Teorije o komunikaciji koje formiraju sliku Crkve u javnosti (Ante Vrcić)

0

UVOD

Komunikacija, kako unutar crkvene zajednice tako i između Crkve i svijeta, zahtijeva otvorenost i novi pristup suočavanju s pitanjima vezanim za svijet medija. Ta se komunikacija mora usredotočiti na konstruktivan dijalog kako bi se promicalo ispravno informirano javno mišljenje, kako unutar kršćanske zajednice tako i izvan nje same. Crkva, kao i druge institucije i skupine, ima potrebu i pravo da javno iznosi svoje mišljenje i tako pod jednim vidom sudjeluje u izgradnji društva.

Osoba je uvijek u odnosu na zajednicu i nemoguće je razumjeti osobu izvan njezine veze sa zajednicom. Crkva ima svoje podrijetlo i temelj u božanskom djelovanju, na takav je način ta „zajedničarska“ dimenzija naglašena. Zajednica ne vjeruje na bezličan način, niti pojedinac ne vjeruje na način koji je izoliran od zajednice, nego što kršćanin vjeruje, vjeruje kroz zajednicu Crkve. Kršćanin, prihvaćajući vjeru kao božanski dar, čini zajednicu s ostalim kršćanima. Crkva nije poput bilo koje druge ljudske zajednice, jer zajedništvo koje uživa dano je od Boga, a Bog je taj oblik odnosa uspostavio u Kristu i Duhu Svetom. Ona je božansko djelo i krštenjem se ulazi u zajedništvo sinova i kćeri. Takva zajednica jest Božji narod i samim tim tvori posebnu vrstu odnosa.

Djelovanje Crkve je javno te je kao takvo podložno različitim perspektivama pogleda. To ujedno znači i provlačenje kroz sve društvene informacijske kanale. Upravo to će biti naš cilj, pobliže upoznati komunikaciju kao proces prijenosa informacija i mišljenja od jedne osobe do druge. Analizirati komunikacijske teorije, teorije masovne komunikacije, kao i teorije društvene odgovornosti medija. Poseban ćemo naglasak staviti na identitet Crkve u medijima da bi tako metodom lijevka došli do objašnjenja medijske percepcije Crkve. Tako ćemo pokušati razumjeti metode koje šire mase dovode do informacije, koja opet može biti istinita ili voditi do zablude. Završna točka na ovaj rad bit će, pod jednim vidom, pogled na budućnost i ono pozitivno što svijet i napredak nose i što Crkva može, smije i mora oplemenjivati svojim zanosom, ali i vlašću koju prima od Boga. Crkvena otvorenost prema novim medijima jest nužnost, a ne opcija. Mediji su postali velika prilika za pastoralno djelovanje i u trećem tisućljeću postali najjače misionarsko sredstvo. Crkva je pozvana izvesti na pučinu i baciti mreže i u svoju luku vraćati se punih ruku. Samo tako ćemo moći ostvariti poslanje koje smo dobili od Gospodina.

1. KOMUNIKACIJA

Komunikacija se može definirati kao „proces prijenosa informacija i zajedničkog mišljenja od jedne osobe do druge“[1]. Riječ komunikacija potječe od latinske riječi communis, što znači zajedničko.

Dva zajednička elementa u svakoj komunikacijskoj razmjeni su pošiljatelj i primatelj. Pošiljatelj započinje komunikaciju. Pošiljatelj je osoba koja ima potrebu ili želju prenijeti ideju ili koncept drugima. Primatelj je osoba kojoj je poruka poslana. Pošiljatelj kodira ideju odabirom riječi, simbola ili gesta kojima sastavlja poruku. Poruka je rezultat kodiranja, koje ima oblik verbalnog, neverbalnog ili pisanog jezika. Poruka se šalje putem medija ili kanala, koji je nositelj komunikacije.

Medij može biti razgovor licem u lice, telefonski poziv, e-pošta ili pismeni izvještaj. Primatelj dekodira primljenu poruku u značajne informacije. Buka je sve što iskrivljuje poruku. Različita percepcija poruke, jezične barijere, prekidi, emocije i stavovi primjeri su buke. Na kraju, povratne informacije nastaju kada primatelj odgovori na pošiljateljevu poruku i vrati ga pošiljatelju. Povratne informacije omogućuju pošiljatelju da utvrdi je li poruka primljena i shvaćena.

Elementi u komunikacijskom procesu određuju kvalitetu komunikacije. Problem u bilo kojem od ovih elemenata može smanjiti učinkovitost komunikacije. Na primjer, informacije se moraju kodirati u poruku koja se može shvatiti onako kako je pošiljatelj želio. Odabir određenog medija za prijenos poruke može biti presudan jer postoji mnogo opcija.[2] U nastavku rada će se pojam komunikacije objasniti u širem smislu. Izvršit će se analiza komunikacijskih teorija, teorija masovne komunikacije i teorija društvene odgovornosti medija.

1. 1. Komunikacijske teorije

Komunikacijska teorija se najbolje objašnjava kao primijenjena logika. Jednostavno rečeno, komunikacijska teorija omogućava izbor konteksta. Ona se temelji na diskretnom sustavu pravila o znakovima:[3]

  • kontekst se temelji na izboru;
  • djeluju kao analogna pravila diskursa;
  • odgovori imaju značenje, oni čine intencionalnost (svijest), kako o izboru koji je učinjen, tako i onom koji nije donesen.

Najvažnije je da ljudska bića istovremeno znaju sve ne-donesene odluke koje su još uvijek dostupne za donošenje (možemo poduzeti drugi izbor, tj. promijeniti mišljenje, obrnuti kurs itd.). Govoriti u suštini ne znači reći da ili ne, nego stvoriti nešto jezično. Govoriti podrazumijeva uporabu nepredviđenog i apsurdnog.[4]

Unatoč ogromnom napretku u teoriji komunikacija i istraživanju, povijest komunikacijskog polja obilježila je tendencija prema teorijskoj fragmentaciji i krizi identiteta. Velik dio te tendencije proizlazi iz više teorijskih tradicija unutar polja, poput kritičke, retoričke, socio-psihološke i semiotičke tradicije. Te se perspektive razlikuju po međusobnoj kompatibilnosti, a istraživanje svake tradicije može napredovati uz ograničen angažman s drugima. Teorija komunikacije neizmjerno je bogata rasponom ideja koje spadaju u njezin nominalni opseg.[5] Postoje mnogobrojne komunikacijske teorije, a u nastavku su analizirane neke od njih.

