Utjecaj medija na život Crkve u vremenu „tihog neprijatelja“ (Zlata-Katarina Šućur)

0

UVOD

Na samu važnost komunikacije za Crkvu i evangelizaciju već nas je prije dva tisućljeća uputio sam Isus Krist u poslanjima učenika, prispodobama i propovijedanjima: „Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima“ (Mt 11, 1). Zadaća propovijedanja i komunikacije koju je Isus dao svojim učenicima u ono vrijeme ostaje temeljna zadaća danas i nas samih. Možemo si postaviti pitanje kako ili na koji način mi, vjernici, Kristovi sljedbenici, u današnjem svijetu i vremenu, možemo ispuniti tako važnu zadaću kao što je komunikacija u životu Crkve. Prije svega, potrebno je znati da „u naše vrijeme ispunjenje te zadaće zahtjeva od Crkve bolje poznavanje i otvorenije prihvaćanje sredstava društvenih komunikacija koja uvelike utječu na cjelokupno društvo uzrokujući na svim razinama duboke promjene. Upravo je te promjene Crkva dužna stalno osluškivati i pratiti, jer je to preduvjet da bi mogla ispuniti svoje poslanje.“[1] Iz dana u dan, čovjek se sve više trudi, pokušava, pronalazi, na jedan način izmišlja te predstavlja nova sredstva društvenog priopćavanja: od mobilnih uređaja, televizija, radio prijemnika, Interneta i različitih društvenih mreža koja uvelike obilježavaju živote ljudi, pogotovo mlađih generacija. Taj utjecaj medija je u posljednje vrijeme zauzeo vrlo važno mjesto na svim područjima ljudskog života, zahvaljujući ili ne, novom „tihom neprijatelju“ Crkve, o kojem će kasnije biti malo više riječi. No, unatoč svim poteškoćama u kojima se Crkva danas nalazi, treba vidjeti kako je „svaki Kristov učenik, dužan širiti vjeru“.[2] Širiti vjeru je zadaća svih nas, koju moramo s odgovornošću prihvatiti.

Da bismo bolje razumjeli svoju zadaću u prvome poglavlju seminara i njegovom prvom potpoglavlju iznijet ćemo odnose Crkve i medija u 20. i 21. stoljeću. U drugom potpoglavlju posvetit ćemo pozornost na snažan razvoj medija na prijelazima tih stoljeća te ćemo kratko obratiti pozornost na Drugi vatikanski sabor i stav prema medijima. Vidjet ćemo kako se taj stav mijenjao prije i nakon Drugog vatikanskog sabora. Treće potpoglavlje uvest će nas u pojavu društvenih mreža u sam život Crkve. Tu ćemo objasniti kako se Crkva snalazi pred izazovom novih medija te kako izgleda sama komunikacija u tome svijetu novih medija jer „zapravo, sama je evangelizacija komunikacija riječi, koja je mnogo više od riječi, jer to nije riječ koja o čemu govori ili što prikazuje. To je riječ/navještaj koji upućuje na način života, ali to je i Riječ koja je Život.“[3]

U drugome poglavlju govorit ćemo o medijima i današnjoj generaciji Kristovih učenika, budući da je Isus već u ono vrijeme poslao svoje učenike da propovijedaju njegovu riječ rekavši im „pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19). U prvome potpoglavlju osvrnut ćemo se na novo poslanje Crkve, na to kako se danas u 21. stoljeću, uz pomoć različitih sredstava društvenog priopćavanja, mladi Kristovi sljedbenici odnose prema Crkvi kao instituciji, ali i kao Crkvi, najvećoj zajednici Kristovih vjernika. Nadalje, tu ćemo istaknuti i obitelj koja ima glavnu ulogu u odgoju djece, kako za njihovo poslanje u vjeri i Crkvi, tako i u pravilnom odgoju za korištenje društvenih mreža. Na posljetku toga poglavlja osvrnut ćemo se na evangelizaciju mladih i njihovo širenje Evanđelja u okruženju u kojem žive i djeluju.

U posljednjem poglavlju ovoga seminara donosimo jedan od temeljnih problema s kojima se Crkva u današnje vrijeme suočava. To je problem „tihog neprijatelja“ ili drugim imenom COVID-19. „Tihi neprijatelj“ koji se neprimjetno ušuljao u živote ljudi, Crkve, na sva mjesta vjerskih i kulturnih organizacija, zbivanja i događanja, donio je mnoštvo problema s kojima su se morali suočiti svi, pa tako i sama Crkva. Tome ćemo posebno posvetiti pozornost u drugome potpoglavlju. Na kraju seminara, u trećem potpoglavlju, govorit ćemo o budućnosti evangelizacije u uvjetima pandemije te kako Crkva iz te situacije može izaći još jača u svojoj vjeri, uz pomoć svojih sljedbenika, ali i uz pomoć različitih sredstava društvenog priopćavanja.

1.     ODNOS CRKVE I MEDIJA U 20. I 21. STOLJEĆU

Crkva i njezina komunikacija predstavljaju veliku i važnu ulogu u životu svakoga čovjeka, zajednice i društva. No, kroz posljednja dva stoljeća ta se komunikacija uvelike odražava kroz, mogli bismo reći, veliki prodor medija u život Crkve, i tako bi „mediji bili samo jednostavni instrumenti koje bi u komunikaciji trebalo koristiti“.[4]

1. 1. Crkva i mediji tijekom 20. stoljeća

Prošlo stoljeće je obilježeno novim otkrićima. „Brojna otkrića u drugoj polovici 19. st. omogućila su brz napredak na svim područjima te nastanak novih sredstava društvenih komunikacija.“[5] Kako vidimo, već krajem 19. stoljeća započinju brojna medijska otkrića, od snimanja prvog filma godine 1895., a potom radio, televizija i tako dalje. U to vrijeme ljudi vjerojatno nisu ni bili svjesni koliki će se medijski razvitak događati početkom 20. stoljeća, a zasigurno nisu bili ni svjesni koliku moralnu štetu bi ti mediji mogli prouzrokovati i napraviti.

Prvi papa za kojega možemo reći da je napravio veliki iskorak u svijet medija bio je papa Pio XI. On će „napisati prvu encikliku u prošlom stoljeću koju posvećuje filmu, Vigilanti cura (1936.)“.[6] Otkako je papa Pio XI. uočio značenje radija, pozvao je da se veća pozornost usmjeri na medije, ali da se pritom pripazi na mogućnost i opasnost nemorala. „Ovakav je način komuniciranja za Crkvu ne samo jedna nova mogućnost, već se ona suočava i s određenim pitanjima.“[7] Ta nova mogućnost koja se pokazala pozitivnom imala je snažan odjek i u razvoju filma koji je sam papa htio iskoristiti kao dobru priliku za edukaciju, učenje, ali i prenošenje Evanđelja. Papa Pio XI. istaknuo se i po pitanju novinarstva.

