stvarnost koja okružuje ljude već jedno stoljeće. Oni su postali dio čovjekove svakodnevnice. U ovome dijelu ćemo progovoriti o mass-medijima: što su to mass-mediji i koja je njihova temeljna svrha. Tu će biti riječ o elektronskim mass-medijima, o digitalnim mass-medijima i o osobnim medijima.

1. 1. Elektronski mass-mediji

Možemo reći da je prvi mass-medij bio knjiga ili općenito tisak. Gutenbergovim otkrićem iz 1453. godine, kada je izumio prvi tiskarski stroj, knjiga je dobila novi oblik nastajanja i umnažanja[1]. Od do tada ustaljenog načina rukom prepisivanja knjiga, na to mjesto dolazi stroj koji je omogućio čovjeku umnožiti knjigu u tisućama primjeraka u jednome danu. S otkrićem tiskarskoga stroja nastaje i prva masovna komunikacija među ljudima, vrijeme kada se informacije šire na brz način među svim slojevima društva. Drugi oblici mass-medija nastaju krajem 19. stoljeća i kroz 20. stoljeće, a svakako su zastupljeni i dan-danas. Pod elektronske mass-medija podrazumijevamo one medije za koje je potrebna suvremena tehnologija i suvremeni načni ophođenja sa stvarnošću putem elektronike, ali opet ti mass-mediji nisu povezani s posljednjim ljudskim iznašašćima odnosno sa digitalnom tehnologijom, napose s Internetom. Elektronski mass-mediji su ponajprije radio i televizija. „Iznašašće radija i televizije pružilo je ljudskom rodu nove mogućnosti priopćavanja i uvelo je novi stil života. Radiotelevizijski prijenosi zahvaćaju gotovo sve krajeve zemlje te u tren oka nadilaze stare ograde među različitim državama i kulturama“[2].

Sâm „radio je bežično primanje i prijenos komunikacijskih signala elektromagnetskim valovima čije su frekvencije niže od frekvencije vidljive svjetlosti“[3]. To znači da same radio valove ne možemo vidjeti očima kao osjetilom ali ih možemo čuti. Stoga radio, koje je nastalo 1913. godine u obliku sličnom današnjem, u prvome planu ima sluh kao osjetilo po kojemu slušatelj dolazi do informacije koja se prenosi putem radije. S radijom je započela nova era čovječanstva, informacije postaju rasprostranjenije te počinje vrijeme u kojemu se malo po malo planet Zemlju istinski naziva globalnim selom. Informacija dođe s jednog kraja Zemlje na drugi u djeliću sekunde. Drugi mass-medij je televizija. Televizija za razliku od radija koristi i sliku i zvuk. Prvi film koji je ikad nastao je Izlazak radnika iz tvornice, a snimili su ga braća Lumiere 1895. godine[4]. Izlazak radnika iz tvornice nije igrani film već jednostavno prikaz stvarnog izlaska radnika iz tvornice na kraju njihova radnog vremena. Iznašašće braće Lumiere, u kojemu su prikazali stvarne ljude na platnu, otkriće je koje je oduševilo javnost. S vremenom se film usavršavao i proširivao, i tako postao zastupljen u društvu. Film je postao ljudska svakodnevnica, putem televizije počele su se prenositi razne informacije te su se počeli snimati i igrani filmovi. Današnje generacije radio i televiziju doživljavaju kao stvarnost pokraj koje se rađaju i razvijaju te ona nije nešto strano modernome čovjeku. Radio i televizija puno utječu na javno mnijenje, a „već je Pio XII. javno mnijenje jasno ocrtao kao svojevrsnu ‘prirodnu jeku, koja više-manje odražava događaje te raspoloženja i sudove ljudi’“ (CEP 25). Živimo u vremenu u kojemu radio i televizija puno utječu na razvoj čovjeka. Mass-mediji tako postaju odgajatelji ljudi koji često kreiraju ljudska mišljenja.

1. 2. Digitalni mass-mediji

Pod digitalnim mass-medijima podrazumijevamo prvenstveno Internet kao suvremeno iznašašće čovjeka. Pojava koja je velikim dijelom nevidljiva, jer se bazira na čovječjem oku nevidljivim mikrovalovima, promijenila je sav vidljivi svijet i načine komunikacije i dolaska do informacija. Digitalni svijet je posljednji korak čovječanstva u kojemu je čovjek od planeta učinio globalno selo upravo iz razloga što može stupiti u kontakt s drugim krajem svijeta u jednom trenutku; i takav oblik komunikacije među ljudima nije se zadržao na nekim visokim razinama, već je dostupan gotovo svim slojevima društva. Internet je nastao 1969. godine. „Sve je započelo u listopadu 1969. godine kada je student Charley Kline, sa sveučilišta u Los Angelesu u Kaliforniji (UCLA), poslao jednostavan ‘paket’ računalu koje se nalazilo na Stanfordskom institutu za istraživanja oko 480 km sjeverno. (…) Tim Berners-Lee, osnivač WWW konzorcija, ovako je opisao Internet: ‘On je pomalo poput razglednice s jednostavnom adresom na njemu. Ako postavite adresu na paket i date ga bilo kojem računalo koje je povezano kao dio mreže, svako računalo će shvatiti kojom će ga linijom poslati na određenu destinaciju. To je ono što Internet radi. On isporučuje paket – u trenutku bilo gdje u svijetu’“[5].