I) Teorija glumačke mreže: Teorija mreže glumaca sugerira da su ljudski i nečovječni čimbenici podjednako utjecajni na uspjeh tehnoloških inovacija i stvaranja znanstvenih saznanja. Teorija ispituje kako se mreže formiraju i kako te mreže doprinose tim uspjesima. To sugerira da nijedna osoba ili stvar nije isključivo odgovorna za taj napredak. Stoga su i akter i mreža odgovorni za postizanje tih rezultata.

II) Teorija adaptivne strukture: Grupe i organizacije stvaraju pravila i resurse koji su definirani kao strukture. Te strukture formiraju društvene sustave koji razvijaju vlastiti život. Kvaliteta strukture utječe na odlučivanje, a odluke također utječu na strukturu.

III) Teorija dnevnog reda: Teorija dnevnog reda kaže da organizacije masovnih medija određuju ono što opća populacija smatra vrijednom vijesti, odlučujući koliko pozornosti dobiva vijest.

IV) Teorija kognitivne disonance: Kognitivna disonanca psihološki je sukob koji proizlazi iz održavanja dva oprečna ili nespojiva uvjerenja ili stava. Na primjer, osoba se može svidjeti osobi, ali ne odobrava njene navike. Teorija sugerira da osoba traži ravnotežu u svojim vjerovanjima. Stoga, da bi se smanjila disonanca, čovjek će izbjegavati slušanje suprotnih stajališta ili promijeniti svoje uvjerenje u skladu s tim stajalištima.

V) Teorija prilagođenih komunikacija: Teorija prilagođenih komunikacija opisuje kada ljudi prilagođavaju svoje stilove komunikacije drugima. Ove promjene u verbalnom i neverbalnom stilu provode se na dva načina: divergencijom i konvergencijom. Divergencija se koristi za isticanje grupnog identiteta kroz uočavanje razlika u grupi s kojom se poistovjećuju. Divergenciju često koriste skupine s jakim etničkim ili rasnim ponosom. Konvergenciju češće koriste nemoćni pojedinci za društveno odobravanje i usredotočena je na podudaranje komunikacijskih stilova osobe s kojom razgovaraju.

VI) Potvrda pristranosti: Potvrda pristranosti je teorija koja objašnjava zašto ljudi gledaju svijet selektivno. Navodi da ljudi i dalje selektivno gledaju na svijet odabirom informacija i medija koji pojačavaju njihova uvjerenja.

VII) Teorija kultivacije: Teorija kultivacije tvrdi da mediji oblikuju u osobama osjećaj stvarnosti. Budući da mnogi informacije pribavljaju putem posredovanih izvora, a ne izravnog iskustva, na njihov pogled na svijet se vrši utjecaj. Na primjer, teorija kultivacije sugerira da ljudi koji bi se definirali kao teški televizijski gledatelji vide svijet kao nasilniji nego što on zapravo jest.

VIII) Kulturne studije: Teoretičari kulturnih studija sugeriraju da masovni mediji predstavljaju ideologije dominantne klase u društvu. Oni vjeruju da na medije utječu profiti, budući da korporacije upravljaju medijima. Teoretičari kulturnih studija znatiželjni su o utjecaju moći na kulturu.

IX) Dramatizam: Dramatizam kaže da je život drama. Stoga se motiv govornika može razumjeti kroz dramatični pregled čina, scene, agenta, agencije i svrhe. Najveći motiv retorike je pročišćavanje krivnje, a uvjeravanja mogu postojati samo ako se publika poistovjeti s govornikom.

X) Model vjerojatnosti elaborata: Model vjerojatnosti elaborata razmatra kako se stavovi formiraju i mijenjaju. To sugerira da postoje dva puta uvjeravanja. Središnji je put gdje se stavovi mijenjaju logičnim misaonim postupkom. Taj put zahtijeva više pažnje, ali omogućuje i velike promjene. Periferni put koristi površinske karakteristike, poput vjerodostojnosti govornika, za ocjenu poruke. Drugi put stvara manje pomake u stavu.

XI) Teorija osobnog pregovaranja: Teorija pregovaranja licem u lice ističe razlike u stilu sukoba između kolektivističke i individualističke kulture. Kolektivističke kulture stavljaju vrijednost na skupinu te stoga usvajaju konfliktni stil izbjegavanja ili integriranja kako bi drugima omogućili međusobno suočavanje. Individualističke kulture vrednuju pojedinca i u pokušaju zaštite samo-lica usvajaju dominirajući konfliktni stil.

XII) Okviri: „Okviri“ su definirani kao način na koji tumačimo predstavljene medije i koji okviri funkcioniraju kao način organiziranja društvenih značenja. Budući da mediji odlučuju što gledamo i kako gledamo, oni utječu i na način na koji tumačimo informacije. U određenom smislu, oni nam govore o čemu razmišljati i kako o tome razmišljati.

XIII) Teorija spola: Teorija spola govori o muškim i ženskim stilovima komunikacije kao dva različita kulturna narječja – od kojih nijedan nije superiorniji od drugog. Teorija spola navodi da su ti oblici komunikacije jednostavno različiti u svom fokusu: muški diskurs zasniva se na izgradnji statusa i neovisnosti, dok ženski razgovor koristi kao način izgradnje odnosa i povezanosti.

XIV) Grupno razmišljanje: Grupno razmišljanje je kada grupe donose pogrešne odluke, jer ne-kritički analiziraju svoje mogućnosti i utvrđuju alternative. To se obično događa u visoko kohezivnim skupinama koje su više zabrinute za održavanje grupnog jedinstva nego za pronalaženje najbolje opcije.

XV) Teorija hipodermičke igle: Teorija hipodermičke igle, poznata i kao teorija „čarobnog metka“, kaže da mediji imaju snažan i izravan učinak na publiku „ubrizgavajući im“ poruke. Teorija hipodermičke igle više ne nosi ono što je nekad nosila, jer je utvrđeno da je njezina točnost upitna.

XVI) Paradigma naracije: Narativna paradigma sugerira da mi kao narod stvaramo priče o životinjama. Kaže da smo, umjesto da koristimo tradicionalnu logiku, otvoreniji za prosuđivanje vjerodostojnosti govornika kroz narativnu logiku, koja analizira jesu li njihove priče dobro spojene (koherentnost) i zvuče li istinito (vjernost). Narativna logika omogućuje onima koji nisu poučeni oratorijom i uvjeravanjem da donose presude, dakle, omogućavajući demokratskiji sustav.

XVIII) Prethodne informacije: Primjer se odnosi na sposobnost medija da kontroliraju interpretaciju novih informacija tako što puštaju javne prethodne informacije. Ovaj prethodni kontekst postavlja referentne okvire unutar članova publike, što u konačnici utječe na njihove prosudbe. Na primjer, mediji su nas utemeljili na tome što je vjerodostojna osoba.