Taj važan i specifičan iskorak njegovog prethodnika prepoznao je i papa Pio XII. „Medij koji će papa Pio XII. za svojega pontifikata najviše koristiti je radio.“[8] Svoju otvorenost prema radiju i medijima općenito on će usmjeravati prema ostvarivanju zadaće apostolata. To možemo vidjeti i iz njegovog pozitivnog stava oko pitanja filma. On polazi od efekta koji film stvara za čovjeka te on želi da film pomogne čovjeku, da može biti na slavu Božju. Film je za gledatelje privlačan jer oni nisu samo puki promatrači, već aktivno sudjeluju u filmu. Oni moraju otkriti smisao filma. Papa ističe i istinu, dobrotu i ljepotu kao čovjekove potrebe koje bi trebale naći odjek u samom sadržaju filma. Papa medije naziva Božjim darovima jer oni zahvaćaju čovjekov duhovni život, ali služe i za informiranje i zabavu.[9]

Još jedna vrlo važna osoba koja je obilježila odnos Crkve i medija u 20. stoljeću je papa Ivan XXIII. „Svjestan situacije u Crkvi i svoje odgovornosti kao pape, Ivan XXIII. traži nove putove koji će osuvremeniti misiju – poslanje Crkve. On se ne boji promjena, štoviše on traži aggiornamento – osuvremenjivanje Crkve. On zapravo želi da se sve snage u Katoličkoj Crkvi pokrenu i počnu razmišljati o misiji – poslanju Crkve u odnosu na krizu suvremenoga društva i na mjesto kršćana i Crkve u svijetu.“[10] Za osuvremenjivanje Crkve Papa ističe značenje medija i njihov veliki utjecaj, na primjer novinarstvo. On naglašava da novinar treba biti svjestan odgojne funkcije, dalje iz toga proizlazi odgovornost te da on ima dužnost širiti samo ono što potiče na dobro.[11] Nadalje, Papi se pridaje i velika zahvalnost za Drugi vatikanski sabor jer se na njemu posebno govorilo o sredstvima društvenog priopćavanja.

1. 2. Snažan razvoj medija na prijelazu stoljeća

Za snažan razvoj medija koji se dogodio u 20. stoljeću zaslužan je, kako je već rečeno, papa Ivan XXIII. i njegovo sazivanje Drugog vatikanskog sabora. „Drugi vatikanski sabor bio je 21. ekumenski sabor Katoličke Crkve. Sabor je sazvao 1962. godine papa Ivan XXIII. koji je preminuo prije kraja sabora, koji je nadalje vodio papa Pavao VI. Drugi vatikanski sabor bio je najvažniji crkveni događaj 20. stoljeća. Sabor je bio okrenut prema aggiornamentu, tj. otvaranju prema modernom društvu.“[12] Uz ovo, spomenut ćemo još jednu zanimljivost o saboru. „Prvi put u povijesti Crkve jedan ekumenski sabor raspravljat će o sredstvima društvenih komunikacija i objaviti dekret Inter Mirifica. Međutim Koncil o tim sredstvima ne govori samo u spomenutom dekretu, već i u drugim dokumentima.“[13]

Dekret Inter Mirifica govori o tome koliko su važna sredstva društvenog priopćavanja za evangelizaciju. U dokumentu Crkve se ističe kako sredstva mogu biti na korist čovječanstvu jer pospješuju širenje Radosne vijesti. Važnu ulogu imaju i pastiri koji trebaju uputiti vjernike kako ispravno koristiti sredstva društvenog priopćavanja. Ova sredstva također imaju jak utjecaj na mladež te je i na njima odgovornost za njihovo korištenje.[14] Nadalje, u dekretu se ukazuje i na opasnosti medija, tiska, pogotovo na opasnosti koje se odnose na mlade. Dekret je dao i poticaj da djelovanje Crkve na području medija postane način redovitog pastorala. Ali, „razvidno je da je, čitajući samo koncilski dekret Inter mirifica, teško govoriti o iskoraku Crkve u svijet društvene komunikacije. Bio je to ipak samo značajan korak“.[15]

Na snažan razvoj medija uz dekret Inter Mirifica i Gaudium et spes, veliku je ulogu odigrala i politička situacija u 20. stoljeću, koju također ovdje ne smijemo zanemariti. Kako je Crkva oduvijek branila i štitila katolički nauk te svoje vjernike od različitih političkih, totalitarističkih i nacionalističkih sistema, tako bi upadala u probleme jer se njima znala otvoreno suprotstaviti. Sam razvoj medija utjecao je kako na politiku, jer su se sve vijesti prenosile preko njih, tako i na život Crkve. Politika se preko medija često znala uplitati u život Crkve, što je onda donosilo Crkvi velike probleme u obavljanju njezine zadaće. Crkva nije mogla otvoreno naviještati Radosnu vijest, a da ne bi dolazilo da raznih krvoprolića, ubojstava svećenika, a to se sve događalo kako bi se zaustavilo širenje Crkve. No, ipak malo po malo, mediji su uspjeli ući u život Crkve, a na njezinu korist.

1. 3. Pojava društvenih mreža u životu Crkve

Crkva će potpuno vidjeti vrijednost medija tek poslije Sabora. „U godinama nakon Sabora Crkva uočava važnost medija u životu, njihov utjecaj na pojedince i društvo. Zato više nego na sama sredstva društvenih komunikacija naglasak stavlja na medijske utjecaje i njihovo značenje za cjelokupan razvoj.“[16] Bez ikakve sumnje, sredstva imaju jako dobre i pozitivne strane, kao na primjer, da nam mogu dolaziti vijesti i informacije iz cijeloga svijeta, da nam mogu proširiti i produbiti našu naobrazbu i kulturu te nam zasigurno mogu donijeti važna zbivanja i događanja u životu Crkve. Papa Pavao VI. kaže da ta sredstva „otvaraju ljude za nove horizonte te da ih treba promatrati na najširim razinama“.[17] Jedan dokument koji se posebno ističe uz dekret Inter Mirifica, a odnosi se na pojavu društvenih mreža u životu Crkve, zasigurno je Communio et progressio.

„3. lipnja 1971. Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja, odnosno Papinska komisija, objavilo je dokument Communio et progressio o sredstvima društvenog priopćavanja u svjetlu nauka Drugog vatikanskog sabora“.[18] Nadalje, ovdje ćemo samo ukratko napomenuti dvije najvažnije točke dokumenta. „Dva su osnovna naglaska dokumenta: doktrinarni (prvi dio), u kojem se donosi kršćanska vizija komunikacije, a o značenju komunikacije za cjelokupni napredak i o aktivnosti vjernika na tom području se govori u drugom i trećem dijelu. Mediji se ne promatraju samo pod vidom funkcionalnosti, već se ukazuje na njihovu važnost za kulturu.“[19] Dokument dalje ističe kako je napredak ljudi i društva glavni cilj priopćavanja, uz pomoć sredstava kao što su film, radio, televizija.[20] Nadalje, dokument govori o javnom mnijenju te o medijima u životu Crkve. Za javno mnijenje je važna sloboda izražavanja i ljudska narav. Važan je dijalog i povezanost među vjernicima te njihovo jačanje i učvršćivanje u komunikaciji. Ali za tu komunikaciju su važna sredstva društvenog priopćavanja koja navještaju istinu Crkve u njezinoj punini i potiču Crkvu da bude otvorena za sve načine komunikacije. Preko njih ona se može otvarati svijetu i prilagoditi način govora mentalitetu današnjeg čovjeka.[21]

Malo po malo, nakon Sabora i pojave društvenih mreža u njezinu životu, Crkva se našla pred izazovom novih medija. Jako je brzo i s velikom otvorenošću prihvatila Internet te se tako uključila u mnoge aktivnosti poput naviještanja evanđeoske poruke, kateheze, odgoja, duhovnog vodstva i mnogih drugih, ali je isto tako bila svjesna da internet ne može zamijeniti stvarni navještaj Kristove riječi. Isto tako, Crkva mora paziti na to da je virtualni prostor izložen kaotičnim porukama te da je teško razlikovati realno od imaginarnog te zabavno od informativnog.[22] Po svemu tome, Crkva i uz pomoć interneta i drugih sredstava društvenog priopćavanja mora ostati dosljedna u pravom naviještanju Evanđelja i Kristove poruke.

