Uskrsli Isus ponovno uspostavlja prekinuto zajedništvo (3. vazm. nedjelja – B)

0

TREĆA VAZMENA NEDJELJA
ČITANJA: Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

Nakon što su se dvojica učenika iz Emausa vratila u Jeruzalem da ostalim učenicima ispripovijede kako su prepoznali uskrslog Isusa u lomljenju kruha, sam Isus dolazi posred zajednice i tako potvrđuje njihovo svjedočanstvo. Zapravo čitav ovaj odlomak želi pokazati kako Isus one koji svjedoče za njega ne prepušta samima sebi nego utvrđuj i potvđuje njihovu riječ svojom prisutnošću.

Inače Lk 24,35-48 veoma je sličan odlomku iz Iv 20,19-29 koji se čitao prošle nedjelje. Isusov dolazak među okupljene učenike događa se istoga dana, prvoga dana u tjednu, dana Isusova uskrsnuća. Tu je i Isusovo pokazivanje ruku i nogu na kojima se mogu vdjeti tragovi rana. Nije isključeno da su iste rane vidjeli i dvojica učenika u Emausu dok je Isus pred njima lomio kruh. Naime, lomljenje kruha po kojem su prepoznali Isusa ne odnosi se samo onaj čin lomljenja brašnenog kruha. Kruh koji se lomi i daje za hranu sam je Isus čije je tijelo izlomljeno ranama. Te rane vidljive su i nakon njegova uskrsnuća jer se radi o istom Isus koji je raspet, umro i uskrsnuo i koji se i nakon svoga uskrsnuća ‘lomi’ kao kruh i daje za hranu svojim učenicima.

Postoji i bitna razlika između Lukina i Ivanova opisa Isusoa večernjeg susreta s učenicima. Dok se Ivan usredotočuje na temu sumnjičavog Tome, koji nije bio prisutan kad se Isus prvi put ukazao ostalim učenicima, Luka ističe sumnje, čuđenje i strah čitave zajednice. A zanimljivo je da taj strah,  sumnja  i čuđenje izviru iz njihove radosti. To podsjeća na onu izreku „prelijepo, a da bi bilo istinito“. Međutim, istinito je. Ono što uskrsli Isus želi poručiti svojim učenicima jest to da njegovom smrću i polaganjem u grob nije nastupio kraj njegova života i djelovanja. Prvoga dana u tjednu, koji označuje dan novoga poroda, on je uskrsnuo na novi život. Tako se praktična strana uskrsne vjere ostvaruje u neuništivoj snazi života čak onda i ondje gdje se čini da života više nema.  Da se pak ne radi o jeftinoj i lažnoj utjehi Isus pokazuje na veoma materijalna način. Njega Uskrsloga može se čuti, vidjeti i opipati. Posebno je važan ovaj posljednji glagol, jer se opipati može samo stvarni lik, a ne utvaru. Uz Isus čini još jednu gestu. Pita svoje učenike imaju li što za jelo i, nakon što su mu dali komad pečene ribe, pred njima ju je pojeo. To je učenicima trebao biti neosporni znak da je Isus živ, jer samo živ čovjek može jesti.  Svim tim želi se reći, da kao što nije bila prividna njegova muka i smrt, tako nije prividno ni njegovo uskrsnuće.

Normalno je da će ovako materijalan opis Isusova ukrsnog tijela izazvati mnoga pitanja. Možda će kod nekih pobuditi još veću sumnju u povijesnost ovoga događaja, a time i samog Isusova uskrsnuća. Takav rezultat bio upravo suprotan onomu što evanđelist Luka želi pokazati. Premda uskrslo tijelo nema potrebe za materijalnom hranom, a Isus ipak jede komad pečene ribe, to je evanđelistu argument za, a ne protiv povijesnosti Isusova uskrsnuća.  On polazi od logike da tijelo uskrslog Isusa nadilazi zemaljske kategorije, ali isto tako, upravo radi vjerodostojnosti, može u njih i ući.

Sam Isus objašnjava povijesnu vjerodostojnost svoga uskrsnuća pozivanjem na ono što je već u prošlosti o njemu napisano. Isus se poziva na Pisma i to nabrajajući klasičnu podjelu Hebrejske Biblije na Mojsijev Zakon,  Proroke i Spise (koje ovdje predstavlja prva knjiga Spisa: Psalmi). Na taj način  Isus tvrdi da se u njemu ispunila Božja svetopisamska objava. A to je veoma važno da bismo dobro razumjeli rečenicu: „Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema.“ Poznavatelj Biblije lako će uočiti da baš takva rečenica ne postoji ni u jednom tekstu Pisma (Staroga zavjeta). Stoga tu Isusovu rečenicu treba shvatiti u već navedenom smislu da se u Isusu nije ispunio samo ovaj ili onaj odlomak Svetoga pisma ili samo neki od proročkih navještaja.  Sva svetopisamska objava put je prema potpunoj Božjoj objavi u Isus Kristu. Stoga oni koji Bibliju čitaju parcijalno, a ne cjelovito, ne mogu doći do pravog poznavanja Isusa Krista kao onoga koji daje ono što samo Bog može dati: otpuštenje grijeha.

Obraćenje toj istini Božje ljubavi predmet je propovijedanja Isusovih učenika. Oni su za to veoma prikladni, jer upravo s njima, koji su se sablaznili nad njegovom mukom i smrću, uskrsli Isus ponovno uspostavlja prekinuto zajedništvo.  Zato oni mogu biti vjerodostnojni svjedoci  novoga života u Kristu. Onima koji su doživjeli oproštenje to ne treba tumačiti.

Fra Domagoj Runje

 

 

Share.

Comments are closed.