Vrijeme se približilo! (33. nedjelja kroz god. – C)

0

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19

U kršćanskoj Bibliji knjiga proroka Malahije posljednja je Knjiga Staroga zavjeta, koja ima završetak otvoren prema budućnosti i iščekivanju eshatološkog Dana Gospodnjeg.

U odlomku današnjeg prvog čitanja opisuje se kakav će to Dan biti. Opis je slikovit i dijeli se na dva dijela. U prvom se govori kakav će kraj zadesiti one koji čine zlo. Pri tome se koristi sliku paljenja strnjike što se svako ljeto pali nakon završetka žetve. Vatra kojom će se strnjika zapaliti bit će takva da će sažeći i korijen tako da neće biti nikakve mogućnosti da iz korijena udare mlade grančice. Tako će u dan koji se bliži zlikovci biti potpuno uništeni.

U drugom dijelu govori se o pravednicima koje se boje Imena Božjega. Oni za razliku od zlikovaca neće biti spaljeni vatrom nego obasjani suncem pravde i uživati u zdravlju i radosti.

Znakovito je pak da prorok o zlikovcima govori u trećem licu, dok se pravednicima obraća izravno u drugom licu. To je pozitivan proročki stav jer se prema Božjem narodu postavlja kao onaj koji opominje s blagonaklonošću i jasnom željom da se svi ljudi spase.

U istom duhu govori i apostol Pavao u drugom čitanju. U poticajima i opomenama koje se odnose na dolazak Dana Gospodnjeg kao primjer kako taj dan treba dočekati Pavao, naoko možda  malo neskromno, navodi samoga sebe. No radi se o reakciji na lijenost koja se pokazuje kod nekih u zajednici, a Pavao se doista isticao svojom marljivošću. Premda je mogao po pravu i običajima biti uzdržavan od zajednice u kojoj je djelovao, on je ipak nalazio vremena da uz apostolski posao zaradi kruh radom svojih ruku u doslovnom smislu riječi. Tako nije opteretio nikoga u zajednici nego je još posvjedočio da evanđelje naviješta bez nekih drugih interesa osim želje da ljudi čuju za radosnu vijest spasenja.

Rečenica „Tko neće da radi, neka i ne jede“ možda je već postojeća poslovica koju Pavao ovdje koristi gotovo na ironičan način. Naime, oni koji su u iščekivanju dolaska dana Gospodnjeg našli ‘pobožan’ razlog da ne rade, onda neka ni ne jedu da bi doista posvjedočili autentičnost svoga stava. Međutim, Pavao s ironije brzo prelazi na sasvim ozbiljan govor te zaklinje Solunjane, to jest one među njima koji dangube, neka rade i tako jedu svoj, a ne tuđi kruh.

Pitanje posljednjih vremena tema je i odlomka iz evanđelja po Luki. On, kako je opće poznato, u Isusovoj eshatološkoj besjedi kao izvor sadržajno slijedi Evanđelje po Marku (13,1-37), ali ipak unosi i neke svoje bitne pojedinosti. Prva je ta što Isus ne govori samo u krugu svojih učenika, nego se obraća svima prisutnima. Tako i kad govori i progonstvima koja će se okrenuti protiv njegovih učenika, onda to čuju svi, pa i oni koji će u tim progonima eventualno sudjelovati kao progonitelji. U tom je smislu Isusov govor otvoreniji, a ohrabrenje učenika veće.

Besjeda započinje divljenjem nekih hramskom zdanju i zavjetnim darovima, na što Isus reagira riječima kako od svega toga što vide neće ostati ni kamena na kamenu. U povijesnom kontekstu te riječi ostvarile su se u razorenju hrama sa strane Rimljana četrdesetak godine poslije što je za sve židove pa i za judeokršćane bio veliki šok koji je utjecao na formiranje vjerničke svijesti i potaknuo osjetljivost za eshatološke teme. Pišući svoje evanđelje u takvom vremenu evanđelist Luka povezuje razorenje hrama s eshatološkim završetkom, ali ipak razlikuje ta dva događaja. Njihovo povezivanje nije takvo da ih poistovjećuje nego da ih promatra na istoj liniji povijesne niti.

Isto vrijedi i za ostale događaje poput potresa, prirodnih katastrofa, ratova, gladi, pošasti i na koncu progonstva Isusovih učenika. Sve su to događaji koji se trebaju dogoditi prije završetka, ali to samo po sebi nije završetak. Oni koji pak poistovjećuju sve te događaje sa Sudnjim danom, zapravo su zavodnici i lažni proroci koji ljude uvode u strah jer su i ratovi i gladi i progonstva itd. sastavni i trajni elementi svakoga razdoblja ljudske povijesti. To ne znači da Isus prema Lukinu evanđelju odgađa završetak u nedogled i da oslobađa ljude od straha tako da ima kaže kako se to neće dogoditi za njihova života. Ne. Isusov svoje učenike i sve koji ga slušaju oslobađa straha svojom prisutnošću. Oni koji mu ostanu vjerni trpjet će i biti progonjeni čak i od svojih najbližih članova obitelj, ali ako i tada ostanu čvrsto u zajedništvu s Isusom nitko i ništa neće im nauditi. Oni će se spasiti, a ostvarenje njihova spasenja pokazat će se zajedno s Kristovim ponovnim pojavkom u slavi.

Fra Domagoj Runje

 

 

 

 

 

 

 

 

Share.

Comments are closed.