2.     MEDIJI I DANAŠNJA GENERACIJA KRISTOVIH UČENIKA

Na kraju 20. stoljeća i početkom 21. mediji su postali veliki dio naše svakodnevnice. Iz dana u dan dolazi mnoštvo novih informacija, događanja iz cijeloga svijeta koji se u detalje prenose putem svih sredstava društvenog priopćavanja (radio, televizija, društvene mreže: Facebook, Instagram…). Te društvene mreže su jako promijenile odnose i stavove današnje generacije mladih i starijih ljudi za naviještanje Kristove riječi. Tu se Crkva opet našla pred izazovom da ispuni Kristovo poslanje evangelizacije: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19).

2. 1. Novo poslanje Crkve

Nove prilike traže od Crkve da o svome djelovanju govori kroz medije. Uz činjenicu da u medijima imamo različite načine pristupa kršćanskome naviještanju i djelovanju, ipak se od svih koji sudjeluju na neki način u poslanju Crkve traži spremnost na dijalog, otvorenost i pristup novim informacijama. Djelovanje u poslanju Crkve uključuje otvorenost prema svim sredstvima pa čak i onda kad ona možda neće biti dobronamjerna. Ova otvorenost u poslanju i djelovanju Crkve u prvome redu se očekuje od crkvenih pastira.

Crkva je svjesna svoje važnosti na području poslanja, pogotovo u današnje vrijeme poslanja koje moraju vršiti svi ljudi. Kako smo već rekli, mediji su zaokupili dobar dio našega života, pa se tako Crkvi za njezino poslanje ukazala jedna nova mogućnost, a to je osnivanje Odbora Hrvatske biskupske konferencije za sredstva društvenih komunikacija te posebnih tijela kao što su Tiskovni ured HBK, Hrvatski katolički radio, Informativna katolička agencija i mnoga druga. Tiskovni ured HBK predlaže konkretne načine medijskoga crkvenoga djelovanja, zauzima stavove u odnosu na teme koje dotiču crkveni život te usmjerava aktivno nastupanje Crkve u odnosima s javnošću. Nadalje, IKA prikuplja informacije o crkvenom i vjerskom životu, te svoje vijesti, najave i dokumente objavljuje na svojim web stranicama. Ne smijemo zanemariti ni crkveni tisak koji je ostao veoma utjecajan na području medijske djelatnosti, ali se, nažalost, sve manje koristi.[23]

Crkva sve to treba znati iskoristiti u svoju korist, u korist svoga poslanja, pogotovo ono što se može staviti na internet ili na određene web stranice. Vjernike, katolike, u većini slučajeva privlače takve vjerske stranice, vjerski članci na kojima mogu pročitati više o Isusu Kristu, njegovom djelovanju, poslanju i učenju. Budući da nam se danas, malo po malo, cijeli život „prebacio na internet“, mogućnosti koje nam on pruža Crkva mora znati iskoristiti da bi išla u korak s vremenom. Ali za ispravno korištenje tih medija i web stranica, potrebno je istaknuti i važnost odgoja za medije. Tu važnost odgoja za medije, pogotovo mlađih generacija i djece, u prvome redu imaju roditelji i obitelj. Oni su ti koji djecu moraju učiti razlikovati pozitivne i negativne strane te ih usmjeravati da te pozitivne strane iskoriste za dobru vjeru i učenje o poslanju Crkve, a sve to uz pravilno korištenje sredstava društvenog priopćavanja.

2. 2. Obitelj odgaja za korištenje medija

Ovdje si možemo postaviti brojna pitanja. „Jesu li mediji pratitelji ili suparnici obitelji? Donose li u obitelj, koja je temeljna stanica društva i Crkve, zabavu i informacije ili ruše njezine vrednote i ugrožavaju obiteljsko zajedništvo?“[24] Ova se pitanja često postavljaju kada je riječ o odnosu obitelji i njihove uloge oko odgoja djece za medije. Drugi vatikanski sabor ne smatra brak i obitelj temeljem samo građanskoga društva, nego obitelj naziva i kućnom, prvom Crkvom u kojoj se rađaju novi članovi društva koji postaju djeca Božja, a njihovi roditelji prvi navjestitelji i svjedoci vjere.[25] Iz ovoga možemo reći da je „za Crkvu obitelj kolijevka i temeljna stanica društva i prvo i trajno mjesto odgoja i duhovnoga rasta“.[26]

U današnje vrijeme jako veliku ulogu i važnost zauzimaju mediji u životima obitelji. Roditelji su ti koji u prvome redu moraju svoju djecu učiti na pravilan način koristiti sredstva društvenog priopćavanja te ih pri tome naučiti kritičkom razmišljanju, informirajući ih o negativnim stranama tih medija. Kroz medije se obitelj pokazuje na razne načine: od obitelji u kojoj vlada ljubav, radost i uzajamno poštovanje među članovima obitelji, do obitelji u kojima vlada neuspjeh, nasilje pa čak i rastave braka i pornografija. Kroz različite televizijske programe, sapunice, filmove, mediji polako dolaze i do područja koje pripada Crkvi: okupljaju ljude, nude im rješenja i odgovore na njihova pitanja o smislu života i tako dalje. Televizijski ekran je zauzeo mjesto oltara u kući.[27] Kada se govori o odnosu obitelji i medija može se istaknuti da roditelji svjesno puštaju medije u svoju obitelj te da su im oni u ulozi dadilje prema djeci. Ponekad roditelji koriste medije kao sredstva odgoja djece te im zabrane gledati pojedine tv-programe ako popuste u školi ili ako imaju loše ponašanje.[28]

Jednu stvar na koju roditelji posebno moraju paziti jesu pozitivne i negativne strane koje mediji prikazuju i koje mogu imat različit utjecaj na odgoj djece. Od pozitivnih strana na koje roditelji mogu uputiti svoju djecu i koje mogu iskoristiti za njihov odgoj jesu te da mogu naučiti različite vještine, obogaćivati rječnik i saznanja, pratiti različite edukativne emisije. Mediji tu mogu pomoći i u usmjeravanju djece prema sportskim zanimanjima, vjerskim udrugama, sadržajima i kulturama. Od negativnih strana medija mogu se izdvojiti različite scene nasilja i rastave brakova, a mediji mogu iskrivljavati sliku o životu u obitelji i odnosima među članovima obitelji. Uza sve to treba biti svjestan da se viđenje medija mijenja kako djeca rastu i da svaka generacija posve različito i na svoj način shvaća pojedini sadržaj medija. Zato se roditelji pozivaju da pripaze kako mediji utječu i na njihovo slobodno vrijeme te da ga iskoriste na najbolji mogući način te da uvide mogućnosti i poteškoće koje mediji mogu uzrokovati pri pravilnom odgoju djece za njihovo korištenje.[29]

2. 3. Evangelizacija mladih

Evangelizacija, temeljno i glavno poslanje svih vjernika Crkve, dolazi od, kako smo već spomenuli, Isusove zapovijedi „pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15). U današnjem vremenu medija evangelizacija na Isusov način je malo teža zadaća, jer smo sa svih strana okruženi najnovijim događanjima iz cijeloga svijeta. Baš zato bi Crkva, obitelji, mladi i djeca trebali prepoznati ono najvažnije u tom obilju informacija te pronaći najbolji način za iskoristiti medije za obavljanje Isusove zadaće.