Internet se postepeno širio i u svojim počecima imao je tek neznatan broj korisnika, tek je vrijeme učinilo da on postane globalna stvarnost. Kada gledamo rast Interneta uočavamo da je 1969. god. bilo tek četiri korisnika Interneta, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, točnije 1991. godine postojalo je oko 700000 korisnika u 33 zemlje svijeta, 2000. godine postojalo je oko 400 milijuna korisnika Interneta, dok je 2018. godine 54% svjetskoga stanovništva koristilo Internet odnosno čak 4 milijarde i 150 milijuna ljudi. A što se tiče Europe 2018. godine je ušla u svijet sa 705 milijuna korisnika Interneta, što je 85% njenoga stanovništva[6]. Internet je stvarnost suvremenoga doba koja postaje svakodnevnim sredstvom kojim se čovjek koristi. Postoje oni koji su ušli u svijet Interneta kao odrasli, dok danas postoje mnoge mlade generacije koje Internet doživljavaju kao dio svoga života već od mladosti. Tako imamo i liječene ovisnike od Interneta. Čovjek ide do te mjere da postaje ovisan o virtualnom svijetu, do te mjere da je sav njegov mali svijet u virtualnom svijetu. Nesocijaliziranost ovisnika o Internetu postaje veliki problem. Internet je gotovo nepresušan izvor informacija koje su nažalost često površne i pogrešne. Internet koji oblikuje ljudske svijesti često ih oblikuje pogrešno, jer oni koji plasiraju Internet putem internetskim medija i slično plasiraju često pogrešne i vlastite stavove o raznim informacija i tako oblikuju mase „po svome ukusu“.

1. 3. Osobni mediji

Kada kažemo da postoje i osobi mediji pod njima podrazumijevamo ona sredstva društvenog priopćavanja u kojima osoba ostavlja vlastiti utisak to jest slobodno se izražava te s drugima dijeli vlastita stajališta o Bogu, svijetu i čovjeku. Ponajprije tu spadaju razne društvene mreže među kojima je najpoznatija Facebook, Twitter, Instagram, blogovi i tako dalje. „Facebook je internetska društvena mreža koju je 2004. godine osnovao Mark Zuckerberg, bivši student Harvarda. U svojim početcima Facebook je bio namijenjen samo studentima sveučilišta na Harvardu koji su tim putem mogli međusobno komunicirati i razmjenjivati informacije. Kasnije, mnoga druga sveučilišta, srednje škole i velike kompanije diljem svijeta priključile su se mreži. Danas ova web stranica ima oko 2 milijarde aktivnih korisnika. Facebook je ujedno najpopularnije mjesto za objavljivanja fotografija, s više od 14 milijuna novih dodanih fotografija dnevno“[7]. Ovdje primjećujemo da je na društvenoj mreži Facebook aktivna svaka četvrta osoba na našemu planetu, gdje svakodnevno objavljuje razne fotografije, statuse pomoću kojih dijeli svoja razmišljanja te videozapise. Valja spomenuti da Facebook nije kao nekada, privatna stvar manjine ili pak mjesto gdje čovjek dodaje samo svoje prijatelje već postoje ljudi kojima je Facebook medij osobnoga izražavanja kojega prate i osobe koje poznaje i one koje ne poznaje. Na takvim profilima koji znaju premašiti i preko milijun pratitelja postaju sredstva koja oblikuju svijesti pojedinaca koji ih prate. Jednako tako razne udruge, korporacije i kompanije šire svoje ideje preko društvenih mreža koje postaju sredstvo na kojemu kolaju mnoge informacije. Jednako tako je i sama Katolička crkva zastupljena na društvenim mrežama preko kojih širi radosnu vijest ljudima. Ali najveći problem osobnih medija, koji je nažalost često problem i službenih medija, jesu dezinformacije. Na Facebooku i ostalim društvenim mrežama postoje pravila korištenja, ali ta pravila često ne promoviraju govorenje istine. Ona promoviraju određene stavove koje možemo kvalificirati kao nemoralne, upravo iz razloga što se često želi zaustaviti širenje istinite riječi na način da je se kvalificira kao ideološko i totalitarno mišljenje. Tako prava istina ne smije biti izgovorena radi lažnog uvredljivog stava za druge ljude. Jednako tako društvenim mrežama kao osobnim medijima služe se i sami političari ili pak druge osobe zastupljene u javnosti. Tako predsjednici država i premijeri imaju svoje profile a i Papa ima svoj Twitter profil. Kao i s Facebookom, jednaka je stvarnost i s Instagramom koji je nastao 2010. godine[8]. On ima nešto drugačiji oblik izražavanja ali opet oblikuje svijesti. Još tu možemo uvrstiti razne blogove koji imaju pojedinci a i razne službene osobne stranice koje imaju kako pojedinci tako i velike grupacije. Tu ubrajamo i YouTube kao medij pomoću kojega se ljudi putem video-poruka izražavaju te tako oblikuju svijesti masa.

2. PREDNOSTI U EVANGELIZACIJI PRILIKOM KORIŠTENJA SUVREMENIH MEDIJA

Evangelizacija je stvarnost po kojoj se ispunjava misijska djelatnost Crkve. Ona je u Crkvi neprekidno prisutna. Ali gotovo niti jedan vid vršenja evangelizacije nije savršen, već postoje razni načini kako se evangelizacija vrši. Stoga ovdje progovaramo o prednostima u evangeliziranju putem suvremenih medija. Govoriti ćemo o osnovnim prednostima pojedinih medija, o rasprostranjenosti i zastupljenosti medija u društvu te ćemo progovoriti i o tome kako je moguće istovremeno biti evangeliziran putem medija i raditi neke druge radnje za vrijeme evangelizacijskog procesa. Stoga ime trećeg naslova glasi: Mogućnost meditacije i obavljanja više radnji istovremeno.

