Zajedništvo s Kristovim tijelom i krvi (20. nedjelja kroz god- B)

0

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina B

ČITANJA: Izr 9,1-6; Ps 34,2-3.10-15; Ef 5,15-20; Iv 6,51-58

Današnje prvo čitanje (Izr 9,1-6)  govori o personificiranoj mudrosti i personificiranoj ludosti. Mudrost se prikazuje kao bogata i plemenita žena koja je sagradila kuću i priredila gozbu te poslala svoje sluškinje da s gradskih zidina pozivaju goste. Pri tome se obraćaju dvjema vrstama ljudi. To su prije svega oni koji ne posjeduju dovoljno mudrosti jer su mladi i neiskusni, a drugi su oni koji su bez obzira na životnu dob i bez svoje krivice ostali neuki i nepoučeni. Poziv na traženje mudrosti upućen je svima koji su neuki, ali su jednostavna i otvorena srca. To znači da će na gozbu koju je mudrost priredila doći oni koji mudrost traže i nisu prema njoj neprijateljski raspoloženi.

***

U drugom čitanju (Ef 5,15-20) apostol Pavao daje konkretne upute na kojem se izvoru znanja i mudrosti trebaju napajati njegovi čitatelji. Ako žele biti mudri, a ne ludi, te ako žele shvatiti što je volja Božja onda trebaju posegnuti za onim sredstvima i otići na ona mjesta gdje se ona može naći. Božja volja ovdje je zapravo upoznavanje Božjeg djelovanja u povijesti, te kao ‘literaturu’ u kojoj je to zapisano Pavao spominje psalme, hvalospjeve i duhovne pjesme. Ti tekstovi trebaju biti sadržaj i način kršćanskih razgovora koji se ne smiju trošiti na ispraznosti kako to čine oni koji nemaju mudrosti. Tko sam ili s drugima čita psalme i pjeva duhovne pjesme puni se Duhom, jer su ti tekstovi nadahnuti Božjom mudrošću. Suprotnost tomu jest opijanje vinom koje se također rado čini u društvu, ali plod takvoga ponašanja je razuzdanost, a često i nasilje.

Rečenicom „Iskupljujte vrijeme jer dani su zli“ Pavao ukazuje na hitnost promjene života i ozbiljnost kršćanskog poziva. Zli dani zacijelo se odnose na poteškoće koje čovjeku otežavaju život. Ali u čovjekovoj vlasti ostaje to hoće li vrijeme koje mu je na raspolaganju iskoristiti na dobro ili zlo.

***

Nakon što je istakao svoje nebesko podrijetlo govoreći o sebi kako živom kruhu koji je sišao s neba, Isus u nastavku svoga govora (Iv 6,51-58) takoreći ‘materijalizira’ taj kruh u svome tijelu koje će dati za hranu. Iz reakcije židova vidimo da su Isusove riječi doista i shvatili u materijalnom smislu te se pitaju „Kako nam ovaj može dati tijelo svoj za jelo?“. Budući da se ovaj razgovor Isusa i židova odvija u Kafarnaumu, takav način shvaćanja Isusova govora o svome tijelu kao hrani naziva se kafarnaumističkom herezom.  Ona se i do danas potkrada čak i u euharistijskoj pučkoj pobožnosti kada se primjerice djecu poučava da posvećenu hostiju ne smiju gristi, kao da bi time grizli Isusovo fizičko tijelo.

U svakom slučaju, jasno je da Isusovi sugovornici u Iv 6 ne znaju ništa o euharistijskom značenju Isusovih riječi.  Stoga je u tom smislu važno primijetiti da Isus ovdje govori u budućem vremenu. Dok u prethodnim pasusima sebe naziva kruhom koji je sišao s neba kao o stvarnosti koja je već prisutna među ljudima, ovdje o svome tijelu govori kao o hrani koju tek treba dati. Iz toga zaključujemo da Isus u Iv 6 doista govori o euharistiji.

U govoru o tijelu kao kruhu govori se i o Isusovoj krvi kao piću. Riječima „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko“  ostvarenje zajedništva s Kristom usmjeruje se prema aktivnom dioništvu u euharistiji. To je utoliko važnije, što Ivan za razliku od sinoptika ne opisuje ustanovljenje toga sakramenta na posljednjoj (pashalnoj) večeri, nego o euharistiji govori upravo u sklopu govora o kruhu života. Temelj i cilj euharistijskog otajstva jest intimno zajedništvo s Kristom koje omogućuje istinski život bez kraja. Blagovanje druge hrane održava čovjeka na njegovu zemaljskom putovanju kao što je to bilo s manom koju su Izraelci jeli u pustinji. Ali na kraju svog zemaljskog puta oni su pomrijeli,  dok zajedništvo s Kristovim tijelom i krvi ne prestaje ni nakon smrti.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.