Tijekom povijesti Crkva se znala na različite načine susretati s novim izazovima evangelizacije. Možemo reći da je Crkva vršila svoju zadaću evangelizacije kroz razna dobrovoljna i karitativna djelovanja, čime je poticala ljude na djela ljubavi i milosrđa. Vrijeme u kojem sada živimo bitno se promijenilo. „Ono što osobito u današnjoj evangelizaciji treba imati u vidu jest duboka povezanost evangelizacije i komunikacije.“[30] Na koji način napraviti tu povezanost? „Nova evangelizacija treba dakle započeti u samoj Crkvi tako da se crkvena zajednica više usredotoči na srž Evanđelja, na osobu Isusa Krista i njegovu poruku spasenja, kako bi odatle spoznala da je ponajprije ona stalno potrebna promjene, čišćenja, pokore i obraćenja te kako bi svoj vlastiti život uskladila s evanđeljem.“[31] Može li Crkva ovo ispuniti ako joj se sa svih strana nameću razne društvene mreže, mediji, različite web stranice sa svojim različitim vjerskim sadržajima? Kako Crkva u ovom obilju i raznolikosti medija može mlade uputiti u temeljno Isusovo poslanje, kako bi rasli kao pravi vjernici kršćani?

Facebook, Instagram, YouTube, Twitter… sve su to društvene mreže koje u današnje vrijeme mladi koriste. Na ovim društvenim mrežama imaju različite stranice koje šire i potiču na evanđelje, stavljaju vjerske citate i mnoštvo toga što se tiče vjerskoga života. Mogu li mladi s tih stranica stvarno učiti o Crkvi i vjeri ili takve stranice stvaraju iskrivljenu sliku Crkve? S jedne strane je dobro da se mladi zanimaju za duhovne stranice poput Bitno.net, Duhovnost.net, Međugorje.info i mnoge druge te da prate zajednice koje ih pozivaju na svetu misu, razne karitativne djelatnosti i slično, ali zar to nije sve virtualni svijet? Mogu li mladi živjeti vjeru na Internetu? Jedan od odgovora je sigurno ne, jer mladi trebaju u vjeri čvrstog duhovnog pastira koji će ih suočiti s realnim životom i tome kako prakticirati vjeru na korist drugih.

Evangelizacija, naviještanje Radosne vijesti preko društvenih mreža koju mlade generacije 21. stoljeća provode, može se iskoristiti na veći poticaj i poziv drugima da se priključe u neke aktivnosti svoje župe, da osnivaju molitvene zajednice, druženja. Zapravo je sve to lako napraviti jer su društvene mreže i napravljene s ciljem upoznavanja novih ljudi, razmjene ideja, reklamiranja različitih sadržaja. Crkva i treba biti upućena u društvene mreže kako bi mogla ljude pozivati, upoznavati, dijeliti informacije i upućivati na Isusa Krista, pogotovo treba biti prisutna na najpopularnijim aplikacijama koje koriste velike skupine ljudi, a osobito mlađa generacija. Ona jednostavno treba biti u koraku s vremenom i pratiti nova zbivanja na Internetu kako bi mogla biti što više upućena u živote vjernika i tako na pravi način znati pristupiti svima. Očito da mora paziti i na mnoštvo drugih negativnih stvari koje nude web-stranice. Crkva s virtualnim svijetom treba stalno biti na oprezu, a najviše s mladim ljudima koji su najbolje od svih upućeni u život tog istog svijeta.

3.     CRKVA U VREMENU „TIHOG NEPRIJATELJA“

Ovo stoljeće je stoljeće novih promjena za Crkvu. Jedna od najvećih poteškoća s kojima su se svi susreli, svi ljudi diljem svijeta, poteškoća koja je promijenila mnoge živote, ustanove, organizacije, bolnice je „tihi neprijatelj“ ili drugim imenom COVID-19. Što je zapravo „tihi neprijatelj“ u Crkvi? Kako utječe na Crkvu u izvršavanju Kristove riječi? Hoće li COVID-19 utjecati na napredak Crkve da uz pomoć različitih medija ipak uspije izvršiti svoju zadaću poslanja ili će Crkva doživjeti svoje slabljenje i pad u takvim okolnostima? Kakva je budućnost evangelizacije u uvjetima pandemije? Kakvu ulogu su mediji imali u pandemiji COVIDA-19? Sve su ovo pitanja koja možemo postavljati s obzirom na situaciju u kojoj su se iznenada zatekli svi, pa ćemo pokušati dati odgovor na njih u sljedećim potpoglavljima.

3. 1. Tko je „tihi neprijatelj“ Crkve

Koronavirus ili COVID-19 je bolest s kojom se svi suočavamo u današnjici. Iznenada, tiho i neprimjetno virus nam se uvukao u živote. „Pandemija koronavirusa 2019./2020. jest trenutna svjetska pandemija koronavirusne bolesti 2019. (COVID-19) koju uzrokuje teški akutni respiratorni sindrom koronavirus 2 (SARS-CoV-2). Virus se širi među ljudima preko respiratornih kapljica od kašljanja i kihanja. Vrijeme prije pojave prvih simptoma obično je pet dana, ali može biti i između dva i 14 dana. Preporučene mjere prevencije uključuju često pranje i dezinfekciju ruku, udaljavanje od drugih ljudi (posebno onih koji su bolesni) te praćenje i samoizolacija do 14 dana za koje se sumnja da su inficirani.“[32]

Kao što vidimo, novi virus uzrokuje mnoge poteškoće: od teških zdravstvenih simptoma, udaljavanja od drugih ljudi, držanja distance, samoizolacije pa sve do smrti. „Preko 623.000 ljudi je umrlo, dok se preko 8.6 milijuna oporavilo.“[33] Osim tih poteškoća koje virus uzrokuje nama samima, njegove velike posljedice vide se i na svjetskoj razini, zapravo je jedan „tihi“ virus promijenio cijeli svijet u vrlo kratkom vremenu. „Mnoge države ograničile su putovanja, otkazale nastavu u školama, sportske i kulturne događaje i uvele mjere izolacije i policijske sate. Preko 1,2 milijardi učenika i studenata u više od 124 države je moralo zaustaviti školovanje. Pandemija je uzrokovala društveno-ekonomski poremećaj na svjetskom nivou, odgađanje i otkazivanje velikog broja sportskih, religijskih i kulturnih događaja, te panično kupovanje iz straha od nestašice raznih vrsta roba.“[34]

Ta situacija koja je iznenada došla, uz sve užasne posljedice koje nosi sa sobom, pogodila je i snažno obilježila samu Crkvu. Vjerojatno se kroz svoj dvotisućljetni vijek Crkva nije našla u sličnim problemima. Naime, kako je pandemija uzrokovala distanciranje od drugih ljudi, odgađanje svih vjerskih i religioznih događanja, došlo je do toga da sve manje ljudi ide na slavljenje svete mise i nedjeljom i kroz tjedan da bi na kraju Crkva zbog sve gore epidemiološke situacije bila prisiljena skroz „zatvoriti svoja vrata“. Crkva „zatvorenih vrata“, svete mise bez ljudi i vjernika, nevršenje treće Božje zapovijedi ili pak prve tri Božje zapovijedi, umjesto pomaganja drugima, udaljavanje od njih, Crkva pred izazovom medija koji mogu donijeti pozitivne, ali i mnoge negativne stvari, praćenje svete mise putem različitih društvenih mreža i još mnoštvo toga predstavlja probleme koji su zadesili Crkvu u vrijeme pandemije koronavirusa. Nakon kratkog razdoblja „zatvorenih vrata“ za vjernike i malo povoljnije situacije s koronavirusom, Crkva je bila prisiljena donijeti neke nove odluke za svoje vjernike kao na primjer da na svetu misu ne smiju ići starije osobe, na ulazu u Crkvu nema blagoslovljene vode i mnoge druge koje ćemo kasnije spomenuti. Hoće li Crkva u ovakvoj situaciji uspjeti izvršiti svoje poslanje, hoće li ulazak medija u Crkvu i praćenje on-line svetih misa biti na napredak ili slabljenje Crkve? Ova pandemija koronavirusa, „tihog neprijatelja“ Crkve i ljudi, dovela je do novih neočekivanih situacija kojima se moramo znati prilagoditi i s njima živjeti. Online evangelizaciju, ulazak medija u Crkvu i stvaranje različitih vjerskih zajednica na društvenim mrežama moramo znati iskoristiti na dobro svih ljudi, da Crkva u ovakvim okolnostima i problemima izađe još jača u naviještanju Kristove riječi.