2. 1. Osnovne prednosti pojedinih medija

Kada smo upoznali što su to mass-mediji i njihovu zastupljenost u suvremenome društvu onda možemo i govoriti o osnovnim prednostima u korištenju mass-medija u evangelizaciji. Ona osnovna prednost koju poznajemo prilikom korištenja mass-medija u evangelizaciji jest upravo zastupljenost medija u svim slojevima društva i to aktivnu zastupljenost u svakodnevnom životu ljudi. Isus Krist je osoba koja je poznata svim ljudima, možemo reći da su svi ljudi čuli da On postoji. Tada nije niti čudno da Ga Joseph Ratzinger naziva „najpoznatijim likom u povijesti“[9]. Isus Krist jest uistinu superstar. Upravo radi mass-medija svi ljudi mogu spoznati da postoji Isus Krist i njegova Crkva. To je prvenstvena prednost u evangelizaciji putem medija da poruka Isusa Krista može zasvijetliti u svim srcima. Iako možemo slobodno reći da sami mediji još nisu dovoljno dobro iskorišteni od strane Crkve, opet postoji proces rasta i upoznavanja gdje i Crkva traži i nalazi svoj prostor u medijima. Stoga Crkva ne samo da traži i nalazi svoj prostor u medijima kao takvima, već uz to ona ima i svoje vlastite medije. Postoji više radio-postaja na našem govornom prostoru od kojih ćemo istaknuti Radio Mariju kao veoma slušanu katoličku radio-postaju, postaju koja je počela djelovati 1983. godine u Italiji te je svoj utjecaj proširila i na druge države[10]. Ovdje ističemo i jednu katoličku televiziju, Laudato obiteljsku televiziju koja djeluje na području Republike Hrvatske od 2015. godine[11]. Osnovna prednost, uz sve druge prednosti koje susrećemo u evangelizaciji, jest upravo ta da riječ Božja nesmetano dolazi do svih ljudi koji je žele susresti, pa i do onih koji je slučajno susretnu prebacujući radio-postaju ili kanal. Čovjek biva evangeliziran i upoznaje riječ Božju samim time što ima uključen određeni uređaj što je jako pozitivno. Jednaka je stvarnosti i s internetskim stranicama a naročito društvenim mrežama. Čovjek se slučajno susretne s vjerskom organizacijom prilikom posjeta Facebooku, Instagramu, Twitteru ili na nekoj drugoj društvenoj mreži. Vjera se više ne susreće jedino u Crkvi ili da se propovijeda po trgovima, već propovjedaonice nalazimo gdje je god to moguće a Internet je upravo plodno tlo za evangelizaciju.

2. 2. Rasprostranjenost i zastupljenost

Osnovna prednost je rasprostranjenost i dolazak poruke do svih slojeva društva u što kraćem roku. Jednako je tu i zastupljenost kao sveprisutnost medija u svim trenutcima življenja. Mediji dolaze do svih slojeva društva i Crkva svoje učenje ne treba prilagoditi današnjemu društvu, nego jednostavno iskoristiti njegove resurse. Ako se poruka prenosi, nije potrebno mijenjati sadržaj poruke. Svaka kultura nosi svoje „osobne crte“ ali to nije razlog promjene poruke i prilagodbe moralnim normama koje nisu spojive s katoličkim učenjem, već treba vjerodostojno onu nepromjenjivu poruku prenositi današnjemu svijetu. Jednako tako Crkva treba spoznati da Internet nije neka „loša“ osoba već sustav, sistem, kojim se može koristiti tko god poželi. Nije bît da Internet i druge medije uzmu sebi u posjed oni koji šire lošu i štetnu poruku, već se treba znati narav Interneta kako bi se što bolje iskoristio isti. Jer radi pretjeranog obzira, srama i sličnih stvari možemo sami sebe zakočiti tako što nećemo iskoristiti dobro polje djelovanja. Crkva često nailazi na takve zapreke koje su stvar osobnih stavova pojedinca i neupućenost u osnovna načela Interneta. Kristova poruka nikad nije sakrivena u neku ladicu ili je ostala, kako se voli kazati, u crkvenoj sakristiji, već se događalo upravo suprotno – naviještala se na svim mjestima, jer svako mjesto je Kristovo. Krist se utjelovio i otkupio čovjeka da bi njegova poruka došla do svih ljudi a ne da bi ostala sakrivena i rezervirana za neku nekolicinu ljudi koji bi manipulirali njegovom riječju – nagovještena i izrečena da se naviješta uvijek i svugdje.

Današnje društvo, koje se većinski zasniva na konzumerizmu i kapitalizmu, ne mari što se moral i nemoral plasira u istome tisku i na istoj društvenoj mreži. Znati to čovjeka prisiljava da razbije vlastite barijere o prikladnim mjestima za naviještanje Kristove riječi. Čovjek mora shvatiti da je to današnja stvarnost te da je čitatelj, koji se susreće s određenim sadržajem u svjetovnim novinama u kojima se mogu pronaći svakakve informacije, možda upravo željan i potreban Kristove Riječi. Naći Kristovu riječ na mjestu gdje se susreću i drugi sadržaji – u konačnici i oni nemoralni – za nekoga je najbolja opcija. Uvijek će biti onih koji se izruguju s Crkvom i koji je progone. Ali oni nisu oni koji trebaju nadvladati. Crkva naprotiv treba djelovati uvijek i svugdje a ne se zaustavljati radi progona i dopuštati da drugi i drugačiji izgura dobro na svim mogućim poljima djelovanja.