XVIII) Teorija društvene razmjene: Teorija društvene razmjene predstavlja „ekonomsku“ razmjenu u međuljudskim odnosima. Znači, odnosi se poboljšavaju zadovoljavanjem međusobnog interesa. U ovoj se teoriji koristoljublje ne smatra lošom stvari, već konceptom koji gradi odnos.

XIX) Teorija društvene penetracije: Teorija društvene penetracije promatra kako se površni odnosi razvijaju do bliskih odnosa. Teorija kaže da se radi o postupnoj evoluciji prvenstveno zbog samootkrivanja između stranaka. No, iako ovo samootkrivanje može biti djelotvorno u stvaranju bliskih odnosa, ono također može učiniti ranjivu jednu ili više osoba.

XX) Spirala tišine: Teorija spirala tišine kaže da ljudi imaju manje vjerojatnosti da iznose svoje mišljenje ako su manjina. To je zato što se boje da će ih većina izolirati i trpjeti društveno odbacivanje.

XXI) Teorija stajališta: Teorija stajališta tvrdi da je svaka osoba smještena u drukčiji položaj među društvenom hijerarhijom. Zbog toga svaka osoba društvenu klimu promatra s drugačijeg vidika, koji samo daje mali pogled na društvenu cjelinu. Ali teorija također tvrdi da oni koji su niži na društvenoj ljestvici imaju veće razumijevanje društvene cjeline, a ne oni viši.

XXII) Teorija simboličkog interakcije: Teorija simboličke interakcije sugerira da pojam JA stvaraju tri principa: 1) Značenje: da djelujemo prema stvari i prema značenjima koja na njih primjenjujemo; 2) Jezik: koji pregovaramo o značenju kroz simbole; 3) Misao: ta misao modificira naša tumačenja. Simbolički interakcionizam podrazumijeva da bez komunikacije ne bi postojao samorazum.

XXIII) Teorija razumnog djelovanja: Teorija opravdanog/razumnog djelovanja promatra kako se na ponašanje može utjecati djelujući na nečije namjere. Teorija razumnog djelovanja navodi da dva glavna čimbenika govore osobi da li treba ponašati ili ne: 1) osobni stavovi: procjena radnje; i 2) socijalno-normativna razmatranja: ono što jedni vjeruju da drugi misle da bi trebali učiniti.

XXIV) Teorija smanjenja nesigurnosti: Teorija smanjenja nesigurnosti kaže da, kad se stranci susretnu, njihov glavni cilj je smanjiti razinu nesigurnosti. Znači neizvjesnost, nesigurnost kako se ponašati (ili kako će se druga osoba ponašati) i nesigurna je što bi mislila o drugoj osobi. Na primjer, ako im se osoba sviđa ili joj se ne sviđa. Prema ovoj teoriji, oni će koristiti komunikaciju za smanjenje ove nesigurnosti.

XXV) Teorija upotrebe i zahvalnosti: Teorija korištenja i zahvalnosti pretpostavlja da publika aktivno traži medije kako bi zadovoljila individualne potrebe. S ovom pretpostavkom, teorija upotrebe i zahvalnosti izgleda da odgovori na tri pitanja: što ljudi rade s medijima, koji su njihovi osnovni motivi za korištenje navedenih medija i koji su prednosti i nedostaci ove pojedinačne uporabe medija.[6]

1. 2. Teorije masovne komunikacije

S obzirom da promjene medijskog okruženja dovode u pitanje dugogodišnje koncepcije masovne komunikacije, mnogi će se teorijski modeli morati preispitati. Na primjer, kako će takve temeljne teorije masovne komunikacije – kao što su teorija dnevnog reda, kultivacija i kritička teorija, a sve pretpostavljaju centralizirani sustav masovnih medija – raditi u novom decentraliziranom i medijskom okruženju?

I) Teorija dnevnog reda: Temeljna pretpostavka teorije dnevnog reda je da ljudi dobivaju svoje vijesti iz ograničenog broja vijesti ili prodajnih mjesta. Nadalje, s obzirom da vijesti biraju profesionalci koji djeluju pod sličnim vrijednostima vijesti, smatra se da je medijski dnevni red ujednačen u tih nekoliko prodajnih mjesta, barem na nacionalnoj razini.

No, kako se povećava broj vijesti i smanjuje broj primatelja vijesti za bilo koji pojedini izlaz, ideja o jedinstvenom dnevnom redu medija postaje problematična. Neki su predložili da se umjesto zajedničkog dnevnog reda pojave fragmentirani i konkurentni programi rada za medije, a samim tim i javni programi.

Rezultat je da će istraživanje određivanja dnevnog reda postati mnogo teže. Na primjer, mjerenje medijske agende, koja se sada provodi analizom sadržaja glavnih vijesti, postat će posebno zahtjevno kako se raspoloživi izvori vijesti šire. Mjerenje javne agende bit će jednako problematično koliko ljudi filtriraju i personaliziraju svoje vijesti koristeći nove medijske tehnologije.

No, nove komunikacijske tehnologije mogu biti dobra vijest u borbi protiv negativnih aspekata utvrđivanja dnevnog reda. Konkretno, interaktivni ili dvosmjerni komunikacijski kapacitet i sveukupni povećani protok informacija povezan s novim tehnologijama mogu dati više snage ljudima čiji se programi obično ne bi izvještavali u većim masovnim medijima. Također, medijska komunikacija omogućuje ljudima ne samo da postavljaju vlastiti dnevni red medija, već i utječu na programe dnevnog izdavanja ljudi pomažući im u pronalaženju i kontaktu s ljudima koji brinu o sličnim pitanjima.

Novi mediji također mogu ljudima dati više snage u određivanju programa politike izravnim elektroničkim pristupom njihovim političkim predstavnicima, a posebno novim prilikama za široko organiziranje sa zainteresiranim pojedincima. Osim toga, dostupnost konkurentskih interpretacija vijesti ili okvira na internetu može pomoći publici da bolje razumije probleme, iako će to ovisiti o njihovoj motivaciji za traženjem više izvora vijesti.[7]

II) Teorija kultivacije: Teorija kultivacije počiva na pretpostavci da sadržaj masovnih medija tvori sustav, svjetonazor koji je zbog ekonomskih ograničenja ograničen na određene teme (npr. nasilje), poput korištenja zajedničkog naziva, kako bi privukao masovnu publiku. U pogledu kultivacije, sposobnost medija da homogenizira ili usmjeri gledatelje u jedan svjetonazor može opadati jer je toliko različitih svjetonazora sve dostupnije.