3. 2. Napredak ili slabljenje Crkve u vremenu COVIDA-19

Već smo prije spomenuli da su mediji dobrim dijelom ušli u život Crkve u doba COVIDA-19. Mediji i općenito sredstva društvenog priopćavanja donose koliko pozitivnih stvari i vrijednosti, toliko s druge strane mogu pružiti negativnu i iskrivljenu sliku o onome što prikazuju. Nažalost, Crkva se u današnjici morala suočiti „oči u oči“ s medijima i njihovim mogućnostima. Zbog koronavirusa i mjera koje su donesene za sve religijske i vjerske zajednice, Crkva je bila prisiljena evangelizirati putem društvenih mreža. Možemo izdvojiti negativne strane on-line evangelizacije koje su utjecale na slabljenje Crkve, ali i pozitivne strane za napredak Crkve u doba pandemije.

„Zagrebačka je nadbiskupija donijela nekoliko odredbi za ponašanje vjernika u liturgijskim slavljima poradi svjetske pandemije koronavirusa. Ukratko, na misu neka ne idu stariji, bolesni ili ljudi koji su bili u žarišnim područjima. Na ulazima u Crkvu nema blagoslovljene vode, nema pružanja mira rukom, primanje pričesti je isključivo na ruke, a u ovo vrijeme kušnje svi trebamo više moliti. Iako su slične ili gotovo iste upute dale i Crkve u Italiji, Njemačkoj i Sloveniji mnogima ovakve upute smetaju. U njima vide neku slabost Crkve ili čak izraz nevjere.“[35] Ovdje vidimo neke promjene koje je Crkva morala donijeti zbog pandemije. Za sve vjernike to predstavlja jednu novu situaciju, jedan novi izazov. Sve su ovo na jednu stranu negativne posljedice jer ovi obredi koje je Crkva ukinula „iskaču“ iz normalnog obreda slavljenja svete mise. Nadalje, nove mjere koje su na početku pandemije donesene su držanje fizičke distance i udaljavanje vjernika jednih od drugih u klupama Crkve, ukinuto je pjevanje zbora, pa uz još neke mjere opreza polako je došlo do zatvaranja cijele Crkve za vjernike i slavljenja svetih misa bez vjernika. Pitanje koje si ovdje možemo postaviti je: Gdje je vjera kod zatvaranja Crkvi zbog koronavirusa?. Zar nije sada najvažniji trenutak skupiti se na post i molitvu? Ovdje moramo još nadodati jednu jako važnu stvar, a to je da svete mise nisu zabranjene ni dokinute, samo je uputa da ne bude masovnog okupljanja vjernika na njima zbog mogućnosti prijenosa ove opake zaraze.[36]

Zbog zabrane masovnog okupljanja vjernika i privremenog zatvaranja vrata crkve, ona se našla pred nemogućnosti izbora osim da svetu misu možemo pratiti jedino putem sredstava društvenih komunikacija. „Prijenos mise na radiju i televiziji jedan je od najstarijih radijskih, odnosno televizijskih programa. Crkva je od početaka u tim prijenosima prepoznala novu mogućnost za prisutnost u javnosti, kao i nove oblike pastoralnog djelovanja. S medijske strane ti su prijenosi bili prihvaćeni bez većih poteškoća.“[37] Gotovo u svim sredstvima Crkva vidi važnost za izvršenje svoje zadaće. „U elektroničkim medijima, kako je istaknuto u prvom dijelu, Crkva prepoznaje prikladna sredstva za svoje poslanje. Iako pred medijima poziva na oprez zbog moguće opasnosti negativna utjecaja na području moralnosti, Crkva prihvaća te medije, a ubrzo i sama počinje s produkcijom emisija vjerskog sadržaja, najprije na radiju, a onda i na televiziji. Prijenosi misa zauzet će posebno mjesto unutar radijskih i televizijskih vjerskih programa. S vremenom će se u nekim zemljama uz te prijenose pokrenuti i razne pastoralne aktivnosti. U pripravu prijenosa, kao i sam prijenos u mnogim slučajevima uključuje se cijela župa, a to postaje prigoda i za neke pastoralne aktivnosti. Sve se više naglašava da su prijenosi prikladni za pastoral bolesnika, starijih osoba i onih koji su spriječeni te ne mogu sudjelovati u misi.“[38]

Spomenut ćemo neke probleme ili rasprave i pitanja što se tiče prijenosa mise na televiziji koji su se javljali još prije pandemije koronavirusa i onda ćemo spomenuti sve društvene mreže koje je Crkva koristila za vrijeme pandemije te istaknuti pozitivne strane društvenih mreža u pandemiji i slavljenja svete mise na takav način. „Ubrzo nakon 1950-ih u središte rasprava dolazi pitanje profanira li se misa prijenosom. Koje desetljeće kasnije postaje aktualno pitanje o načinu na koji televizijski gledatelj može sudjelovati u misi koja se prenosi na televiziji. O kakvu je sudjelovanju riječ? Prijenos mise putem medija izazov je kako za komunikacijsku znanost, tako i za teologiju. Zato će se mediolozi i teolozi uključiti u raspravu. Već nakon prvih prijenosa postavlja se pitanje o njihovoj legitimnosti. Protivnici prijenosa mise polaze od tvrdnje da je televizija medij koji je usmjeren prema zabavi, pa se i cjelokupni televizijski program treba promatrati u tom kontekstu. Kao i za ostale medije, i za televiziju se govori da negativno utječe na moralnost u društvu. Medij koji prenosi slavlje ne prenosi sveti čin, već ono što je izvanjsko i vidljivo, ali ne i Božje djelovanje.“[39] Ovdje još možemo istaknuti odnos televizije i obreda. „Televizija ne može prenositi misu. Ne može ni gledateljima omogućiti da sudjeluju na način koji to zahtjeva narav mise. Ipak, televizijski prijenosi omogućavaju jedan poseban oblik sudjelovanja. Stoga je potrebno promišljati kako će prijenos mise omogućiti što je moguće bolji način intencionalnog sudjelovanja.“[40]

Crkva je za vrijeme pandemije koristila različita sredstva društvenog priopćavanja kako bi se mogla što bolje približiti svojim vjernicima. Između ostalog, koristila je i radio i televiziju za prijenose svetih misa, za okupljanje zajednica i slično. Gore spomenute mogućnosti i probleme radijskih i televizijskih prijenosa možemo istaknuti kao aktualne probleme s kojima se Crkva suočava i za vrijeme prijenosa misa u doba pandemije. Osim radija i televizije, od sredstava društvenog priopćavanja i različitih društvenih mreža koje je Crkva koristila u pandemiji možemo istaknuti još neke: Facebook, Instagram, i Twitter. Na ovim društvenim mrežama postoje različite otvorene stranice kao na primjer Bitno.net, Međugorje.info, Duhovnost.net, Katolički memovi, Hrvatski katolički radio, Mladi katolici… Sve ove stranice napravljene su s jednim ciljem: da evangeliziraju i promiču vjeru putem interneta, kako bi privukle što veći broj mladih i općenito svih ljudi, budući da nam se, kako smo već spomenuli, „cijeli život prebacio na internet“. Za vrijeme pandemije na tim stranicama su se objavljivali različiti poticajni citati iz Biblije, pokušavala se vjernicima dati snaga da izdrže ovo vrijeme „Božje kušnje“. Na primjer na YouTube kanalu pater Ike Mandurić je svake subote organizirao moljenje „Krunice svih Hrvata katolika diljem svijeta“, dalje Hrvatski katolički radio je svake večeri emitirao isto tako krunicu s nakanom prestanka pandemije i tako dalje. Ovo su samo neki od primjera koje možemo istaknuti kako se Crkva borila i kako je pronašla način da širi Radosnu vijest među svojim učenicima i kad su njezina vrata bila zatvorena za masovna okupljanja vjernika. Svake nedjelje se emitirao prijenos mise uživo na različitim stranicama pojedinih župa diljem Hrvatske i svijeta. Crkva je morala uz mogući negativni utjecaj medija izvući ono pozitivno u ovoj neočekivanoj situaciji te sve moguće raspoložive stranice i organizacije iskoristiti za svoj napredak.