2. 3. Mogućnost meditacije i obavljanja više radnji istovremeno

Iako ćemo uočiti kako dosta jako bitnih stavaka za kršćansko življenje nedostaje u samoj evangelizaciji putem medija opet izgleda da postoje i one prednosti koje se ponajprije tiču na život i življenje pojedinca. Uz one osobne prednosti mass-medija u evangelizaciji postoje i one druge prednosti, a to je, kako i naslov kaže, ponajprije meditacija. Meditirati odnosno posvećivati vrijeme Bogu tako što će se posvećivati vrijeme proučavanju i osluškivanju njegove riječi jako je prikladno uz slušanje Riječi Božje putem mass-medija, naročito radija i televizije. Slušajući radio ili televiziju čovjek može raditi više radnji istovremeno, bilo da je to obavljanje nekih osobnih poslova ili kućnih poslova i istovremeno slušati Riječ Božju i nad njom meditirati. Tako mediji dolaze kao izvrsna stvarnost za duhovni rast, jer čovjek dobro iskorištava vrijeme koje bi mu i ovako i onako bilo zauzeto radeći neki posao. Stoga mediji nisu samo stvarnost koja čovjeku služi na način da mu se posebno izdvaja vrijeme, već i služi tome da čovjek posveti svoje vrijeme nekoj drugoj radnji a da istovremeno sluša radio i televiziju.

3. NEDOSTATCI U EVANGELIZACIJI PRILIKOM KORIŠTENJA SUVREMENIH MEDIJA

Dok smo ranije progovorili o prednostima u evangelizaciji putem mass-medija ovdje progovaramo o nedostacima u evangelizaciji putem mass-medija. Prvo ćemo progovoriti o osnovnim nedostacima pojedinih medija, nakon toga progovorit ćemo o osiromašenju poruke te naposljetku o nemogućnosti potpunog sudjelovanja u sakramentalnom životu Crkve, nedostatku tjelesnosti i zajedništva.

3. 1. Osnovni nedostatci pojedinih medija

Prilikom govora o osnovnim nedostatcima vezano za medije i evangelizaciju govoriti ćemo o medijima u kojima religijski sadržaji pronalaze svoje mjesto na razne načine. Prvi i osnovni nedostatak kojemu ćemo se posvetiti jest komercijalizacija religijskih sadržaja, to jest odnos sekularnoga društva prema religijskim sadržajima. Nešto što je prije bilo strogo religioznog karaktera u sekularnome društvu poprima drugačiji oblik, to jest sakralno postaje profano. Kada kažemo da sakralno postaje profano pod tim mislimo da religiozni sadržaj postaje sadržajem u kojemu religija ne igra bitnu ulogu, već svijet prihvaća i preuzima religijski sadržaj radi vlastitih interesa. Prvi i temeljni vid sekularizacije nekog religijskog sadržaja – što je usko povezano s komercijalizacijom i kapitalističkim društvom – jest prikazivanje kršćanskih blagdana svjetovnom stvarnošću, a najviše je na udaru blagdan rođenja Isusa Krista odnosno Božić. Božić, kao jedan od poznatijih kršćanskih blagdana, postaje stvar društvenog konzumerizma u kojemu se zapostavlja Isus Krist i njegovo rođenje te njegova poruka i u središte dolazi blagdanski duh koji često nema nikakve veze s blagdanom, već je proizvod današnjega društva u kojemu ponuda i potražnja, novac i zabava dolaze na prvo mjesto. Namjesto molitve i ukrašavanja jaslica, da se tako izrazimo, dolazi ukrašavanje božićne jelke bez jaslica, Djed božićnjak i pokloni. Od Isusa Krista koji bi trebao biti u središtu Božića ne ostaje ništa. Božić se u sekularnim medijima pretvara u obiteljski blagdan u kojemu je konzumerizam na prvome mjestu.

Istraživanje koje su proveli Hana Kilijan i Veronika Novoselac sa svojim mentorom a čiji sadržaj možemo pronaći u zborniku studentskih radova koji nosi naziv Teologija u interdisciplinarnome dijalogu iz 2018. godine[12] možemo jasno vidjeti o čemu je riječ. Naime, one su analizirale članke u hrvatskome tisku, a ništa drugačija stvar nije niti u elektronskim medijima, te pažnju posvetile tome koliko članaka ima u srži novo, sekularno shvaćanje Božića a koliko članaka ima u srži religijsku tematiku. „Uzorak je činio 1073 pronađenih novinskih priloga“[13] a analizirani prilozi obuhvaćaju deset tiskovina. A tiskovine iz kojih su članci preuzeti i analizirani su: „Jutarnji list, Večernji list, 24 sata, Slobodna Dalmacija, Novi list, 7 dnevno, Globus, Express, 7 plus regionalni tjednik i Međimurje“[14]. Tiskovine su obuhvaćale razdoblje od početka došašća do kraja božićnog vremena. Iz analiziranog zamjećujemo kako se većina članaka bavi došašćem i Božićem u kontekstu komercijalizacije i sekularizacije društva, a puno manje članaka govori o religioznome sadržaju i pravoj poruci Božića. Saznajemo jednako tako da je od čak 1073 članka tek šest članaka potpisuje neki službenik Crkve koji je članak napisao ili je pak novinar imao intervju s istim.[15] Jednako tako tek 88 članaka od 488 je povezano s rođenjem Isusa Krista, što znači da se čak 400 članaka ne dotiče te središnje teme[16]. Dio koji ovdje iznosimo jest poražavajući, upravo iz razloga što sadržaj koji je usko vezan uz Isusa Krista i vjeru postaje sadržaj ovoga svijeta koji vjeru često želi gurnuti na rubne djelove stvarnosti. Ovakvo ophođenje s vjerskim sadržajima poražavajuće je te se često blagdanski duh i vrijeme kada se treba darivati i pomagati pretvorio u osobno zadovoljstvo i svjetovno opuštanje, bez trenutka meditacije i molitve. Crkva još nije pronašla svoj prikladan medijski prostor u sekularnim medijima, organizacija koja okuplja tolike mase ljudi treba i dobiti dostojnu pažnju u medijima.