Neki znanstvenici tvrde da veća raznolikost sadržaja i korisnička kontrola omogućena novim komunikacijskim tehnologijama ukazuju na kraj teorije kultivacije. U mjeri u kojoj novi mediji olakšavaju izlaganje mnoštvu doista raznolikih sadržaja, umjesto da jednostavno proširuju doseg tradicionalnih medijskih poruka, vjerojatno će dovesti do smanjenih učinaka kultivacije.

Međutim, završetak mogućnosti medija da usmjeri publiku u zajedničko simbolično okruženje ne znači nužno i kraj teorije kultivacije. Umjesto toga, koliko se svjetonazora širi kroz nove medije, teorija kultivacije može se preusmjeriti prema viziji u kojoj se pojedinci kultiviraju do specijaliziranih svjetonazora po vlastitom izboru.

Iako ideja o tome da se korisnici medija usmjeravaju prema specifičnim svjetonazorima koje sami odaberu nije opasna, neki od tih pogleda mogu biti čak zastrašujući. Ekstremne perspektive, od grupa mržnje do pedofilije, uspijevaju na internetu gdje se uklanjaju konvencionalna društvena ograničenja na izražavanje nepopularnih mišljenja. Ovi uvjeti pružaju nove mogućnosti da, donedavno razdvojene skupine, prerastu u „glasne manjine“ koje se mogu osjećati ojačanima socijalnom podrškom.[8]

Kritičke teorije: Teorije o tome kako korisnici stvaraju, tumače i kritiziraju odgovarajuće sadržaje vjerojatno će postati središnje u novom medijskom okruženju. Na primjer, potrebne su studije kako bi se shvatilo na koji način u velikom izboru, određeni medijski tekstovi mogu privući i zadržati pažnju ljudi. Također, uvidi dobiveni od ovih teoretičara mogu pomoći osnaživanju onih koji se žele koristiti novim medijima za potčinjavanje dominantne ideologije nudeći alternativne perspektive.[9]

1. 3. Teorija društvene odgovornosti medija

Ova teorija, koja se smatra zapadnom teorijom, uključuje dio libertarijanskog principa i uvodi neke nove elemente. Temeljno načelo teorije društvene odgovornosti medija je da medij treba slobodno obavljati funkcije koje mu je libertarska teorija omogućila slobodu obavljanja, ali da tu slobodu treba provoditi s odgovornošću. Ako mediji ne ispunjavaju svoje odgovornosti prema društvu, teorija društvene odgovornosti smatra da bi vlada trebala poticati medije da ih se pridržavaju, kontrolirajući ih.

Teorija drži da medij ima pravo kritizirati vladu i institucije, ali ima i neke osnovne odgovornosti održavanja stabilnosti društva. Točnije, medij ima pravo kritizirati vladu i druge institucije, ali isto tako ima odgovornost očuvanja demokracije pravilnim informiranjem javnosti i odgovaranjem na potrebe i interese društva. Medij nema slobodu da radi kako želi; dužan je odgovoriti na zahtjeve društva.[10]

Iz prethodnog je jasno da bi se temeljni principi teorije društvene odgovornosti mogli ovako sažeti: „budite samoregulirani, ponašajte se odgovorno ili će vas vlada kontrolirati“[11]. Drugim riječima, slobodu treba provoditi s najvećom odgovornošću za društveni interes.

2. IDENTITET CRKVE U MEDIJIMA

Identitet ima veze s načinom na koji razmišljamo o sebi i na to kako se odnosimo prema svijetu ili društvu u kojem živimo. Identitet se može shvatiti prema samoopredjeljenju ili kao poseban oblik društvenog predstavljanja koji posreduje u odnosu između pojedinca i zajedničkog svijeta. Iz kršćanske perspektive, u tom je pogledu krštenje kao sakrament važno za formiranje identiteta. Identitet se može opisati i kao ciklički proces sastavljen od tri radnje: spoznaje, tvrdnje i prepoznavanja. Samo kroz sudjelovanje u društvenom svijetu pojedinci stvaraju pogled na sebe i svijet koji oblikuje njihov identitet.

Dakle, Crkva u stvaranju identiteta nije jedini akter u oblikovanju identiteta jer identitet predstavlja odnos između pojedinca i „drugih“, bilo stvarnih ili simboličkih, pojedinaca ili skupina. Socijalna zastupljenost Crkve (njezin identitet), kako ona misli, govori i predstavlja sebe (znajući, tvrdeći i priznajući), od velike je važnosti za širu masu.

2. 1. Identitet – dinamičan proces

Identitet je strukturirano opažanje sebe. Uz to, identitet se može povezati s organizacijama jer su pojedinci socijalna bića ugrađena u organizacijski kontekst. Identitet nije statički konstrukt, već se prilagođava i mijenja na temelju osobnih i društvenih čimbenika. S obzirom na to, može se istaknuti da je identitet dinamičan proces, a uz to refleksivan i diskurzivan proces koji se dijelom provodi u organizacijama.[12]

Posljednjih godina, istraživači su napravili velike korake prema razumijevanju dinamične, višestruke prirode identiteta. Na primjer, studije su pokazale da se grupe (npr. bratstva ili sestrinstva) semantički povezuju sa samim sobom, posebno kada se ljudi poistovjećuju s grupom. Tako modeli sugeriraju da reprezentacije sebe i drugih nisu neovisne strukture pohranjene odvojeno u memoriji, već odražavaju mrežne konstrukcije izvedene iz kontekstualno utjecajnih obrazaca aktivacije u neuronskim mrežama. Ovi nalazi odražavaju ideju da bliski odnosi i članstvo u grupi uključuju dinamičnu izgradnju kolektivnog identiteta.[13]

Dakle, identitet jest ono po čemu nas netko prepoznaje, po čemu smo uočljivi. Kao takvi ostavljamo zamjetan trag te je od velike važnosti na koji način će se oslikavati taj isti. Dvije tisuće godina Crkva ima svoj identitet, kakav je on?

