Tri đavolske kušnje i njihovo značenje (1. korizmena nedjelja – C)

0

PRVA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C
ČITANJA: Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

U Poslanici Hebrejima piše kako je Isus Krist „iskušavan svime, osim grijehom.“ (Heb 4,15). To što nije iskušavan grijehom zapravo znači da nije podlegao nijednoj kušnji, nego je uvijek znao zauzeti pravi stav i naći pravi put. Možda će tko reći da je to što Isus nije iskušavan grijehom neki manjak u njegovu učovječenju, jer svi smo mi drugi ljudi grešnici pa bi nam on bio još bliži da je i sam imao iskustvo grijeha. U tom slučaju Isus bi se kao i mi sa životnim kušnjama susretao iz pozicije grešnika. No takav slijed misli vodi nas u krivom smjeru.

Naime, prema ljudskoj logici čovjek koji već ima iskustvao grijeha, koji je podlegao nekoj kušnji i osjetio na sebi posljedice grijeha, trebao bi sljedeću kušnju lakše prepoznati i snažnije joj se oduprijeti. Međutim, događa se upravo suprotno. Čovjek koji je podlegao jednoj kušnji lakše će podleći i drugoj, sve ako je prepozna već izdaleka i poznaje gorke posljedice koje donosi grijeh u toj kušnji počinjen. To je zato jer grijeh čovjeka ne oslobađa, nego zarobljava. Ne učvršćuje ga, nego ga obeshrabruje. Čovjek koji griješi ne vlada situacijom, nego ona vlada njime. Isus je to je izrazio riječima: „Tko čini grijeh, rob je grijeha.“ (Iv 8,34). Stoga, da bi smo se oslobodili od grijeha potrebno je najprije priznati svoje grijehe i tražiti Spasitelja koji pobjeđuje u svim kušnjama.

U današnjem odlomku iz Evanđelja evanđelist Luka donosi tri kušnje kojima je Isus bio kušan nakon svoga krštenja na rijeci Jordanu. Navedeni redak iz Poslanice Hebrejima kaže da je Isus bio iskušava svime (osim grijehom, što smo pokušali objasniti), a to znači da su tri detaljno opisane kušnje samo predstavnici mnogih drugih kušnji kojima čovjek može biti kušan. Razmišljajući o tim trima kušnjama doista uočavamo da su one reprezentativne. Pa pođimo redom.

Prva kušnja kojom đavao kuša Isusa glasi: „Ako si Sin Božji, reci ovomu kamenu da postane kruhom“, a Isus odgovara pozivajući se na Pnz 8,3 gdje se smisao kušnje gladi i žeđi koje je Izraelski narod trpio na četrdesetogodišnjem putu kroz pustinju izražava riječima: „Ne živi čovjek samo o kruhu…“.

Iz Isusova odgovara uviđamo bit đavolske kušnje da kamen pretvori u kruh. Isus to bez sumnje može učiniti. No kad bi se poslanje Božjega Sina iscrpilo u tome, to bi značilo da se čovjekova egzistencija ograničava samo na njegov tjelesni prolazni život, za čije je održanje potrebna hrana i piće. Često se zna reći kako Isus u svom odgovoru upućuje na to da čovjek osim tjelesih ima i duhovne, intelektualne, kulturne i emocionalne potrebe. No ovdje se želi reći puno više od toga. Jedna židovska izreka kaže da čovjekov život ne započinje rođenjem i ne završava smrću. Čovjekov život započinje u Božjoj promisli koja je vječna kao i sami Bog, a vječnost ne završava nikada. Nijedan čovjek na ovoj zemlji nije slučajno. Svatko je od Bog željem i postavljen da prođe ovim svijetom u onom vremenu i prostoru koji mu Božja providnost odredi. Međutim, to je samo jedan dio čovjekove egzistencije. Oduprijeti se kušnji da se kamenje pretvara u kruh, znači oduprijeti se kušnji da osmišljenje, ostvarenje i ispunjenje svoje egzistencije tražimo samo u ograničenim uvjetima našega prolaznog zemaljskog života. I tko se toj kušnji odupre, tek tada prema zakonu evanđeoskog paradoksa može u punini uživati i tijek svoga zemljskog vremenskog trajanja.