Od pozitivnih strana online evangelizacije koje je Crkva provodila putem sredstava društvenih priopćavanja možemo reći da ovi prijenosi svetih misa uživo, različite poticajne poruke od svećenika nisu dopustili da vjernici „klonu duhom i vjerom“ u takvoj situaciji. Zasigurno možemo reći da su takvi poticaji koje su davale te molitvene zajednice na internetu ujedinile vjernike diljem svijeta u zajedničkoj molitvi i borbi protiv ove pandemije. Nadalje, možemo reći da je Crkva iskoristila medije kako je znala, budući da je organizirala prijenose svetih misa uživo; jer da nije aktualne pandemije, možda ne bi nikada saznala koliku snagu i utjecaj mogu imati internet i društvene mreže, kao i to da na jednom mjestu može okupiti sve Kristove vjernike na molitvu. Još jedna od prednosti koja se ovdje može istaknuti je da ova pandemija i online evangelizacija spremaju ljude za otvorenost prema novim informacijama, prihvaćanje i suočavanje s iznenadnim situacijama i kako se tome prilagoditi, onda se online evangelizacija u doba pandemije može iskoristiti u rastu pojedinca, zajednica i cijeloga društva. Nadalje, prijenosi misa uživo tijekom cijele pandemije omogućili su praćenje i na neki način sudjelovanje u svetoj misi onima koji su bili u samoizolaciji, bolesnima i zaraženima. „Naime, posredstvom tih prijenosa oni doživljavaju blizinu vjerničke zajednice, a mogu im postati i prigoda i poticaj za molitvu.“[41] U svakom slučaju, uz sve negativne posljedice koje je Crkva doživjela u pandemiji koronavirusa, ipak postoji nešto pozitivno, kao na primjer online evangelizacija koju Crkva može i treba znati iskoristiti na pravi način za svoj napredak.

3. 3. Budućnost evangelizacije u uvjetima pandemije

Na kraju ćemo pokušati dati neku sliku budućnosti Crkve u ovoj situaciji pandemije, koja nažalost, kako i sami vidimo i svjedočimo, postaje svakim danom sve gora. Istaknut ćemo neke od trenutnih odredbi donesenih po preporuci biskupa o služenju misa i odlascima u Crkvu. „Odredbe za svete mise: Sve vjernike koji zbog ove situacije u svojoj savjesti smatraju da ne mogu ili ne trebaju ići na misu, kao dijecezanski biskupi, oslobađamo dužnosti sudjelovanja na nedjeljnoj svetoj misi i potičemo ih da svetu misu prate na radiju, televiziji ili na internetu, a potičemo ih i na duhovnu pričest tako da sebi posvješćuju stvarnu Isusovu prisutnost u euharistijskim prilikama i bude želju za sjedinjenjem s njim. Neka svećenici sa simptomima povišene tjelesne temperature, kašlja, poteškoća sa disanjem, kratkog daha, ne slave mise s narodom niti dijele sakramente, a ako nisu u mogućnosti pronaći zamjenu, neka se otkaže sveta misa. Neka se suzdrže od dolaska na svete mise: starije osobe, osobe sa simptomima povišene tjelesne temperature, kašlja, poteškoća sa disanjem, kratkog daha; osobe s kroničnim bolestima poput bolesti srčanožilnog ili dišnog sustava, šećerne bolesti, malignih bolesti; osobe koje su u posljednjih 15 dana boravile u područjima zahvaćenim širenjem zaraze ili su bile u doticaju s osobama koje su vjerojatno ili potvrđeno oboljele od COVID-19 bolesti. Imajući u vidu veličinu pojedine crkve, neka prisutni u crkvi drže razmak (bilo kod stajanja, bilo kod sjedenja), koji preporučuje HZJZ, dok ostali mogu stajati ispred crkve; neka se, ako je moguće, svete mise slave na otvorenom; neka se, koliko je moguće, vrata crkve drže otvorenima da ih vjernici ne moraju dodirivati pri ulasku/izlasku iz crkve; neka se crkve redovito provjetravaju i čiste te se po mogućnosti na ulaz u crkve stave dezinfekcijska sredstva; neka se iz posuda za blagoslovljenu vodu na ulazima u crkve i kapele ukloni blagoslovljena voda; neka se preko mise ne skuplja milostinja, a vjernike se može potaknuti da svoj prilog ostave nakon svete mise u prigodno postavljenim košaricama na izlazima iz crkve; neka se na svetim misama izostavi davanje mira pružanjem ruke; neka svećenici i ostali djelitelji pričesti obrate posebnu pažnju na dijeljenje pričesti vjernicima i neka se dijele svete hostije isključivo na ruku; neka se ne stavlja križić tijekom pričesti…“[42]

S obzirom na donesene odredbe koje se moraju poštivati unutar Crkve možemo si postaviti pitanje: Hoće li Crkva uspjeti evangelizirati i širiti Božju riječ putem medija i praćenjem svetih misa uživo putem različitih sredstava društvenog priopćavanja? Za odgovor na ovo pitanje moramo prvo istaknuti da „kršćanska zajednica mora biti otvorena za nove tehnologije u kojima je vidljivo međusobno prožimanje informatike, medija i komunikacijskih tehnologija. Potrebno je da kršćani u tome procesu promjena djeluju snagom kršćanske baštine i vjekovne mudrosti Crkve, ne zadovoljavajući se samo prevođenjem vjerskih izraza, moralnih vrjednota i načina razmišljanja u nove komunikacijske govore, nego težeći, prije svega, unijeti evanđeoski duh i smisao u tu novu stvarnost“.[43] Ipak, možemo reći da će Crkva uz pomoć svojih vjernika koje je ova pandemija ujedinila u molitvi diljem svijeta izaći još jača u svojoj vjeri i naviještanju Kristove riječi.