2. 2. Medijska percepcija Crkve

Sve je jasnije da se uz razumijevanje religije u 21. stoljeću moraju razumjeti mediji i načini na koje se religija izražava kroz interakciju s modernim medijima. Do sredine 20. stoljeća činilo se da su mediji i religija postigli određenu stabilnost, s nekoliko dominantnih medija i relativno malog broja religija u središtu javnog života. Ipak…

Popularnost društvenih medija znači da je Crkva počela prihvaćati ovu tehnologiju kako bi proširila Kristovu poruku i u virtualnom svijetu. Ona treba evangelizirati. Evangelizacija u digitalnom svijetu znači nastojati „udahnuti kršćansku dušu te pokazati da i u virtualnom svijetu Bog ima svoje mjesto“[14]. U očima javnosti ne dobiva se baš takva slika. Određenim sredstvima – teorijama komunikacije koje smo naveli u prvom dijelu rada – pokušava se naštetiti ugledu i identitetu Katoličke crkve. Pojedini mediji danas (i to oni najglasniji) u Crkvi vide prijetnju i smetnju. Na koji način? Kao pronositeljica Istine Crkva je svjetlo u tami – „i svjetlo u tami svijetli“ (Iv 1, 5). Tako ona otkriva ili bolje rečeno razotkriva zlo i laž. Zbog toga i jest na meti javnih linčeva da joj se udarcima umiri glas. Ipak, to još više potiče kršćane da ustanu i da se sredstvima Kristovim uz pomoć modernih dostignuća protive strujama laži i zla. Sagledat ćemo činjenice i objasniti.

Istraživači su nastojali ispitati utjecaj društvenih medija na jedan ili više aspekata crkvenog života, međutim postoji nedostatak standardnih istraživačkih metrika za znanstveno mjerenje stupnja utjecaja. Učinjeni su pokušaji da se nabroje pozitivni i negativni utjecaji društvenih medija na Crkvu uopće. Vjernici imaju priliku komunicirati s ljudima koje inače ne bi imali priliku „upoznati“. Ova tehnologija znači da je naš svijet mnogo manje mjesto, nego što je to bio slučaj prethodnih generacija. To je način da se dobije osjećaj zajedništva za kojim još uvijek žudimo.

Masovni mediji organizirani su kao središnji živčani sustav društva i presudan su informacijski kanal koji radi bez stanke i omogućuje neprekidnu socijalizaciju – šire informacije, vrijednosti, mišljenja. Njihova je uloga u demokratskim društvima od ključne važnosti, jer mediji kroz svoje različite funkcije (informativna, kontrolna, obrazovna, kulturna i dr.) omogućuju funkcioniranje demokracije te pospješuju društvenu izgradnju. Zbog njihove društvene uloge masovne medije često se naziva četvrtom vlašću ili sedmom silom. Kao i druga javna dobra medije je moguće instrumentalizirati. To rezultira pojavom da se sadržaj masovnih medija prilagođava interesima onih o kojima je medijska industrija financijski ovisna – prvenstveno oglašivačima, pri čemu velik utjecaj imaju i različiti lobiji. Plodovi su takva okružja lov na senzacije, unifikacija i trivijalizacija medijskog sadržaja, globalizacija. Većina medija danas zato promiče konzumerizam, banalnosti, negativne vijesti i opću letargiju. Umjesto da podižu razinu onima kojima se obraćaju, izvještavaju o pozitivnim primjerima i uspjehu, mediji se prilagođavaju postojećem nezadovoljavajućem stanju i svojim ga pristupom podržavaju. Iz tih razloga povjerenje u medije drastično pada što potvrđuju i recentna istraživanja: prema studiji Centra za istraživanje tržišta GFK iz 2012., medijima u Hrvatskoj vjeruje tek 21% populacije. Ne treba zaboraviti da su mediji odigrali vrlo važnu ulogu u rasvjetljavanju slučajeva svećeničke pedofilije u redovima Katoličke crkve, ali glavni problem leži u činjenici što su medijski izvještaji na temu Crkve najčešće ograničeni isključivo na taj aspekt, dok se gotovo cjelokupno pozitivno crkveno djelovanje sustavno zanemaruje.

Hrvatski biskupi u dokumentu „Crkva i mediji“ takav trend objašnjavaju crkvenim zastupanjem moralnih vrednota prema kojima su mediji i javnost posebno osjetljivi te „utjecajem snažnih lobija iz područja ratne industrije, kriminala, droge i totalitarističkih režima kojima Crkva posebno smeta, stoga se traže razni načini, pa i pomoću medija, kako bi se oslabio njezin utjecaj u društvu“[15]. U dokumentu se također navodi da se pri izvještavanju ne poštuje pravo na jednakopravnost (čime se Crkvi uskraćuje jednaka mogućnost za odgovor na razne neutemeljene optužbe ili zaključke izvedene na temelju poopćavanja pojedinačnih negativnih slučajeva) te da se crkvene teme tretiraju senzacionalistički ako su negativne, a ako su pozitivne, prikazuje ih se uglavnom u obliku kratkih vijesti. Postavljena dijagnoza načelno je ispravna, no potrebno je istaknuti da uz navedene čimbenike za nepovoljan medijski tretman crkvenih tema dio odgovornosti snosi i sama Crkva koja prema vodećim novinskim kućama „nedovoljno surađuje s medijima, ne omogućuje pravovremenu dostupnost cjelovitih informacija“[16].

2. 3. Crkva i odnosi s javnošću

Kao što smo već naglasili, u središtu je crkvene komunikacije objava Radosne vijesti, odnosno širenje i propovijedanje evanđelja. Međutim Katolička crkva, u laičkom okruženju i u često kritičnoj javnosti te uz pretežito nesklone medije, ipak se prilagođava pravilima igre koja nameću mediji i stručnjaci odnosa s javnošću. Prema Cutlipu, Centeru i Broomu Crkva nije imuna na krizu u odnosima s javnošću. Osim toga, ona se suočava s povećanom konkurencijom za volontersku pomoć i novčana sredstva. Stoga ne čudi činjenica da Crkva sve češće zapošljava profesionalne komunikatore. U posljednje vrijeme vjerske organizacije iz navedenih razloga ustrojavaju urede za odnose s javnošću koji imaju više ciljeva u svojem djelovanju. Njihovi zaposlenici moraju nastojati svojim dionicima približiti stajališta Crkve, njezine odluke i život.

Na razini Katoličke crkve, odnosno biskupija i nadbiskupija, stručna i operativna tijela zadužena za komunikaciju i djelovanje na medijskom području zovu se najčešće „Tiskovni uredi“, a najreprezentativniji tiskovni ured na razini Katoličke crkve, koji služi kao ogledni primjer mnogim takvim uredima u nad/biskupijama diljem svijeta, onaj je Svete Stolice.             Važan pojam vezan uz izgradnju crkvenoga imidža i reputacije pojam je tradicije koji se veže uz prijenos običaja, poretka, pravila ponašanja i kulturnih obrazaca s pokoljenja na pokoljenje. Crkva je u svoje učenje ugradila određene svevremene i univerzalne vrijednosti koje su se generacijski prenosile, i upravo ta činjenica omogućila je da se kao vjerska organizacija održi 2000 godina. U smislu identiteta i imidža organizacije Crkva je u tom kontekstu razvila i mnoge prepoznatljive elemente identiteta (npr. papin Ribarov prsten i crvene cipele, papinska kapa, grimizne halje biskupa i dr.).

