Zastupnici SDP-a bili su protiv odluke da se “Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom”

0

Dana 25. lipnja 1991. godine Hrvatski državni sabor usvojio je Deklaraciju o proglašenju suverene i samostane Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske u krnjem sastavu bez zastupnika SDP-a koji se tada još uvijek nazivao SKH- SDP. Zastupnici SKH- SDP demonstrativno su napustili prije glasovanja sjednicu Hrvatskog sabora jer većina u Saboru nije prihvatila da se raspravlja o njihovom prijedlogu da se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske omogući novo udruživanje u konfederalnu Jugoslaviju.

Dakle, zastupnici SDP-a bili su protiv odluke da se: “Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom”. Tada se je u Hrvatskoj vodila žestoka politička borba između dvije političke strategije. Na jednoj strani je bio HDZ na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom a na drugoj strani SKH- SDP na čelu s Ivicom Račanom. Tuđman i HDZ su smatrali da je krajnji trenutak da se – nakon što se 94% građana Hrvatske izjasnilo za samostalnost na provedenom referendumu, usprkos protivljenja međunarodne zajednice i velikoj opasnosti da će se vojnom silom i agresijom JNA spriječiti proglašenje samostalnosti Hrvatske – takva odluka o samostalnosti donese bez obzira na sve rizike. Isto mišljenje zastupali su i Slovenci, i zato su se dva predsjednika Tuđman i Kučan dogovorili da se takva odluka donese u isti dan u isto vrijeme u istovjetnom tekstu 25. lipnja 1991.

Ovdje nije bilo Ivice Račana i njegovih drugova.

Tadašnja oporba na čelu s Ivicom Račanom, predsjednikom SKH- SDP-a bila je protiv definitivnog razduživanja s Jugoslavijom te su ultimativno tražili da se ustavnom odlukom omogući ponovno udruživanje u konfederalnu Jugoslaviju nakon što se donese odluka o samostalnosti i suverenosti Hrvatske. Dakle, povijesna je činjenica da su zastupnici SKH- SDP na čelu s Ivicom Račanom demonstrativno napustili povijesno zajedanje Hrvatskoga državnog sabora, odnosno da nisu glasali o povijesnom dokumentu koji je udario temelje samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi. Pokušat ću kao svjedok i učesnik tih događaja utvrditi neosporne povijesne činjenice o tim događajima.

  1. SKH-SDP, na čelu sa Ivicom Račanom, demonstrativnim napuštanjem Hrvatskoga državnog sabora u trenutku donošenja povijesne odluke o samostalnosti Hrvatske napravio je neoprostivu političku pogrješku koja će uvijek ostati tamna mrlja na temelju koje će se moći, kako to i čine politički protivnici hrvatske ljevice, osporavati i sve ono veliko što je hrvatska ljevica učinila u procesu stvaranja i obrane hrvatske države.
  1. Nikakvi razlozi koje je u svoju obranu iznosio Ivica Račan i nekadašnji SKH-SDP, odnosno današnji SDP, kojima se pokušava ublažiti ta pogrješka ne mogu je opravdati i umanjiti. Današnji SDP trebao bi priznati pogrješku i ispričati se.
  1. Takvo ponašanje tadašnje oporbe otvorilo je, u to vrijeme, široki prostor za još žešće osporavanje prava hrvatskom narodu na vlastitu samostalnu državu. Pokazanom neslogom i držanjem “figâ u džepu”, vodstvo tadašnje najjače oporbene stranke, na čelu s Ivicom Račanom, otvorilo je nove prostore za žestoke optužbe kako je u Hrvatskoj došla na vlast fašistička opcija koja ruši Jugoslaviju i želi vratiti na političku scenu Nezavisnu Državu Hrvatsku, tako da se ustaškoj vlasti čak morala suprotstaviti demonstrativnim napuštanjem Hrvatskoga državnog sabora i hrvatska oporba koja se tim činom suprotstavila razbijanju Jugoslavije.

Iako u to vrijeme nisam bio zastupnik, sudjelovao sam u burnim raspravama u Klubu zastupnika SKH-SDP jer sam bio potpredsjednik stranke. Bio sam manjina koja nije uspjela spriječiti izdajničko ponašanje SKH-SDP-a. Moj prijedlog da podržimo Tuđmanovu Deklaraciju kao najbolje rješenje, rješenje u interesu hrvatskoga naroda, prihvatio je samo jedan zastupnik Čiče Vlašić iz Korčule koji je ostao na zasjedanju i glasovao “ZA”, dok su svi ostali na čelu s Račanom demonstrativno napustili sabornicu.