Ovdje još moramo spomenuti i komentar prof. dr. sc. Marinka Vidovića, koji je u emisiji Vidljivi tragovi dao komentar i mišljenje u vezi novonastale situacije koronavirusa te istaknuo da „Crkva nije zatvorena!“. Na pitanje: „Što nam se to događa?“, profesor je rekao da nam se ne događa ništa što se već nije događalo i u prošlosti. „Bilo je raznih kriza, izolacija i iz toga čovjek kao i iz ove situacije mora izaći ojačan u vjeri u Boga. Nadalje, on kaže da se ova situacija može gledati kao nekakva Božja kušnja ili opomena. Čovjek nije gospodar svega, ima nešto više. Bog ne šalje zlo, nego je nama dao slobodnu volju da moramo sami odlučiti kako biti odgovorni i kako postupiti u ovoj situaciji. Što se tiče zatvorene Crkve i vjernika, neki su sve nazivali kukavicama, te da baš sad Crkva treba biti otvorena. Crkva nije zatvorena! Crkva je zatvorena za masovna okupljanja, jer čovjek koji dolazi u crkvu izlaže se opasnosti, te se svi moraju čuvati zaraze. Biskupi su dobro postupili jer ne želimo sudjelovati u širenju zaraze, nego to moramo spriječiti. Moramo se ponašati odgovorno i paziti da ne zarazimo druge. Nismo shvatili ozbiljno posljedice koje iz ovoga mogu proizaći. Na pitanje kako svjedočiti vjeru u svemu ovome, profesor odgovara da svi moramo biti postojani u molitvi i apostolskom nauku. Vjera se očituje ljubavlju. Moramo raditi na sebi, na svojoj duhovnoj ispovijedi i pričesti, da bi tako mogli pomoći i drugima.“[44]

Budućnost same Crkve i njezine evangelizacije, uz sve negativne posljedice koje su proizašle iz ove pandemije, bit će jako teška. Crkva skupa sa svim svojim vjernicima mora uložiti maksimalan napor da bi uspjela iskoristiti medije za svoj napredak, a da pri tome ostane u potpunoj vjeri i svjedočenju Kristove riječi koju mora svima prenijeti. Sve stranice na internetu, na društvenim mrežama, vjernici moraju u ovoj situaciji najviše iskoristiti za svoj duhovni rast. Svi se moramo pridržavati donesenih odredbi i uputa koje su donesene zbog nepovoljne epidemiološke situacije, kao što je distanciranje od drugih ljudi, ali to je samo na fizičkoj razini, dok na duhovnoj razini moramo svi biti ujedinjeni kako bi izašli jači u vjeri u Krista, koji nas i kroz ovakvu situaciju uči poslanju i propovijedanju njegove poruke svim ljudima.

ZAKLJUČAK

Zadatak seminara bio je pokazati kako je Isus Krist u početku Crkve izabrao svoju dvanaestoricu učenika i rekao im „pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15). Ovo Isusovo poslanje nije bilo upućeno samo dvanaestorici apostola, nego je bilo upućeno čitavom svijetu. Isus je prvo htio da apostoli budu njegovi nasljednici i da nastave njegovo djelo na zemlji. Poslao je apostole da idu i propovijedaju blizinu kraljevstva Božjega i da pozivaju ljude na obraćenje.[45] Isus kaže: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20), što znači da i mi moramo sve dok živimo naviještati njegovu riječ svim ljudima i izvršiti Isusovu zadaću.

No, za razliku od Isusova vremena, danas je Crkva u novim prilikama i mogućnostima posebno prethodna dva stoljeća. U 20. stoljeću Crkva se uvelike suočava s jednim novim izazovom, a to je svijet medija, sredstvima koji polako ulaze u živote ljudi i Crkve. Veliku važnost je odigrao, kako smo prije spomenuli, Drugi vatikanski sabor koji velike prednosti daje upotrebi medija u svjedočenju vjere. Budući da nas je Bog stvorio kao slobodna bića i dao nam razum i volju odlučivanja te razlikovanja dobra od zla, moramo biti svjesni da mediji imaju jako puno negativnih strana koje mogu upućivati na nemoral, umjesto na moral. Čovjek i po svojoj savjesti mora naučiti koristiti medije samo na dobro sebe i ljudi oko sebe. U svijetu medija moramo biti odgovorni.

Mediji u praksi imaju različite pristupe djelovanja, od ljudi se traži spremnost na nove informacije, prilagodbe, dijaloge na društvenim mrežama i tako dalje. Sve to u jednu ruku može biti dobro za poslanje Crkve i za evangelizaciju. Međutim, mladi su jako aktivni na svim društvenim mrežama u današnje vrijeme, pa se stoga i sami roditelji i stariji pozivaju na odgovornost u medijima. Roditelji, prvi uzor u životu djece moraju imati kontrolu nad tome što djeca rade na internetu te koje stranice prate i što objavljuju. Ako roditelji dobro obave svoju zadaću „kontrole djeteta na društvenim mrežama“, te ih upute na one pozitivne stranice, kao na primjer Bitno.net, Mladi katolici ili neke druge vjerske stranice, to se jako dobro može iskoristiti u evangelizaciji. Mladi se preko tih stranica mogu uključiti u razne dobrovoljne i karitativne akcije, u različite aktivnosti svoje župe i mogu što je najbolje pozvati i uputiti mnoge druge ljude na takva događanja i tako naviještati Radosnu vijest.

Nažalost, Crkva se danas našla u velikim problemima pred „tihim neprijateljem“. U ovakvoj nepredviđenoj situaciji u kojoj se zatekao cijeli svijet, Crkva mora i dalje izvršavati svoju zadaću. Kako smo spomenuli, zbog zaraze i širenja virusa donesene su mnoge epidemiološke mjere kojih se trebamo pridržavati. Možemo reći da ovaj virus udaljava ljude na fizičkoj razini, ali ne i na duhovnoj. Ta događanja su se prebacila u virtualni svijet. Ne znamo koliko dobra iz toga može proizaći, ali sa sigurnošću možemo reći da je na jedan način molitva i razne duhovne pobožnosti koje su se odvijale putem sredstava društvenog priopćavanja ujedinile sve katolike diljem naše zemlje, ali i svijeta. Crkva sve ovo mora iskoristiti za svoj napredak, pogotovo mogućnosti koje joj mediji pružaju.

Moramo iskoristiti ovu situaciju i za osobni duhovni razvoj. Isus nas u ovoj kušnji stavlja na još veći izazov da rastemo u vjeri i da ne posustanemo. Potrebno je da kao Isusovi učenici i sljedbenici brinemo za budućnost evangelizacije, jer je to naš zadatak. U taj zadatak moramo uvrstiti i ovu raznoliku ponudu medija da bi uspjeli u usmjerenju Crkve. Cijela budućnost Crkve i poslanja vodi samo prema jednoj jedinoj osobi – Isusu Kristu, koji nam i u ovakvoj situaciji pandemije i virusa nudi svoje spasenje te nam daje snagu za sve ovo izdržati jer kako on sam kaže: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ (Iv 14, 1). Isus nas ohrabruje i uz nas je, jer kaže: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14, 6).

LITERATURA

1. Izvori:

BIBLIJA, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2018.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen Gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. studenoga 1964.), u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Inter mirifica. Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja (25. studenoga 1964.), u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Crkva i mediji. Pastoralne smjernice (25. travnja 2006.), Glas Koncila, Zagreb.

2. Knjige:

ČORIĆ, Josip, Medijska eutanazija Crkve u Hrvata, Vlastita naklada, Split, 2004.

VALKOVIĆ, Jerko, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, Glas Koncila, Zagreb, 2013.

3. Članci:

ANČIĆ, Nediljko Ante, Nova evangelizacija. Neodgodiva zadaća našega vremena, u: Crkva u svijetu, 35 (2000.) 2, 189–204.

BALOBAN, Stjepan, Današnji znakovi vremena i poslanje crkve, u: Diacovensia, 21 (2013.) 1, 49–61.

FILIPOVIĆ, Ana Thea, Koncilski iskorak Katoličke Crkve u svijet društvene komunikacije. O pedesetoj obljetnici završetka Drugog vatikanskog koncila, u: Nova prisutnost, 13 (2015.) 2, 197–211.

MATAUŠIĆ, Mirko Juraj, Obitelj u globalnome selu, u: Diacovensia, 13 (2005.) 2, 239–262.