Katolička crkva ne može oblikovati jedan organizacijski identitet, s obzirom da Crkva ima pluralističke i mnogobrojne organizacijske oblike. Tako je medijski nastup papinstva u globaliziranom medijskom sustavu potpuno drugačiji nego medijska prisutnost nacionalnih biskupskih konferencija, ali i pojedinih biskupa. Nacionalne biskupske konferencije trebale bi biti svjesne specifičnosti djelovanja svoje Crkve unutar pojedine države. Ugled i utjecaj Crkve povezan je s povijesnom i društvenom ulogom Crkve za svaki narod, udjelom vjernika i pripadnika Katoličke crkve, političkoga i društvenog sustava dotične države te razine primjene sekularnog načela. [17]

Ipak vjerodostojnost jest najveća vrednota u komunikaciji, a komunikacijski učinci crkvenih odnosa s javnošću ovise o dosljednosti ispunjavanja vlastitih propagiranih vrijednosti.

3. OSTVARIVANJE ISTINITE SLIKE CRKVE U MEDIJIMA

Istina je danas ona koja je zaglušena od buke laži i obmana. U današnjem vremenu ljudi će lakše prihvatiti ono što je ekskluzivnije, ono za što se ne treba potruditi. Stoga je i ostvarivanje istinite slike u medijima veliki problem, kako na nacionalnom tako i na globalnom planu. Takve slike kod ljudi bude krive emocije koje dovode do stavova suprotnih istini. Stoga je važno stati u obranu identiteta koji se stvara kroz lažne natpise i na takav način osjećati se s Crkvom. Ipak stvari treba pogledati iz više uglova, a jedan od tih je i naše viđenje.

3. 1. Katolički mediji u službi Crkve

Katolička crkva u prošlom je stoljeću, posebice od II. vatikanskog sabora, sve više propitivala društvenu važnost, narav i svrhu sredstava društvenoga priopćavanja (javnih medija). Mediji se ne promatraju samo pod gledištem funkcionalnosti, nego kao važan faktor za razvoj kulture, promatrani kao forum i mjesto susreta. Ipak, Crkva pokazuje kako je unatoč razočaranjima dosadašnjom praksom ne-crkvenih medija, i dalje spremna ući u dijalog s medijima i o medijima. Ne želi ostati tek objekt promatranja, već su-stvaratelj komunikacije i dijaloga.

Godine 2002. Papinsko vijeće za medije izdalo je dokument „Crkva i internet“, kojim se željelo odgovoriti na pastoralne i etičke izazove što ih je postavio taj novi medij. Ponovivši načela pastoralne i etičke uporabe medija u Crkvi i društvu iznesena u prethodnim dokumentima, Crkva mora razumjeti internet. To je nužno za djelotvorno komuniciranje s ljudima, osobito s mladeži, koja je prožeta iskustvom te nove tehnologije, ali također da bi se tom tehnologijom bolje koristilo. Navode se brojne koristi, uvažavajući istinu da internet ne može zamijeniti osobni kontakt, te se upućuje na potrebu odgoja za ispravno korištenje internetom. Neophodna je umjerenost, disciplinirani pristup tome važnom tehnološkom sredstvu što ga predstavlja internet kako bi ga se koristilo mudro i isključivo za dobro.

Budući da opće dobro zahtijeva napredak i poštivanje prava na razvoj svake osobe, mediji ne smiju postati i oruđem iskrivljenog pogleda na život, na obitelj, na religiju i moral – pogleda koji ne poštuje istinsko dostojanstvo i određenje ljudske osobe. Hitno je potrebno da mediji poštuju cjelovit razvitak osobe, koji obuhvaća kulturnu, transcendentnu i religioznu dimenziju čovjeka i društva, i da mu pridonese. Nadalje, sredstva društvenog priopćavanja mogu dati svoj doprinos rješavanju teškoća tako da u raspravama u skupinama, razgovorima o filmovima i radio emisijama potiču komunikaciju između ljudi umjesto da se stavljaju na njeno mjesto. Ovo su važni kritički naglasci, plod sada već triju desetljeća medijskog iskustva od Sabora. Primjetno je da Crkva upućuje medije da ostanu sredstvo kreacije pozitivne međuljudske komunikacije, a ne sami sebi svrha, dok su ljudi samo „konzumenti“.[18]

Velika moralna zadaća glede ispravne upotrebe medija zapada novinare i sve one koji na neki način nešto priopćuju ili sudjeluju kao oblikovatelji, urednici i pošiljatelji informacija u procesu priopćavanja. To ističe već dekret Inter mirifica: „Vrlo važna moralna zadaća što se tiče ispravne upotrebe sredstava društvenog saopćavanja zapada novinare, pisce, glumce, režisere, producente, one koji ulažu novac, distributere, vlasnike sala i prodajne agente, kritičare i ostale koji na bilo koji način sudjeluju u proizvodnji i prijenosu komunikacija“[19].

Stoga, njihova je posebna dužnost da trajno imaju pred očima svrhu sredstava priopćavanja, naime da promiču mnogostruko i raznovrsno ljudski napredak, međusobno zbližavanje, iskreno zajedništvo među ljudima. Može se dakle uočiti koliko zahtjevna zadaća stoji pred priopćavateljima, koji svojim radom služe primateljima, koje imaju zadaću pravodobno i odgovorno izvijestiti. Stoga je važno i da svako društvo ima kritičare, koji će, vođeni osjećajem za pravdu i ljubavlju prema istini, prosuđivati pozitivne i negativne strane različitih medija, pomagati primateljima u prosuđivanju informacija i pomagati priopćavateljima da njihova razina ozbiljnosti i djelotvornosti bude na još višoj razini.[20]

3. 2. Glas Istine

Opravdano zauzimanje za slobodu izražavanja ne može se promatrati neovisno o odnosu prema istini. Sloboda je u službi istine. To stavlja sredstva društvenih komunikacija pred zahtjev da ne prešućuju neke događaje, ali ni da ih ne prikazuju na iskrivljeni način. U ime istog moralnog zahtjeva, oni su dužni ne podilaziti političkim ili ekonomskim interesima, kao ni preuveličavati i na senzacionalistički način prikazivati osobe i događaje, jer se na taj način sugeriraju neprimjereni načini života, a informacije, osobe i sami načini života svode se na robu za prodaju.

