Tko istinski vjeruje u Boga ne može se protiviti Isusu Kristu (19. nedjelja kroz god. – B)

0

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina B

ČITANJA: 1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51

Nakon što je kralj Ahab ispričao svojoj ženi Izabeli kako je Ilija poubijao Baalove proroke koje je ona štitila, uplašen za goli život Ilija bježi. Do Beer Šebe u Judeji je s njime išao njegova mladi sluga, a onda je sam nastavio hod kroz pustinju.

Tu se događa trenutak koja bi se psihologijskim rječnikom mogao nazvati nečim nalik depresiji koja slijedi nakon nekog trenutno uspješnog posla. Naime, Ilijina borba s Baalovim prorocima na brdu Karmelu zasigurno se s Ilijine točke gledišta može smatrati uspješnom. Još je nakon toga poslije trogodišnje suše pala kiša. Međutim, ništa od toga nije pomogla da se obrati kralj Ahab i njegova kraljevska kuća. Dapače, njegova žena Izabela postala je još gorljivija u svome gnjevu protiv Ilije. Nasilje koje je Ilija učinio nad Baalovim svećenicima okrenulo se protiv  njega. Žrtvu koju je prinio na gori Karmelu, prinio je Ilija po Božjoj zapovijedi, ali poubijati protivnike nije spadalo u Božju zapovijed. Razlog Ilijine potištenosti može se stoga opisati ovako: Poubijavši Baalove proroke Ilija nije pobijedio neprijatelje vjere, jer im nije očitovao pravo lice milosrdnoga Boga koji poziva na život, a ne smrt. Napravio je veliku pogrešku u svome, inače dobrom i Bogu vjernom, proročkom djelovanju. Uspjeh u dvoboju s Baalovim svećenicima bio je prividan. Izgleda da se nitko nije obratio, i Iliju mori proročka bol zbog ljudske tvrdokornosti.

Njegove riječi „Već mi je svega dosta“ i razočaranje u vlastito samopouzdanje kada kaže „nisam bolji od otaca svojih“  izraz su duboke potištenosti koja vodi do autodestruktivne pasivnosti. No, sad opet nastupa Bog živih. Božji anđeo dolazi Iliji i kaže mu „Ustani i jedi“. Ustati znači nastaviti započeti put, a jedenje je oznaka samo živoga čovjeka. Proces oživljenja ipak je postupan. Ilija je jeo i pio, ali je opet legao te ga anđeo poziva i drugi put da ustane i krene na put koji ga je nakon četrdeset dana i četrdeset noći doveo do brda Horeba, gdje se Božji narod utaborio tri mjeseca nakon izlaska iz egipatskog ropstva gdje je Bog Mojsiju dao zakon.

Ilijin put do Horeba u geografskom je smjeru obrnut od puta Izraelaca kada su izišli iz Egipta. Međutim poteškoće na putu su iste, (bijeg od onih koji ih žele ubiti, glad, žeđ i nezadovoljstvo izraženo mrmljanjem), a isti je i cilj – brdo Horeb ili Sinaj gdje se Izrael rađa kao narod saveza s Bogom. Stoga je Ilijin dolazak na Horeb slikoviti povratak na mjesto s kojega tek počinje put prema Obećanoj zemlju, a to je put vršenja Božjih zapovijedi.

Sve kreposti o kojima se govori u Ef 4,30 – 5,2 mogu se svesti pod jednu, a to je ljubav. Pavao nas poziva da se ponašamo kao oni koji su ljubljeni, jer iz te svijesti izvire i sposobnost aktivne ljubavi prema drugima. Ako čovjek ne spozna da je ljubljen teško može iskazivati ljubav prema drugima. Ali oni koji su u Kristu, s time ne bi trebali imati problema, jer je Krist sve ljubio i sebe predao za nas te nam svima podario iskustvo ljubljene Božje djece. Ne uvidjeti tu istinu, i ponašati se drukčije, prema Pavlovim riječima znači žalostiti Duha Svetoga.

Konkretni čini u kojim se očituje da smo ljubljeni od Boga i da ljubimo jedni druge izražavaju se u međusobnoj dobrostivosti, milosrđu i praštanju, jer su to temeljna iskustva Božje ljubavi prema čovjeku koju je pokazao u Isusu Kristu.

U odlomku današnjeg evanđelja  (Iv 6, 41-51) dok Isus govori o u kruhu života dolazi trenutak kada njegovi sugovornici počinju mrmljati. Mrmljanje je vjerojatno aluzija na oce u pustinji koji su stalno mrmljali protiv Mojsija i Arona, premda su to još uvijek oni isti ljudi koji su Isusa tražili nakon umnoženja kruhova, kada se činili da idu za njim puni vjere. Međutim na Isusove riječi „Ja sam kruh koji je s neba sišao“ negoduju, a razlog je jednostavan. Oni mu poznaju i oca i majku, a on govori da je sišao s neba. Treba primijetiti da prethodno Isus zapravo nije rekao baš riječi koje oni navode nego „kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“. No oni su dobro shvatili da Isus govori o sebi.

U njihovu prigovoru, barem zasada, problem nije u tome što se Isus nazvao kruhom, nego što je rekao da silazi s neba. Te prve slušatelje Isusovih riječi, budući da su to ljudi iz njegova kraja, u prihvaćanju njegovih riječi smeta poznavanje njegova podrijetla. No, Isus se u nastavku svoga govora još više usredotočuje na svoj dolazak od nebeskoga Oca koji ga je poslao, te ističe da onaj tko se dade poučiti od Oca nužno dolazi k njemu. Drugim riječima, tko istinski vjeruje u Boga ne može se protiviti Isusu Kristu.

U argumentaciji svojih riječi Isus se poziva i na proroke gdje piše: „Svi će biti učenici Božji“. Najbliži tekst na koji bi se mogao odnositi taj citat nalazimo u Iz 54,13 gdje piše „Svi će ti sinovi biti Jahvini učenici, i velika će sreća biti djece tvoje.“ No, dok se u Izaijinu tekstu riječ sinovi odnosi na stanovnike Jeruzalema koji će se obnoviti nakon povratka iz sužanjstva u Ivanovu evanđelju citirana rečenica ima univerzalno značenje.

Druga mogućnost jest da je u Iv 6,45 riječ o aluziji na Jr 31,33-34 gdje se govori o novom savezu kada će svatko spontano poznavati Boga te neće trebati učiti jedan drugoga. U svakom slučaju poznavanje Boga Oca izjednačeno je s prihvaćanjem onoga kojega je poslao.

U nastavku svoga govora Isus sve više stavlja naglasak na sebe kao kruh koji se daje svijetu za jelo, te na koncu ovoga odlomka kaže „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“ To će izazvati novo mrmljanje jer ovaj put židovi ne samo da nisu prihvatili Isusove riječi, nego ih nisu ni shvatili.

Fra Domagoj Runje

 

Share.

Comments are closed.