Tko je najveći? (25. nedjelja kroz god. – B)

0

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina B

ČITANJA: Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

Na temelju onoga što čitamo u današnjem evanđelju imamo dojam kako učenici slijede Isusa samo izvana, a zapravo žive u jednom drugom svijetu. Isus im po drugi put naviješta svoj put predanja u ruke ljudima koji prolazi kroz muku i smrt da bi nakon tri dana Božjom snagom ustao iz mrtvih.  Ali „oni ne razumješe njegove riječi, a bojahu ga se pitati“. To znači da je učenicima pristup Isusovoj riječi dvostruko zapriječen: s jedne strane ne razumiju, a s druge strane, ne obraćaju se onomu tko bi im mogao objasniti o čemu se radi. Bilo da se boje samoga Isusa, ili preciznijeg razumijevanja njegove riječi, draže im je ništa ne pitati.

U svakom slučaju njihov je odnos s Isusom poremećen.

Posljedica je ova: učenici se ne bave Isusovom riječi, nego gledaju na vlastite interese. A njihov interes vrti se oko pitanja: „Tko je najveći?“. To je pitanje koje vlada njihovim srcem. O tome oni raspravljaju putem idući za Isusom, dok je sam Isus iz rasprave isključen. Čak i kad ih pita o čemu su govorili, ne žele mu reći.

Isus i njegovi učenici žive u dva različita svijeta. Učenici ne žele da ih se Isusov svijet dotakne, i s druge strane, opiru se tomu da Isus uđe u njihov svijet.  Iskustvo potvrđuje ovo: uvijek kad je rasprava o veličini, to je znak da smo se udaljili od Isusa.

No, Isus ipak ulazi u svijet učenika. On ne ignorira ljudsku potrebu za veličinom Prihvaća njihovo pitanje i daje svoj odgovor o tome što je prava veličina: „Tko želi biti prvi, treba biti posljednji i sluga svima“.

Jedini put prema veličini jest služenje, a da bi to shvatili učenici moraju promijeniti svoj način razmišljanja. Pogled i interes učenika ne smije biti usmjeren na vlastitu osobu da bi se samouzdizali, nego na bližnjega. Trebaju primijetiti potrebe bližnjega i nastojati mu pomoći. Služenje je jedino mjerilo veličine i pravoga dostojanstva.

No, nije svako služenje služenje u Isusovo ime. Služenje o kojem govori Isus nije ropsko služenje, koje se čini naizvan i preko volje. Riječ je o služenju onoga tko se potpuno dariva,  a to se vidi iz toga što Isus za primjer služenja uzima služenje djetetu. Isus među učenike stavlja dijete i govori: „Tko primi ovakvo jedno dijete u moje ime, mene prima. A tko prima mene, ne prima mene, nego onoga tko me poslao“.

Koje su karakteristike služenja djetetu. To znamo svi, samo se trebamo podsjetiti.

– Kako rekosmo, to nije ropsko služenje. Služenje djetetu po svojoj naravi nikoga ne ponižava, ni dijete ni onoga tko se o njemu brine. Naprotiv, roditelji koji se brinu za svoju djecu na to su ponosni jednako kao što su ponosna i djeca koja imaju dobre roditelje.

– To je služenje u kojem ne služi slabiji jačemu, nego jači služi slabijemu. Dijete, pogotovo malo dijete, potpuno je ovisno o služenju starijih. Kad mu nitko ne bi služio jednostavno bi umrlo. Tko želi da dijete preživi, treba misliti na dobro djeteta, i čitavo svoje ponašanje prilagoditi djetetu. Roditelji znaju da je kad se rodi dijete gotovo s vlastitim željama i prohtjevima, jer se treba potpuno posvetiti potrebama djeteta.

– Služenje djetetu nije jednokratna usluga od pet minuta. Isus govori o „primanju“ djeteta, a to znači prihvatiti ga kao dio svog života. ‘Primiti’ znači ne zatvoriti se. Ne odbiti bližnjega, nego mu otvoriti vrata. Pustiti ga da ti uđe u tvoj vlastiti život i postane dio tvoga života.

– Sve što se može reći za služenje djetetu, vrijedi za služenje uopće. Potrebno je paziti na dobro drugoga, i na temelju toga misliti i djelovati. Trebamo biti sluge svih onih koji o nama ovise i kojima možemo pomoći.

I na koncu, primiti bližnjega u svoj život, znači primiti samoga Isusa, a tko prima Isusa prima samoga Boga u svoj život. A od Boga nitko nije veći! Tako, kao po nekoj matematičkoj računici najveći među ljudima postaje onaj tko služenjem drugima ostvaruje zajedništvo s najvećom Veličinom. S druge strane, tko misli samo na vlastitu veličinu, izolira se i ostaje sam s vlastitim ‘ja’. A što je „ja“ veće to veća je i beživotna samoća.

Vidimo da je put koji vodi prema istinskoj veličini vrlo jednostavan i dostupan svima. No, u životu je često najteže učiniti najjednostavnije stvari. Molimo stoga Gospodina da nam pomogne živjeti u jednostavnosti srca.

Fra Domagoj Runje

 

 

Share.

Comments are closed.