Poseban se doprinos Crkve etičkom promišljanju o sredstvima društvenih komunikacija sastoji u „poimanju ljudske osobe i njezina neusporediva dostojanstva i njezinih nepovredivih prava te u poimanju ljudske zajednice čiji su članovi sjedinjeni snagom solidarnosti u traženju općega dobra“[21]. Etičko djelovanje na području medija treba te ciljeve uvijek imati pred očima.

3. 3. Mediji – krovovi post-modernog doba

Postmoderno društvo, njemu imanentni fenomeni i njihova tumačenja u dobu nove povijesne epohe problematiziraju pitanja medija, odnosno predmeta, tema i pojava njihovog zanimanja i predstavljanja. Fenomenološki, mediji postmoderne uspostavili su samosvojan poredak, arhitekturu razrađenih socijalnih odnosa, te slijedom toga i posljedičnih diskursa sve-kulturoloških refleksija.

Mediji postmoderne uspostavili su „novosmisao“ znakova, simbola i poruka, koji su u suštini manipulativni izraz negacije smisla kreativne strane čovjekovih moći. Samo se u sadržaju koji se po značenju preformulira potiče identitet tradicionalnog čovjekovog znakovlja, a mediji mogu i jesu samosvojni entiteti koji konstituiraju svijet za sebe. U približavanju – stapanju neupitanih svjetova, otuđenih u kreativnim moćima izjednačit će se stvarnost i spektakl. Jednakost u negaciji smisla.

Potičući dijalektičko svojstvo konflikta, vođeni optikom konzumerističkog interesa, (samo)proizvodnja industrije spektakla dovela je do željene (medijske) i jedine „stvarnosti“, u kojoj mjera smisla postojanja ne podrazumijeva generiku kreativne djelatne strane čovjekove moći kao svijeta razlika. Razlika kao mjesta progresa. Zato postmoderni mediji ne poručuju već (p)ostvaruju svijet bez razlika u spektaklu, ne obazirući se na civilizacijsku cijenu, jer se upravo takav svijet (spektakla) cijeni i takav se svijet pre-prodaje i traži, kao svijet suprotan svijetu kreativnog, uzvišenog i trajnog. U razlici takvih svjetova, izrastao je „novi“ postmoderni svijet medija, kojeg treba čitati i misliti ključem instrumentarija koji vrijednosno i značenjski dekodira sve naslage i posljedice manipulirajućeg utjecaja.

Uloga postmodernih medija posebno se dodatno problematizira u konceptu realizirane filozofije digitalnog društva kulture, pedagogije, ekonomije, kao autonomnih proizvoda tehnološke epohe. Svakako da diskontinuitet od koncepta centraliziranih medija koji su projektirani još 1920., današnje medije situira kroz nove posredničke forme i problematizirane identitete.[22]

Možemo se nadati da će emisije vjerskoga sadržaja ili s vjerskim pogledom na određene teme i procese, poput onih o značajnim etičkim pitanjima današnjice ili o odnosima između vjere i znanosti, nalaziti svoje mjesto i prikladno vrijeme unutar cjelokupnoga televizijskog emitiranja. Svijest da smo Radosnu vijest dužni naviještati i s „modernih krovova“ potaknut će članove naše Crkve, klerike i laike, na istraživanje i još bolje korištenje svih mogućnosti koje televizija pruža Crkvi za ostvarivanje njezina poslanja.[23]

ZAKLJUČAK

S kontinuitetom od dvije tisuće godina Crkva je najdugovječnija društvena institucija na svijetu. Ako ćemo govoriti rječnikom suvremenog vremena, ona je i najstarija društvena mreža. Crkva danas broji oko milijardu vjernika i više stotina milijuna, što je tek nešto manje od broja članova Facebooka. Primjenjujući u konkretnoj situaciji suvremene komunikološke spoznaje i koristeći raspoložive komunikacijske alate nailazimo na situaciju u kojoj je Crkva odbačena i linčovana.

U komunikacijskim znanostima medij je fizičko ili tehničko sredstvo prenošenja poruka. Teorija društvene odgovornosti medija govori da medij ima pravo kritizirati vladu i institucije, ali ima i neke osnovne odgovornosti održavanja stabilnosti društva. Stoga kada bi sve bilo tako idealno mediji bi bili „razglas istine“. Sredstvo prijenosa, pojačalo zvuka istine. Tako bi se ispravni identiteti pojedinih institucija pa tako i Crkve jasno razumjeli i uočili.

Identitet je ono po čemu smo prepoznati, ono po čemu nas drugi uočavaju. Kroz njega i percipiramo i stvaramo mišljenje o nekomu ili nečemu. On gradi naš status i položaj u društvu i zaslužan je velikim dijelom za ono što predstavljamo. Za njega je važna vjerodostojnost, ona je temelj gradnje svakog identiteta. Putem teorija komunikacije  medijske objave sve su češće po Crkvu  negativne. Kako se i smatra glasom Istine, ne čude nas pokušaji zbacivanja i urušavanja identiteta Crkve u svijetu.

Medijski prostor i sredstva medijskog komuniciranja su blago nove evangelizacije. Općenito govoreći, s obzirom na naše prostore, donesene su kvalitetne smjernice za pastoralnu aktivnost u pogledu medija. No, čini se da one još nisu potpuno zaživjele u praksi. Njihova potpuna konkretna primjena uvelike bi pridonijela plodnosti evanđelja u području medija i stvorila ispravniju sliku Crkve u području medija. Odgovornost je to veća što se gotovo svakodnevno javljaju novi načini komunikacije, a s njima i nove mogućnosti prenošenja Radosne vijesti. Izgradnja društvene i političke kulture nadahnute evanđeljem nemoguća je bez korištenja novih sredstava, nemoguća bez komunikacije, bez novih čimbenika razvoja čovjeka i društva. Pozitivno je, međutim, da mediji pružaju vrlo širok prostor, uvijek nove mogućnosti te stoga omogućuju uključivanje u svakom trenutku. Omogućuju da ne ostanemo žaliti nad propuštenim, već da započnemo iznova graditi kulturu nadahnutu evanđeljem. Stoga se ne treba uvijek zadržavati nad otužnim medijskim natpisima već upraviti svoj pogled prema naprijed, prema gore. Naravno to ne znači zanemariti sve ono što putem kanala dolazi do svakih vrata. Protiv toga treba ustati i identitetom i teorijama koje smo imali priliku upoznati dati svijetu do znanja što je istina i kakve naslove infiltrirati u svoju osobu.