3. 2. Osiromašenje poruke

Jedan od temeljnih nedostataka evangelizacije putem suvremenih medija je svakako i osiromašenje poruke. Samo osiromašenje evanđeoske poruke odnosi se na to da poruka ne biva pogrešno prenesena, već da poruka biva prenesena djelomično a ne cjelovito. Teologija u sebi uključuje mnoga metafizička i teološka promišljanja. Kao bitne odrednice uključuje i meditaciju i molitvu. Radi složenosti proučavanja teologije, ona zahtjeva i više načina prenošenja teoloških misli. Svaka od navedenih stavki je potrebna kako bi čovjek istinski razumio teološki sadržaj. Možemo reći da teologija sama po sebi nije nešto lagano ali svakako nije niti nešto neobjašnjivo a niti rezervirano za uski krug ljudi, već znanost namijenjena svakome čovjeku. Ona u svoj svojoj jasnoći i, reći ćemo nakon dostojnog promišljanja, jednostavnosti i logičnosti teško da može biti cjelovito prenijeta putem medija. Da bi čovjek stekao dovoljno znanja iz teologije njemu je potreban više stari medij, odnosno knjiga, nego novi mass-mediji, to jest radio, televizija i razne društvene mreže. Kada kažemo da se poruka osiromaši u evangelizaciji putem medija, mislimo prvenstveno na njen sadržaj koji mora biti osiromašen ako misli biti prenošen putem medija upravo iz razloga jer teološka poruka zahtjeva puno više vremena i prostora od kratkih radio emisija ili filmova. Krećući od radija kao prvoga elektronskoga mass-medija i znajući da je „najvažniji temelj u stvaranju imidža Katoličke Crkve sama osoba Isusa Krista, odnosno njegovo učenje, koje je promijenilo svijet i ljudsku povijest“[17] te poznajući narav radija kao medija uočavamo da radio nije prikladan kako bi se prenijela svaka vjerska poruka. Razlog neprikladnosti radija je prvenstveno što radio emisije nisu prikladne za duga promišljanja, već su te emisije često kratke i bez velike količine informacija. Čovjek u tome trenutku može samo slušati i zaključivati, dok istovremeno čak ne smije niti promišljati o tim sadržajima da mu ne bi „pobjegao“ ostali sadržaj za vrijeme promišljanja. Svakako i predavač treba biti adekvatno pripremljen, odnosno mora ponavljati određene sadržaje, dodatno ih obrazlagati te iz više kutova promatrati kako bi sadržaj bio lakše shvatljiv što većemu broju slušatelja. A to jednako tako nije ostvarivo velikom broju slušateljstva, odnosno slušati i istovremeno zaključivati. Tako izgleda da radio kao mass-medij postaje medij koji je rezerviran za uzak broj slušatelja te on tada prestaje biti mass-medij. Stoga, kada se evangelizira putem radija kao medija evangelizacija se nužno zadržava na određenoj duljini nagovora kako bi što više slušatelja privukao i zadržao da budu pozorni čitavo vrijeme te sadržaj koji se prenosi treba biti pomno biran kako bi isti slušatelj mogao shvaćati i zaključivati a tek ako je voljan poslije slušanja i promišljati o istome sadržaju. Sadržaji moraju biti prilagođeni što većem broju slušača kako bi se navedeno moglo ostvariti te se sadržaj mora zadržati na egzistencijalnoj razini slušača, odnosno sadržaj mora biti koristan odmah i sada slušaču kao da je riječ o nekome proizvodu koji se prodaje. Stoga duboki teološki izričaji koji zahtijevaju određene pripreme nisu prikladni kao sredstvo evangelizacije putem radija kao mass-medija.

Kada je riječ o televiziji nju, za razliku od radija, prati i slika a ne samo zvuk, stoga prikazivati određene sadržaje evanđelja u obliku filma može biti prikladno i plodonosno, ali se to opet svodi na jedan vid evangelizacije, na upoznavanje jednoga vida nauka Isusa Krista. Slika može svakako pomoći dodatnoj koncentraciji gledatelja odnosno slušatelja te lakšoj predodžbi određenih sadržaja, ali poruka se mora osiromašiti u jednome vidu, odnosno u onome teološkome vidu koji zahtjeva drugačiji oblik pripreme i učenja nego što to mogu omogućiti elektronski mass-mediji. Treći vid mass-medija jest osobni mediji, pod čim podrazumijevamo Instagram, Facebook, blogove i razne druge medije koje vode pojedinci i u kojima nalaze prostor za vlastiti izričaj. I dok blogovi mogu biti mediji u kojima se obavještava putem članaka te mogu prenositi i određene teže teološke sadržaje jer se blogom mogu služiti kao elektronskim pisanim medijem, slučaj s društvenim mrežama nije takav. Instagram, Facebook ili neka treća društvena mreža većinom se svodi na one stvarnosti koje nazivamo statusima a to su kratki izvještaji koje piše osoba koja vodi vlastiti profil i oni su često ograničeni na maksimalno 300 znakova odnosno sastoje se od svega 5 pa do 50 riječi. Takvi oblici komunikacije s drugima, odnosno obavještavanja drugih, svode se na duhovne poruke, poruke svetaca ili svetica, misli duhovnih velikana: bilo onih koji su živjeli u prošlosti ili aktualnih, a možemo se i susresti s kratkom meditacijom koju je napisala određena osoba. Papa Franjo se koristi društvenom mrežom Twitter gdje njegov accaunt nosi naziv @Pontifex (Pope Francis[18]), na kojem i on komunicira s javnošću putem kratkih poruka koje se sastoje od neznatnoga broja znakova. Jednako tako papa Franjo ima i Instagram profil na kojemu se može vidjeti i njegova zastupljenost na drugim društvenim mrežama za koje i sam kaže da „društvene mreže, s jedne strane, pomažu da se bolje povežemo, održavamo kontakte i pomažemo jedni drugima, s druge strane su pogodne za manipulativno korištenje osobnih podataka, usmjereno na stjecanje političkih ili ekonomskih probitaka, bez dužnog poštivanja osobe i njezinih prava“[19]. On savjetuje na razborito korištenje te daje zeleno svijetlo evangelizaciji putem društvenih mreža i vlastitim ih prisustvom podržava. Mass-mediji mogu biti jedno od sredstava evangelizacije ali nikako i jedino sredstvo evangelizacije, jer bi se u tom slučaju evanđeoska poruka okrnjila – kada bi se jedino prenosila putem elektronskih mass-medija. Ona ne bi nikada našla svoj konačni i definitivni izričaj, niti bi mogla zasvijetliti u punoj snazi samo putem elektronskih mass-medija.

