Uskrsnu! Nije ovdje! (Nedjelja uskrsnuća Gospodinova – B)

0

NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA – Godina B
ČITANJA: Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; Kol 3,1-4 (ili: 1Kor 5,6b-8); Iv 20,1-9

Čitavo vrijeme svoga javnog djelovanja, kao i u posljednjim danima svoje muke i smrti Isus je uživao potporu i vjernost onih koji su ga nasljedovali tihim služenjem. To su Josip iz Arimateje ugledan vijećnik koji se u evanđelju po Marku prvi put spominje  u trenutku kada odvažno traži od Pilata Isusovo tijelo da ga dostojno pokopa, i žene koje su Isusa pratile čitavim putem iz Galileje.

Kao ugledni vijećnik Josip je bio javna osoba, ali je iz ljudskog obzira prema javnosti Isusa slijedio tajno. Sada za razliku od Isusovih učenika koji su se razbježali, on ima hrabrosti javno posvjedočiti svoj stav prema Isusu. Slično i žene, koje se za vrijeme Isusova puta prema Jeruzalemu jedva spominju, sada dolaze u prvi plan jer su išle za Isusom do kraja i nisu se sablaznile nad njegovom mukom i smrću.

Štoviše svojim odlaskom na Isusov grob treći dan nakon njegova pokopa žene pokazuju da žele biti s Isusom i nakon smrti. Tako nam njihov put prema Isusovu grobu i ono što su u njegovu grobu vidjele i čule pokazuje što čeka sve one koje žele biti s Isusom i nakon smrti.

Prvo pitanje na koje odgovara dolazak na Isusov grob jest pitanje: „Tko će nam otkotrljati kamen s grobnih vrata?“ . Kamen na vratima groba je veoma težak i žene ga same ne mogu otkotrljati. Zato putem postavljaju na prvi pogled tek praktično pitanje. Ali to pitanje o teškom kamenu na grobu skriva u sebi još teže egzistencijalno pitanje svakog čovjeka. Ono glasi: „Tko će nam skinuti teški teret naše smrti?“. Kao što žene nisu mogle otkrotrljati teški kamen s Isusova groba, tako nijedan čovjek ne može odgovoriti na pitanje smrti. Ali sreća je u tome da ni ne treba. Kamen s groba već je otkotrljan i mučno je pitanje smrti riješeno. Onaj tko želi biti s Isusom i kada umre čuje u grobu isti odgovor koji su čule Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma kad su ušle u  Isusov grob. Umjesto Isusova mrtva tijela umotana u plahtu vidjele su mladića zaogrnuta bijelom haljinom koji im je rekao: „Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše“ .

Zamislimo se nad tim riječima, posebno na nečemu što se sukobi s našom uobičajenom praksom podizanja grobnica sebi i svojim pokojnicima. Naime, mi uobičavamo na svoje grobove postaviti natpise koje redovito počinju riječima „Ovdje počiva…“. A što piše na Isusovu grobu?  Na njegovu grobu piše „Nije ovdje!“. Kada bi tko takav natpis stavio na svoj grob, zacijelo bi ga smatrali čudakom. Međutim, napisao bi istinu i posvjedočio vjeru u uskrsnuće. Grobovi su mjesta u koja polažemo mrtva tijela, ali grob nije posljednja kuća čovjekova postojanja. Isus svojim učenicima nije obećao stan u grobu, nego stan kod svoga nebeskog Oca. Stoga čast koju kao kršćani iskazujemo grobu imao smisla samo onda ako vjerujemo da je grob u koji smo položili tijelo svojih pokojnika prazan. Jednako kao što častimo i križ Kristov zato što on nije na njemu ostao. Istina, Isus nije sam htio sići s križa  i s njega je skinut mrtav. No stvar i jest u tomu. Veoma je bitno to što je Isus bio i na križu i u grobu. Jer jedino na taj način, križ je od simbola zla postao sredstvom spasenja, a grob od simbola smrti postao mjestom novoporodnog života. To je srž uskrsne vjere koja svakom istinskom kršćaninu daje snagu da uza sva progonstva i patnje koja doživljava u ovom svijetu, u nepomućenoj radosti svjedoči Božju ljubav prema čovjeku. Ljubav koja se objavila u Isus Kristi i po daru Duha Svetoga izlijeva se u srca svih kojih taj dar prihvaćaju.

Fra Domagoj Runje

 

 

 

 

Share.

Comments are closed.