Drugu kušnju mogli bismo nazvati i središnjom. Đavao odvodi Isusa na visoko brdo i pokazuje mu sva kraljevstva zemlje govoreći: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje“.

Ova je kušnja veoma perfidna, ali istovremeno i veom prozirna. U samim svojim riječima đavao se odaje kao lažac. On nudi Isusu ono za što zapravo sam kaže da nije njegovo, nego mu je dano. Prema tome, đavao se ovdje predstavlja kao onaj koji po svojoj volji raspolaže tuđim, a on to predaje Isusu, ako mu se podloži. Kako će onda Isus, ili bilo tko drugi, podložan đavlu upravljati svijetom po svojoj volji? Odmah se vidi da je ova kušnja očita zamka.

Pa ipak, unatoč njezinoj labavosti, čini se da u tu kušnju često upadamo. To je svaki put kada upravljanje ovime svijetom pripisujemo đavlu ili nekim zlim silama i vlastima, što nerijetko služi kao izlika za našu nezauzetost za dobro. Đavao želi uvjeriti ljude da vlada ovim svijetom i onaj tko želi imati uspjeha, mora mu se pokloniti. To je njegova najveća obmana i Isus joj se suprotstavlja riječima koje izražavaju bit prve Božje zapovijedi: „Klanjaj se Gospodinu Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“

Treba primijetiti da u ovoj kušnji đavao svoje obraćanje Isusu ne započinje riječima: „Ako si Sin Božji….“. To je razumljivo jer kako bi tko od Sina Božjega mogao tražiti da mu se pokloni. Zato ova kušnja izravno udara na Isusovu povezanost s Bogom, a Isus joj se odupire uvodeći u razgovor onoga koga đavao namjerno ignorira kako bi mogao sebe predstaviti kao onoga tko upravlja ovim svijetom. Stoga,oduprijeti se drugoj kušnji znači priznati Boga jedinim svojim gospodarom i prepoznati njegovu prisutnost u svijetu.

Treća kušnja događa se na vrhu jeruzalemskog hrama. Ne uspjevši zavesti Isusa da zaniječe Božju prisutnost u svijetu, đavao ga sada kuša time da se Bog na djelu pokaže na ekstravagantan način. Dovodi Isusa na vrh Hrama i kaže mu: „Ako si Sin Božji, baci se odavle dolje“ pa pri tom još citira Ps 91,11-12: „Anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.“

Prepoznavši da đavao želi izvrći ruglu one koji se uzdaju u Boga, Isus odgovara odrješito: „Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega“ (usp. Pnz 6,16).

Budući da je ovdje iskušavan sam Isus, njegov odgovor možemo shvatiti kao implicitnu objavu njegova božanskog identiteta, koji će biti predmetom kušnje koja će uslijediti drugom prilikom.

Naime, današnji odlomak završava zaključkom kako se nakon tri navedene kušnje đavao udaljio od Isusa do druge prilike. Premda se Isus s đavlima i nečistim dusima susretao tijekom čitavoga svoga djelovanja ta druga prilika u užem smislu riječ bit će Isusova muka.

To je kušnja u kojoj će se iskušati Isusova božanska ljubav prema čovjeku. Tu kušnju Isus će nadvladati tako što će se potpuno predati u ljudske ruke i od ljudskih ruku umrijeti.

Ali nakon svega toga, sukladno pobjedi koju je odnio već u prvoj kušnji, Isus će pokazati da njegova egzistencija kao ni njegovo poslanje u ovome svijetu smrću ne završava.

Fra Domagoj Runje

 

 

Share.

Comments are closed.