Vazda čast i slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu (svetkovina Presvetog Trojstva)

0

PRESVETO TROJSTVO – Godina C
ČITANJA: Izr 8,22-31; Ps 8,4-9; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15

Pod geslom otajstva najprije slavimo, a tek onda istražujemo na današnju svetkovinu presvetoga Trojstva evo nekoliko ulomaka iz uvodnog i zaključnog dijela studije „Trojstvo i društvo“  brazilskoga katoličkog teologa Leonarda Boffa.

„U korijenu svakog religioznog nauka stoji susret s božanskom tajnom. Taj susret proizvodi određeno iskustvo koje uključuje različite dimenzije postojanja: osjećaje, razum, volju, želju i srce. Prva je reakcija izraz radosti, hvala, pjesma i navještaj. Tek potom dolazi rad pobožnog intelekta koji usvaja i prevodi iskustvo toga susreta na svoj jezik. To je trenutak u kojem se rađaju nauk (doktrina) i credo.„

„U toj dvostrukoj dimenziji važno je razlikovati ono što je vjera od onoga što je tumačenje vjere. Reći da je Bog Otac i Sin i Duh Sveti, to je vjera; a reći da je Bog jedna narav u tri Osobe, to je tumačenje vjere. Vjeru prihvaćamo otvorenim srcem, a o tumačenju vjere možemo raspravljati i na koncu ga čak i odbaciti. Vjera je odgovor na božansku objavu, tumačenje vjere je odgovor razuma na pitanja koja vjera izaziva.“

„Vjera u Oca i Sina i Duha Svetoga, to jest u Trojstvo, ide u susret tim pitanjima. U iskustvu otajstva postoji različitost (Otac, Sin i Duh Sveti), ali u isto vrijeme i jedinstvo te različitosti, preko zajedništva različitih, posredstvom kojeg su oni jedni u drugima, s drugima, preko drugih i za druge. Trojstvo nije izmišljeno da bi odgovorilo na ljudsku problematiku: ono je objava Boga onakvoga kakav jest, kao Otac, Sin i Duh Sveti u vječnom suodnosu, međusobnom prožimanju, ljubavi i zajedništvu, tako da su jedan jedini Bog. To da je Bog trojstven zapravo označuje jedinstvo različitosti.“

„Da je Bog jedan-sâm, to bi bila osamljenost i usredotočenost na jedinstvenost i jedincatost. Da je Bog dvoje, dijada (samo Otac i Sin), onda bi to bila razdijeljenost (jedan je odvojen od drugoga) i isključivost (jedan nije drugi). Ali Bog je Trojica, Trojstvo. Trojica izmiče osamljenosti, nadilazi razdijeljenost i prekoračuje isključivost. Trojstvo dopušta identitet (Otac), različitost od identiteta (Sin) i različitost od različitosti (Duh Sveti). Trojstvo sprječava „narcisoidno“ gledanje Oca i Sina licem u lice. Treća je osoba različitost, otvorenost, zajedništvo. Trojstvo je uključivo, jer ujedinjuje ono što je odvajalo i isključivalo (Otac i Sin). Jedan je višestruk, jedinstvo i različitost nalaze se u Trojstvu kao okruženi i ujedinjeni. Tri ovdje ne označava toliko matematički broj koliko tvrdnju da se pod Božjim imenom sadrže različitosti koje se ne isključuju, nego uključuju, koje se ne suprotstavljaju nego se stavljaju u zajedništvo; razlikovanje radi ujedinjavanja. Budući da je otvoren stvarnosti trojstveni Bog uključuje i druge različitosti; tako stvoreni svemir ulazi u božansko zajedništvo.“

„Iz zajedništva triju Osoba potječu poticaji oslobođenja za ljudsku osobu, za društvo, za Crkvu i za siromahe, i to u dvostrukom smislu, kritičkom i konstruktivnom. Ljudska osoba poslana je da nadvlada sve mehanizme egoizma i da živi svoj poziv na zajedništvo. Društvo vrijeđa Trojstvo kad se ustroji na nejednakostima, a časti ga kad se zalaže za sudioništvo i zajedništvo sviju i rađa pravdom i jednakošću među svima. Crkva je toliko više sakrament trojstvenog zajedništva koliko više nadilazi nejednakosti među kršćanima i među različitim službama i koliko više shvaća i živi jedinstvo kao su-postojanje različitosti. Siromasi su potaknuti da odbace svoje siromaštvo ukoliko je ono grijeh protiv trojstvenog zajedništva i vide u međuodnosu božanskih Različitih uzor ljudskoga društva koje se temelji na suradništvu svih, na planu jednakosti, polazeći od različitosti svakoga, dajući život jednom bratskom, otvorenom, pravednom i jednakosnom društvenom uređenju.“

Svemir postoji da bi očitovao izobilje zajedništva božanske Trojice. Posljednji smisao svega što je stvoreno jest omogućavanje sebepriopćavanja božanskih Osoba. Tako će svemir u eshatološkoj punini, na način vlastit svakom stvorenju, koje svoj vrhunac ima u muškarcu i ženi, po sličnosti Isusu iz Nazareta, biti unesen u zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Tada će Trojstvo biti sve u svemu.“

***

„Pred uzvišenim otajstvom trojstvenoga zajedništva moramo zašutjeti. Ali zašutjet ćemo tek na kraju napornog nastojanja da govorimo što je moguće prikladnije o onoj stvarnosti za koju ne postoji prikladna riječ. Šutjet ćemo na kraju, a ne na početku. Tek na kraju šutnja je dostojna i sveta. Na početku bi bila lijena i nepristojna. Riječi umiru na usnama. Misli se u umu zatamnjuju. Ali hvalbena pjesma rasplamsava srce i klanjanje prigiba koljena.

Pomnjivi čitatelju, ako u proučavanju ovih stranica u tebi poraste osjećaj otajstva, za to zahvali Ocu, jer se u njemu otkriva bezdano otajstvo ljubavi. Ako tvoj um nađe više svjetla, pripiši ga Sinu, jer On je Svjetlo od Svjetla, Um i Mudrost. Ako se osjetiš privučenim prema zajedništvu s trima božanskim Osobama i svim bićima u kojima oni prebivaju, i ako se, da bude više sudioništva i zajedništva, zauzmeš za cjelovito oslobođenje, pripiši to Duhu Svetomu, jer u njemu prepoznajemo ljubav, život i zajedništvo.

Ali, ako otajstvo postane još tamnije, onda okrivi autora ovoga spisa: to je znak da on još nije dovoljno posvetio svoj um niti je kako treba uronio u život Trojstva, tako da bi mogao govoriti čistim usnama i prosvijetljenim umom.

Moli za njega.

Kako god bilo, razumio ništa, ili razumio krivo, ili razumio malo neka je sada i vazda čast i slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Amen.“

Odabrao i preveo fra Domagoj Runje

Ignorans et idiota

 

Share.

Comments are closed.