Crkva treba predstaviti svijetu samo ono što ona jest. Njoj nisu potrebne reklame i marketinški trikovi. Ona u svojim njedrima krije najjaču poruku koju svi kanali svijeta i dan danas nakon dvije tisuće godine pronose: „Uskrsnuo je! Živ je!“ Tu poruku nikakvi medijski kanali, društvene, ekonomske teorije i sva sredstva različitih vrsta komunikacijskih kanala ne mogu, nisu i nikada neće potamniti. Dapače bili su oduvijek indikator da se Crkva – pronositeljica, nalazi na ispravnom putu. Putu Kristovu.


[1] Fred C. Lunnenburg, Communication: The Process, Barriers, And Improving Effectiveness, u: Schooling, 1 (2010.) 1, 1-11, ovdje 1.

[2] Usp. Fred C. Lunnenburg, Communication: The Process, Barriers, And Improving Effectiveness, ovdje 2.

[3] Usp. Richard L. Lanigan, Information Theories, u: Theories and Models of Communication, 1 (2013.) 1, 58-83, ovdje 64.

[4] Usp. Richard L. Lanigan, Information Theories, ovdje 64.

[5] Usp. Chung J. Chung – George Barnett – Kitae Kim – Derek Lackaff, An analysis on communication theory and discipline, u: Scientometrics, 95 (2013.) 1, 985-1002, ovdje 988.

[6] Cjelokupni tekst o teorijama (I-XXV) prijevod je: Ewuoso Olasile, Communication Theories, na: https://www.communicationstudies.com/communication-theories (25. kolovoza 2019.).

[7] Usp: Steven H. Chaffe – Miriam J. Metzger, The End of Mass Communication? u: Mass Communication & Society, 4 (2001.) 4, 365-379, ovdje 374-375.

[8] Usp. Steven H. Chaffe – Miriam J. Metzger, The End of Mass Communication?, ovdje 375-376.

[9] Usp. Isto, ovdje 376-377.

[10] Usp. Chikezie E. Uzuegbunam, Social responsibility theory: a contemporary review, Faculty of Social Sciences, University Nigeria, Nigeria, 2013, 3.

[11] Chikezie E. Uzuegbunam, Social responsibility theory: a contemporary review, 4.

[12] Usp. Megan E. Gessler, “You Is The Church”: Identity and Identification in Church Leadership, The Universiry of Montana,  Missoula, 2013., 20.

[13] Usp. Dominic Packer, The Dynamic Nature of Identity: From the brain to behavior. The Psychology of Change: Life Contexts, Experiences, and  Identities, Psychology Press, New York, 2014., 228-229.

[14] Jure Strujić, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, Katolički bogoslovni fakultet u Splitu, Split, 2015., 192.

[15]  Hrvatska biskupska konferencija, Crkva i mediji. Pastoralne smjernice, Glas Koncila, Zagreb, 2006, str. 9.

[16]  Goran Galić – Dorotea Milas, Krizno komuniciranje i medijska percepcija Crkve u slučaju odreknuća pape Benedikta XVI., u: Veleučilište Velika Gorica, Dani kriznog upravljanja, S. Tatalović (ur.), Veleučilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2014., 767-784, ovdje 770.

[17] Usp. Goran Galić – Dorotea Milas, Krizno komuniciranje i medijska percepcija Crkve u slučaju odreknuća pape Benedikta XVI., ovdje 77-771.

[18] Usp. Hrvoje Lončarević, Mediji u službi općega dobra u dokumentima Katoličke Crkve, u: Obnovljeni život, 71 (2016.) 1, 55-70, ovdje 59-63.

[19] Hrvoje Lončarević, Mediji u službi općega dobra u dokumentima Katoličke Crkve, ovdje 64.

[20] Usp. Isto, ovdje 64.

[21] Hrvatska biskupska konferencija, Crkva i mediji. Pastoralne smjernice, 23-24.

[22] Usp. Željko Rutović, Postmoderni mediji – (ne)moć kreativnosti (stvarnost i spektakl), u: In Medias Res: Časopis filozofije medija, 5 (2016.) 8, 1177-1182, ovdje 1178.

[23] Usp: Hrvatska biskupska konferencija, Crkva i mediji. Pastoralne smjernice, 17.

LITERATURA

A) Izvori:

BIBLIJA, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Crkva i mediji. Pastoralne smjernice, Glas Koncila, Zagreb, 2006.

B) Knjige:

GESSLER, Megan E., “You Is The Church”: Identity and Identification in Church Leadership, The Universiry of Montana, Missoula, 2013.

PACKER, Dominic, The Dynamic Nature of Identity: From the brain to behavior. The Psychology of Change: Life Contexts, Experiences, and Identities, Psychology Press, New York, 2014.

STRUJIĆ, Jure, Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije, Katolički bogoslovni fakultet u Splitu, Split, 2015.

UZUEGBUNAM, Chikezie E., Social responsibility theory: a contemporary review, Faculty of Social Sciences, University Nigeria, Nigeria, 2013.

C) Članci:

CHAFFE, Steven H. – METZGER, Miriam J., The End of Mass Communication? u: Mass Communication & Society, 4 (2001.) 4, 365-379.

CHUNG, J. Chung – BARNETT, George – KIM, Kitae – LACKAFF, Derek, An analysis on communication theory and discipline, u: Scientometrics, 95 (2013.) 1, 985-1002.

GALIĆ, Goran – MILAS, Dorotea, Krizno komuniciranje i medijska percepcija Crkve u slučaju odreknuća pape Benedikta XVI., u: Veleučilište Velika Gorica, Dani kriznog upravljanja, S. Tatalović (ur.), Veleučilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2014., 767-784.

LANIGAN, L. Richard, Information Theories, u: Theories and Models of Communication, 1 (2013.) 1, 58-83.

LONČAREVIĆ, Hrvoje, Mediji u službi općega dobra u dokumentima Katoličke crkve, u: Obnovljeni život, 71 (2016.) 1, 55-70.

LUNNENBURG, Fred C., Communication: The Process, Barriers, And Improving Effectiveness, u: Schooling, 1 (2010.) 1, 1-11.

RUTKOVIĆ, Željko, Postmoderni mediji – (ne)moć kreativnosti (stvarnost i spektakl), u: In Medias Res: Časopis filozofije medija, 5 (2016.) 8, 1177-1182.

D) Web mjesta:

OLASILE, Ewuoso, Communication Theories, na: https://www.communicationstudies.com/ communication-theories (25. kolovoza 2019.).

Share.

Comments are closed.