Vjera te tvoja spasila! (11. nedjelja kroz god. – C)

0

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C
ČITANJA: 2Sam 12,7-10.13; Ps 32,1-2.5.7.11; Gal 2,16.19-21; Lk 7,36 – 8,3

U hvalospjevu uskrsnoj svijeći ima jedan usklik koji glasi „o sretne li krivice“. Taj usklik koji se odnosi na Adamov grijeh na prvi je pogled paradoksalan.  No on ima  i svoj nastavak: „o sretne li krivice koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja!“. Nećemo ovdje ulaziti u teološku raspravu o povezanosti istočnoga grijeha i Kristova utjelovljenja i vazmenoga otajstva. Samo ćemo istaknuti kako se usklik „sretne li krivice“ odnosi na činjenicu da čovjek doista može učiniti grijeh ili živjeti u stanju grijeha koje će ga u jednom trenutku tako potresti da će početi tražiti Boga Spasitelja i mijenjati svoj način života. Drugim riječima, bijeda grijeha može čovjeka potaknuti na obraćenje na takav način da mu se čini kako bi bez potresnog iskustva grijeha i oproštenja njegov odnos s Bogom ostao mlak i površan.

U odlomku današnjeg evanđelja govori se upravo o toj temi. Scena koju gledamo gotovo je nevjerojatna. Žena grešnica ne poznaje nikakve prepreke da bi došla do Isusa. Ne priječe je negativne reakcije prisutnih, i što je još važnije, ne priječe je ni njezini grijesi. Štoviše, čini se da su je baš njezini grijesi, to jest potreba da ih se oslobodi, doveli do Isusa.

Evanđelje nas ne informira kako je došlo do preokreta u njezinu životu, i ne znamo koji ju je događaj potaknuo na pokajanje. Ono što evanđelje ističe jest to da do oproštenja grijeha nije došlo sve do njezina osobnog susreta s Isusom. Znakovito je da se taj veoma osoban susret ne događa u skrovitosti nego u javnosti te stoga ima funkciju evanđeoskog navještaja. Žena doduše ne dolazi Isusu na neko javno mjesto poput trga ili hrama, nego u kuću jednog farizeja koji je pozvao Isusa da blaguje s njime i ostalim uzvanicima. Ali ona je javna grešnica kao što je i njezino pokajanje. No istodobno se nešto događa i u skrovitosti. To je razmišljanje farizeja domaćina koji zbog svega što se događa dovodi u sumnju Isusov proročki identitet. Da je prorok on bi znao tko je žena koja mu pere noge. Znao bi da je grešnica i ne bi joj dopustio da ga dotakne.

Stoga se Isus, koji ne samo da zna tko je žena koja mu pere noge nego i što misli njegov domaćin, prije nego se obratio ženi obraća upravo njemu jednom prispodobom. Isus pripovijeda o dva dužnika kojima gospodar otpušta njihove dugove s jasnom porukom da će onaj dužnik koji je imao veći dug više ljubiti svoga gospodara jer mu je više i oprošteno. Potom tu prispodobu primjenjuje na ženu grešnicu i pred svima objavljuje da su joj grijesi oprošteni.

To kod prisutnih izaziva zbunjenost i pitanje „Tko je ovaj?“, jer vlast opraštanja grijeha pripada samo Bogu. Na to se Isus ponovno obraća ženi riječima „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru“. To znači da njezino pranje Isusovih nogu nije bio samo čin ljubavi nego i vjere. Tako se na paradoksalan način potvrđuje farizejeva pomisao da Isus nije prorok. Točno je da Isus nije prorok, ali zato jer je on više od proroka (usp. Lk 11,32). On kao i ostali proroci poziva na obraćenje, ali ne samo to. On pokazuje da ima i Božju vlast opraštanja.

Nakon događaja s raskajanom grešnicom u farizejevoj kući slijedi kratki izvještaj o Isusovu propovijedanju po selima i gradovima zajedno s dvanaestoricom i nekim ženama koje su bile izliječene od zlih duhova, a sada su se, uz mnoge druge žene, brinule za Isusa i njegove apostole. Među njima se spominje i Marija Magdalena iz koje je Isus istjerao sedam đavola. Taj podatak koji se nalazi neposredno nakon Isusova susreta s grešnicom poistovjetio je u pučkoj tradiciji te dvije potpuno različite žene.

No broj od sedam đavola prema biblijskoj simbolici označava da je Marija Magdalena svakako bila žena koja je bila pritisnuta veoma teškim teretom bolesti ili grijeha od kojega ju je Isus oslobodio.  Žena s takvom životnom pričom vjerno je s ostalim ženama slijedila Isusa sve do smrti na križu i postala prva navjestiteljica njegova uskrsnuća.

Na taj način u osobi Marije Magdalene isprepletene su dvije temeljne poruke događaja u kući farizeja koji je ugostio Isusa. Te poruke međusobno se dopunjuju i korigiraju.

Prva je: Nema toga grešnika ili grešnice kojemu neće biti oprošteno ako se obrati i oplače svoje grijehe koji se na taj način preobražavaju u „sretnu krivicu“. Primjer je žena grešnica koja je Isusu svojim suzama oprala noge.

A druga: Bilo bi pogrešno zaključiti da je put osobnoga teškoga grijeha jedini put prema velikom obraćenju i iskustvu Božjega praštanja i ljubavi. I čovjek  s  ‘malim’ grijesima poput farizeja, Isusova domaćina, može iskusiti i pokazati veliku ljubav ako u svoju kuću prihvaća sve velike i male grešnike onako kako ih prihvaća Isus.

Premda na kraju prispodobe o dužnicima Isus postavlja pitanje koji će dužnik više voljeti svoga gospodara i farizej ispravno odgovara da je to onaj kojemu je više oprošteno, lik u koji se na prvom mjestu treba ugledati nije lik nijednoga od dvojice dužnika nego gospodara koji oprašta i jednomu i drugomu, jer mu ni jedan ni drugi nemaju odakle vratiti duga.

Fra Domagoj Runje

 

 

 

 

Share.

Comments are closed.