3. 3. Sakramentalnost, tjelesnost i zajedništvo

Ovdje govorimo o nedostacima evangelizacije putem sredstava društvenog priopćavanja izdvajamo tri bitne stavke kršćanskoga živoga a to su sakramentalnost, tjelesnost i zajedništvo. Kada se uže počinjemo baviti crkvenim djelovanjem i naravi Crkve kao služiteljice, spoznajemo da se „duboka narav Crkve izražava u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi (kerygma–martyria), slavljenju sakramenata (leiturgia) i služenju ljubavi (diakonia)“[20]. I jednako tako „te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se razdvajati jedna od druge“ (DCE 25). Ali čini se da prilikom evangelizacije putem sredstava društvenoga priopćavanja temeljne odrednice crkvene evangelizacije bivaju neostvarene, pa i sama evangelizacija ne može zasjati u pravome smislu te riječi. Kao temeljna odrednica ispravne evangelizacije dolazi slavljenje sakramenata što se pobliže određuje liturgijom. U središtu kršćanskoga života jest sakramentalni život i svako življenje kršćanska bez sakramenata jest nepotpunost i nesavršenost, jer po „sakramentima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje“[21]. Sakramenti su okosnica kršćanskoga života a sudjelovanje u liturgijskim slavljima putem sredstava društvenog priopćavanja, bilo radija, televizije ili Interneta, uvjetuju čovjeka i njegovu tjelesnost, to jest čovjek nije tjelesno prisutan ondje gdje se slavi liturgija i time čovjek ne može biti dionikom euharistijskoga stola u potpunosti, jer upravo izostaje onaj središnji trenutak a to je sveta pričest. „Ključni nedostatak je nemogućnost sakramentalnoga sudjelovanja tj. potpuno slavljenje euharistije kroz primanje svete pričesti, a to je slučaj i s televizijom i bilo kojim drugim medijem“[22].

Prilikom evangelizacije putem medija evangelizirani ostaje nepotpuno evangeliziran, jer ni mediji ne mogu omogućiti Crkvi da vrši svoje evangelizacijsko poslanje u potpunosti jer uvijek izostaju neki ključni elementi, prvenstveno središte kršćanske vjere a to je sakramentalnosti. Mediji ne mogu omogućiti sakrament ali mediji mogu omogućiti navještaj riječi. Jednako kao što izostaje sakramentalnost izostaje i kršćansko služenje (diakonia). Onaj koji navješta riječ služi djelomično ali djela ljubavi se često ne mogu izvršiti elektronskim putem jer tu opet često kao uvjet dolazi tjelesna prisutnost onoga koji čini djelo milosrđa potrebitom. Da bi mogli ostvariti istinsko kršćansko služenje kroz djela milosrđa potrebna je tjelesnost, potrebno je da budem u blizini drugoga, da osjetim prisutnost drugoga. Ali opet u suvremenom dobu se i taj vid djelomično može nadoknaditi. Kršćanin u suvremenome dobu može vršiti i djela milosrđa iz topline svoga doma više nego što je to mogao prije. Prvenstveno tu mislimo na donacije koje može vršiti putem digitalnoga bankarstva ili tome slično. Dok može gladnoga nahraniti putem ostvarenja suvremenoga društva pa i kontakt pozivom utamničenika pohoditi on opet ne može pomoći nekome tko je u potrebi njegove fizičke prisutnosti, na primjer pomoći bolesnika kojega treba pomagati. Uz sakramentalnost koju nam ne može omogućiti liturgijski prijenosi a što je upravo usko vezano uz tjelesnost tu dolazi i treći bitni vid kršćanskoga življenja a to je zajedništvo. Zajedništvo kao takvo je jako bitna stvarnost koja karakterizira našu vjeru. Središte kršćanstva je upravo u tome što ono nije skup apstraktnih istina ili skup nametnutih pravila već odnos. Kršćanstvo je odnos s Isusom Kristom, odnos prema Njegovoj osobi i prema Njegovoj riječi a naš odnos s Isusom Kristom bitno određuje naš odnos prema bližnjima. Bitni oblik kršćanskoga života je koinonia što upravo znači zajedništvo. To zajedništvo se ne ostvaruje jednostavno s biti-na-istome-mjestu, već kroz „nauk apostolski, lomljenje kruha i molitve“[23]. Biti zajedno u nauku apostolskome znači ispovijedati jednaku vjeru koju su ispovijedali i apostoli, biti ustrajan u apostolskoj vjeri te biti zajedno u molitvama. Jednako tako kršćanstvo je religija odnosa, stoga nas i Krist uči da „gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime i on je s njima“ (usp. Mt 18, 20). Krist je prisutan tamo gdje je odnos, tamo gdje je zajedništvo, tamo gdje je ljubav. I kao što je „Bog ljubav“ (1Iv 4, 8), upravo iz razloga jer je zajedništvo triju Osoba, tako se i kršćanska ljubav ostvaruje u odnosu prema drugome čovjeku. Jer upravo ljubav se ostvaruje u zajedništvu i kroz zajednicu, kao što nas Krist nije ostavio same već je osnovao zajednicu – Crkvu, koja je odraz njegove prisutnosti te je On onaj koji je htio zajedništvo, jednu veliku obitelj po kojoj je naš rast uvjetovan zajedništvom. Jer upravo „mjesna zajednica raste hranjena životom i djelotvornom Gospodinovom prisutnošću u euharistiji“[24]. Da bi kršćanin rastao treba biti povezan sa zajednicom, da bi ostvario puninu kršćanskoga življenja treba biti povezan sa zajednicom i biti u odnosu s ljudima, u odnosima koji će biti utemeljeni u osobi Isusa Krista. Stoga nedostaci koji su neizbježni kada je čovjek evangeliziran putem sredstava društvenog priopćavanja nisu ništa drugo nego temeljna obilježja kršćanskoga življenja. Čovjek ne može biti evangeliziran u potpunosti putem medija, već istinsku evangelizaciju može ostvariti jedino putem života u zajednici i putem odnosa prema svome bližnjemu u kojemu vidimo stvarnu prisutnost Isusa Krista i putem prisutnosti Isusa Krista u sakramentima.