PERAN, Suzana, Odnos obitelji i medija u papinskim porukama za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, u: Nova prisutnost, 12 (2014.) 2, 261–278.

VALKOVIĆ, Jerko, Evangelizacija u „digitalno doba“, u: Diacovensia, 20 (2012.) 2, 171–186.

4. Web mjesta:

IKA, 25. obljetnica crkvenog dokumenta o sredstvima društvenog priopćavanja, na: https://ika.hkm.hr/novosti/25-obljetnica-crkvenog-dokumenta-o-sredstvima-drustvenog-priopcavanja/ (20. kolovoza 2020.).

MAXPORTAL, „Koronavirus i Crkva“, na: https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/koronavirus-i-crkva-preporuke-biskupa-o-sluzenju-misa-i-odlascima-u-crkvu/ (28. kolovoza 2020.).

MEĐUGORJE.INFO, „Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje svakom stvorenju i učinite mojim učenicima sve narode“, na: https://www.medjugorje-info.com/hr/propovijedi/idite-po-svem-svijetu-i-navijestajte-evandelje-svakom-stvorenju-i-ucinite-mojim-ucenicima-sve-narode (29. kolovoza 2020.).

WIKIPEDIA, „Drugi vatikanski koncil“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_vatikanski_sabor (18. kolovoza 2020.).

WIKIPEDIA, „Pandemija koronavirusa 2019./2020.“, na: https://bs.wikipedia.org/wiki/Pandemija_koronavirusa_2019/2020. (25. kolovoza 2020.).

YOUTUBE, „Crkva i korona virus“, na: https://www.youtube.com/watch?v=avLnuq9uTJE (26. kolovoza 2020.).

YOUTUBE, „Crkva nije zatvorena!“, na: https://www.bing.com/videos/search?q=crkva nije zatvorena&FORM=HDRSC4 (28. kolovoza 2020.).

YOUTUBE, „Gdje je vjera kod zatvaranja Crkvi zbog koronavirusa?“, na: https://www.bing.com/videos/search?q=https%3a%2f%2fwww.youtube.com+gdje+je+vjera+zbog+zatvaranja&FORM=HDRSC4 (26. kolovoza 2020.).

YOUTUBE, „Koronavirus Božja opomena i odgovor Crkve“, na: https://www.bing.com/search?q=youtube+koronavirus+bo%C5%BEja+opomena&qs=n&form=QBRE&sp=-1&pq=youtube+koronavirus+bo%C5%BEja+opomena&sc=0-33&sk=&cvid=368F781D23324E838210B318D78C377C (26. kolovoza 2020.).

 

[1] Hrvatska biskupska konferencija, Crkva i mediji: Pastoralne smjernice, Glas Koncila, Zagreb, 2006, 6.

[2] Usp. Drugi vatikanski koncil, Lumen Gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. studenoga 1964.), br. 17, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008. (dalje: LG)

[3] Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, Glas Koncila, Zagreb, 2013., 79.

[4] Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, 10.

[5] Isto, 24.

[6] Isto, 24.

[7] Jerko Valković, Evangelizacija u „digitalno doba“, u: Diaconvensia, 20 (2012.) 2, 171–186., ovdje 177.

[8] Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, 27.

[9] Usp. Isto, 28–29.

[10] Stjepan Baloban, Današnji znakovi vremena i poslanje Crkve, u: Diaconvensia, 21 (2013.) 1, 49–61., ovdje 55.

[11] Usp. Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, 32.

[12] Wikipedia, „Drugi vatikanski koncil“, na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_vatikanski_sabor (18. kolovoza 2020.).

[13] Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, 33.

[14] Usp. Drugi vatikanski koncil, Inter mirifica. Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja (25. studenoga

1964.), br. 2, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008. (dalje: IM).

[15] Ana Thea Filipović, Koncilski iskorak Katoliče crkve u svijet društvene komunikacije. O pedesetoj obljetnici

završetka Drugog vatikanskog koncila, u: Nova prisutnost, 13 (2015.) 2, 197–211, ovdje 202.

[16] Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, 44.

[17] Isto, 46.

[18] Usp. IKA, 25. obljetnica crkvenog dokumenta o sredstvima društvenog priopćavanja, na: https://ika.hkm.hr/novosti/25-obljetnica-crkvenog-dokumenta-o-sredstvima-drustvenog-priopcavanja/ (20. kolovoza 2020.).

[19] Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, 49.

[20] Usp. Isto, 50.

[21] Usp. Isto, 58.

[22] Usp. Isto, 88.

[23] Usp. Isto, 31.

[24] Suzana Peran, Odnos obitelji i medija u papinskim porukama za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, u: Nova prisutnost, 12 (2014.) 2, 261–278, ovdje 261.

[25] Usp. LG 11.

[26] Suzana Peran, Odnos obitelji i medija u papinskim porukama za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 263.

[27] Usp. Mirko Juraj Mataušić, Obitelj u globalnome selu, u: Diacovensia, 13 (2005.) 2, 239–262, ovdje 246.

[28] Usp. Suzana Peran, Odnos obitelji i medija u papinskim porukama za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 268.

[29] Usp. Isto, 270–272.

[30] Jerko Valković, Evangelizacija u „digitalno doba“, 171–186., ovdje 173.

[31] Nediljko Ante Ančić, Nova evangelizacija. Neodgodiva zadaća Crkve našega vremena, u: Crkva u svijetu 35 (2000.) 2, 189–204., ovdje 202.

[32] Wikipedia, „Pandemija koronavirusa 2019./2020.“, na: https://bs.wikipedia.org/wiki/Pandemija_koronavirusa_ 2019/2020 (25. kolovoza 2020.).

[33] Wikipedia, „Pandemija koronavirusa 2019./2020.“ (26. kolovoza 2020.).

[34] Isto, (26. kolovoza 2020.).

[35] YouTube, „Crkva i korona virus“, na: https://www.youtube.com/watch?v=avLnuq9uTJE (26. kolovoza 2020.).

[36] Usp. YouTube, „Koronavirus Božja opomena i odgovor Crkve“, na: https://www.bing.com/search?q=youtube+koronavirus+bo%C5%BEja+opomena&qs=n&form=QBRE&sp=-1&pq=youtube+koronavirus+bo%C5%BEja+opomena&sc=033&sk=&cvid=368F781D23324E838210B318D78C377C (26. kolovoza 2020.).

[37] Jerko Valković, Crkva i svijet medija. Mogućnost susreta i različitost perspektiva, 126.

[38] Usp. Isto, 127.

[39] Isto, 139.

[40] Isto, 169.

[41] Hrvatska biskupska konferencija, Crkva i mediji: Pastoralne smjernice, 39.

[42] Maxportal, „Koronavirus i Crkva“, na: https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/koronavirus-i-crkva-preporuke-biskupa-o-sluzenju-misa-i-odlascima-u-crkvu/ (28. kolovoza 2020.).

[43] Hrvatska biskupska konferencija, Crkva i mediji: Pastoralne smjernice, 42.

[44]YouTube, „Crkva nije zatvorena!“, na: https://www.bing.com/videos/search?q=crkva+nije+zatvorena &FORM=HDRSC4 (28. kolovoza 2020.).

[45] Usp. Međugorje.info, „Idite po svem svijetu i navještajte Evanđelje svakom stvorenju i učinite mojim učenicima sve narode“, na: https://www.medjugorje-info.com/hr/propovijedi/idite-po-svem-svijetu-i-navijestajte-evandelje-svakom-stvorenju-i-ucinite-mojim-ucenicima-sve-narode (29. kolovoza 2020.).

Share.

Comments are closed.