U to vrijeme Ivica Račan pokušavao je još uvijek spriječiti totalni raskol u SKH-SDP, a njega je mogao prikriti samo odlukom da SKH-SDP ne sudjeluje u glasovanju o samostalnosti Hrvatske te da krivnju za napuštanje Hrvatskoga državnog sabora pokuša prebaciti na bahatost i nedemokratski postupak tadašnje većine koju je činio HDZ. Bio sam među manjinom u SKH-SDP koja je pokušavala argumentima uvjeriti većinu u SKH-SDP da nikako ne smiju napustiti sjednicu. Tražio sam da podržimo državno vodstvo i Deklaraciju koju je ono predložilo.

Na žalost, predsjednik Ivica Račan, u nastojanju da spasi raskol Kluba SKH-SDP i da sakrije da on već ustvari postoji, dakle štiteći interese stranke, napravio je svoju najveću političku pogrješku jer je interese stranke stavio iznad interesa hrvatskog naroda. Govor koji je tada održao u Hrvatskome državnom saboru bio je pokušaj skrivanja istine, ali i jasna demonstracija protiv odluke o samostalnosti Hrvatske ako se istodobno ne donese odluka o mogućnosti udruživanja u konfederalnu Jugoslaviju. Račan je optužio HDZ i državno vodstvo Hrvatske za avanturističku politiku pokušavajući inzistiranje SKH-SDP-a na obvezi udruživanju u konfederalnu Jugoslaviju prikazati kao mudru politiku koja iz taktičkih razloga i dalje ne odbacuje ostanak Hrvatske u konfederalnoj Jugoslaviji ako je to uvjet izbjegavanja rata.

Račanov truli kompromis

Teško je danas reći je li Ivica Račan tada imao neku drugu mogućnost s obzirom na tadašnje stanje u SKH SDP? Treba voditi računa da su tada u Saboru bila 23 srpska zastupnika izabrana u Baranji, Kninu, Vukovaru, Kordunu itd. – koji su u većini kasnije postali vođama “balvan revolucije” i dužnosnicima tzv. Krajine. Tu je bilo dosta Jugoslavena i Hrvata unitarista koji su se kasnije pridružili Savezu komunista Pokretu za Jugoslaviju s ciljem spašavanja Jugoslavije svim sredstvima. Tu je bilo i dosta onih zastupnika koji su kasnije napustili SDP i postali njegovim ljutim protivnicima optužujući ga da vodi hrvatsku nacionalističku politiku. U toj situaciji, da ne dođe do potpunog raskola pa i raspada SKH-SDP, Račan je napravio truli kompromis da barem na kratko vrijeme spasi SKH-SDP od raspada.

Međutim, danas kada je sve prošlo potpuno je kontraproduktivno tu veliku političku pogrješku koja je i posljedica odnosno snaga u tadašnjem SKH-SDP prikazivati kao mudru odluku i krivnju za “dezerterstvo” SKH-SDP-a prebacivati na tadašnje hrvatsko državno vodstvo i dr. Tuđmana. Tako je za razliku od slovenskog Parlamenta koji je jednoglasno usvojio Deklaraciju o samostalnosti ona u Hrvatskome državnom saboru usvojena bez nazočnosti glavne oporbene stranke. To olakšava međunarodnoj zajednici pritisak na Hrvatsku. Dolazi do brijunskog sastanka i do Brijunske deklaracije u kojoj međunarodna zajednica nameće Hrvatskoj i Sloveniji odgodu primjene Deklaracije o samostalnosti za tri mjeseca, odnosno do 7. listopada 1991. godine. Hrvatska prihvaća takvu zabranu dok Slovenci to prihvaćaju samo na riječima i poduzimaju mjere koje znače osamostaljenje Slovenije i razdruživanje Slovenije od Jugoslavije bez bilo kakve odgode. Dolazi do kratkotrajnog rata u Sloveniji koji završava slovenskim trijumfom i raspadom JNA u Sloveniji, ali dolazi i do raspada koalicije Kučan-Tuđman jer Hrvatska nije slijedila tempo Slovenije.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac

preuzeto: hrvatski-fokus.hr

foto: dalje.com

Share.

Comments are closed.