ZAKLJUČAK

Radeći na ovome radu željeli smo jasno prikazati koje su to prednosti a koji nedostaci prilikom korištenja mass-medija u današnjemu društvu. Današnje društvo je zaslijepljeno mnoštvom informacija na dnevnoj razini. Prosječan čovjek danas sazna više informacija u sedam dana nego što bi srednjovjekovni čovjek saznao u cijelome svome životu. Čovjek živi u brzome svijetu u kojemu su informacije svakodnevna pojava te mu se svaki trenutak života nude određeni proizvodi na kupnju ili pak životni savjeti ili slične stari. Čovjek se susreće s mnoštvom lažnih spasitelja, mnoštvom lažnih horoskopa, mnoštvom lažnih informacija i mnoštvom lažnih moralnih ponuda koje se plasiraju kao nešto dobro i kao nešto poželjno. Susreće se s duhom relativizma, duhom koji razara sve vrijednosti i ruši sve moralne stavove stvarajući relativnu stvarnost od onih najbitnijih stvarnosti koje trebaju biti misao vodilja u ljudskome životu. One najbitnije moralne norme bivaju relativizirane i stavljaju se na istu razinu s nemoralnim stvarnostima koje se opet žele prikazati kao nešto moralno. U takvome društvu Crkva treba ostati postojana i sačuvati svoj cjeloviti i vjeran nauk kako bi bila svjetlo u svijetu.

Stoga smo u ovome radu progovorili o mass-medijima – našoj svakodnevici i o mogućnostima koje nam oni nude. Počevši s prikazom kada su nastali mass-mediji i što su to uopće mass-mediji te o njihovoj zastupljenosti u svijetu, uz to smo progovorili i o vrstama mass-medija. Nakon govora o mass-medijima kao takvima krenuli smo govoriti o prednostima i nedostacima mass-medija u evangelizaciji današnjega društva. Saznali smo koje su osnovne prednosti u evangelizaciji mass-medijima. Kako zapravo mass-mediji kao sastavni dio ovoga svijeta mogu i moraju služiti u evangelizaciji te kako se evangelizatori njima moraju koristiti prilikom evangelizacije, jer je takav oblik plodan i dobar za današnje prilike a i za samo današnje društvo u cjelini koje se masovno koristi mass-medijima. Poslije toga govorili smo o nedostacima prilikom evangeliziranja putem mass-medija, ukazali smo na stvarnost da su mass-mediji samo jedan način prenošenja vjere. Čovjek ne može biti dobar vjernik ako će biti samo online vjernik. Čovjek, kako bi bio dobar vjernik, mora biti angažiran u današnjemu društvu te treba graditi zajedništvo i sudjelovati u sakramentalnome životu. On svoju vjeru ne može živjeti samo preko medija ali se medijima svakako može poslužiti. Stoga, kako bi se vjera cjelovito propovijedala u današnjemu društvu neka se ljudi koriste mass-medijima: u protivnom niti evangelizacija neće biti potpuna, jer se neće iscrpiti svi mogući resursi koji se mogu iskoristiti u evangelizaciji. Evangelizacije je primarna djelatnost Crkve na koju smo svi pozvani a ne samo mali broj ljudi. Jer svi smo krštenjem ucijepljeni u svećenstvo i tako smo dobili zadaću da svoju vjeru ne samo živimo na osobnoj razini, već i da je prenosimo drugima i svojim bližnjima. Prenosimo vjeru svojim bližnjima kako bi svoju katoličku dužnost izvršili u ovome svijetu. Jer evanđelja nas uče da se anđeli raduju više jednom obraćenom grešniku nego 99 pravednih. Budimo i mi uzrok radosti anđela tako što ćemo raditi na boljem društvu u ovome svijetu i na boljoj sadašnjosti i budućnosti ondje gdje smo poslani. Živimo svoje kršćansko poslanje u punini i prenosimo Riječ Božju uvijek kako bi ona doprla do svih ljudi na Zemlji, jer Riječ Božja spašava i jedina je pravi izvor radosti u ovome svijetu. A kako bi prenosili Riječ Božju u njenoj punini trebamo se služiti suvremenim mass-medijima svih vrsta u ovome svijetu kako bi u ovome svijetu zaživjela Riječ Kristova do kraja.

IZVORI I LITERATURA

A) Izvori:

REBIĆ, Albert – FUĆAK, Jerko – DUDA, Bonaventura (ur.), Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.

BENEDIKT XVI. Deus Caritas est – Bog je Ljubav. Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj ljubavi (25. prosinca 2005.) Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.

PAPINSKO VJEĆE ZA SREDSTVA DRUŠTVENOG PRIOPĆAVANJA. Communio et progressio. Pastoralni naputak izrađen nalogom II. Vatikanskog sabora radi primjene Dekreta o sredstvima društvenog priopćavanja istog Sabora (23. svibnja 1971.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam Katoličke Crkve, Glas koncila, Zagreb, 1994.

B) Knjige:

RATZINGER, Joseph, Na putu k Isusu Kristu, Verbum, Split, 2005.

RATZINGER, Joseph, Zajedništvo u Crkvi, Verbum, Split, 2006.

 C) Članci:

ĆIMIĆ, Mislav, Radijski prijenos liturgijskih slavlja. u: Teologija u interdisciplinarnom dijalogu – zbornik studentskih radova, Teofil, Split, (2018.) 2, 54–70.

DOMINUS, Nikola, Mediji u službi evangelizacije, u: Teologija u interdisciplinarnom dijalogu – zbornik studentskih radova, Teofil, Split, (2018.) 2, 9–19.

KILIJAN, Hana – NOVOSALEC, Veronika, Prikaz Došašća i božića u hrvatskome tisku, u: Teologija u interdisciplinarnome dijalogu – zbornik studentskih radova, Teofil, Split, (2018.) 2, 30–53.

SKOKO, Božo. Imidž Katoličke Crkve u hrvatskoj javnosti i mogućnosti upravljanja njime, Vjera u medijima – medij u vjeri, u: Crkva u svijetu, 52 (2017.) 3, 434–458.

D) Web mjesta:

NAROD.HR, Papa Franjo o društvenim mrežama opasan je fenomen da mladi postaju društveni pustinjaci, na: https://narod.hr/kultura/papa-franjo-o-drustvenim-mrezama-opasan-je-fenomen-da-mladi- postaju-drustveni-pustinjaci (5. rujna 2019.).

WIKIPEDIA, „Braća Lumiere“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Braća_Lumière (18. rujna 2019.).

WIKIPEDIA, „Facebook“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Facebook (17. kolovoza 2019.).

WIKIPEDIA, „Instagram“, na: https://en.wikipedia.org/wiki/Instagram (17. kolovoza 2019.).

WIKIPEDIA, „Laudato TV“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Laudato_TV (23. kolovoza 2019.).

WIKIPEDIA, „Radio“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Radio (25. kolovoza 2019.).

WIKIPEDIA, „Radio Marija“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Radio_Marija (25. kolovoza 2019.).

WIKIPEDIA, „Tiskarski stroj“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Tiskarski_stroj (30. kolovoza 2019.).

WIKIPEDIA, „Pontifex“, na : https://twitter.com/pontifex (4. rujna 2019.).

 

[1] Usp. „Tiskarski stroj“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Tiskarski_stroj (30. kolovoza 2019.).

[2] Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja, Communio et progressio. Pastoralni naputak izrađen nalogom II. Vatikanskog sabora radi primjene Dekreta o sredstvima društvenog priopćavanja istog Sabora (23. svibnja 1971.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., br. 148. (dalje: CEP).

[3] Wikipedia, „Radio“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Radio (25. kolovoza 2019.).

[4] Usp. Wikipedia, „Braća Lumiere“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Braća_Lumière (18. kolovoza 2019.).

[5] Nikola Dominis, Mediji u službi evangelizacije, u: Teologija u interdisciplinarnom dijalogu – zbornik studentskih radova, Teolfil, Split, 2018., 9–19, ovdje 13–14.

[6] Usp. Nikola Dominis, Mediji u službi evangelizacije, 15.

[7] Wikipedia, „Facebook“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Facebook (17. kolovoza 2019.).

[8] Usp. Wikipedia, „Instagram“, na: https://en.wikipedia.org/wiki/Instagram (17. kolovoza 2019.).

[9] Usp. Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Verbum, Split, 2005.

[10] Wikipedia, „Radio Maria“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Radio_Marija (25. kolovoza 2019.).

[11] Wikipedia, „Laudato TV“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Laudato_TV (23. kolovoza 2019.).

[12] Usp. Hana Kilijan – Veronika Novosalec, Prikaz došašća i Božića u hrvatskome tisku: komparativna analiza sadržaja, u: Teologija u interdisciplinarnome dijalogu – Zbornik studentskih radova, Bruno Petrušić (ur.), Teofil, Split, 2018.,30–53, ovdje 30–53.

[13] Hana Kilijan – Veronika Novosalec, Prikaz došašća i Božića u hrvatskome tisku: komparativna analiza sadržaja, 35.

[14] Usp. Isto, 36.

[15] Usp. Isto, 38.

[16] Usp. Isto, 45.

[17] Božo Skoko, Imidž Katoličke Crkve u hrvatskoj javnosti i mogućnosti upravljanja njime, Vjera u medijima – medij u vjeri, u: Crkva u svijetu, 52 (2017.) 3, 434–458, ovdje 439.

[18] Twitter, „Pontifex“, na: https://twitter.com/pontifex (4. rujna 2019.).

[19] Narod.hr, Papa Franjo o društvenim mrežama: ‘Opasan je fenomen da mladi postaju društveni pustinjaci’, na: https://narod.hr/kultura/papa-franjo-o-drustvenim-mrezama-opasan-je-fenomen-da-mladi-postaju-drustveni-pustinjaci (5. rujna 2019.).

[20] Benedikt XVI., Deus Caritas est – Bog je Ljubav. Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj ljubavi (25. prosinca 2005.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016., br. 25. (dalje: DCE).

[21] Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Glas koncila, Zagreb, 1994., br. 1210.

[22] Mislav Ćimić, Radijski prijenos liturgijskih slavlja, u: Teologija u interdisciplinarnom dijalogu – zbornik studentskih radova, Teofil, Split, 2018., 54–70, ovdje 63.

[23] Usp. Joseph Ratzinger, Zajedništvo u Crkvi, Verbum, Split, 2006., 63.

[24] Joseph Ratzinger, Zajedništvo u Crkvi, 91.

Share.

Comments are closed.