„Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas“ (2. nedjelja kroz god. – C)

0

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C
ČITANJA: Iz 62,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.9-10ac; 1Kor 12,4-11; Iv 2,1-12

Prije nekog vremena razgovarao sam s jednom pobožnom starijom gospođom. Ona svakodnevno ide u crkvu i čita Sveto pismo. Angažirana je vjernica i nastoji živjeti po Evanđelju. U Isusa je takoreći zaljubljena. No potužila mi se kako nikako ne može ‘odobriti’ onaj Isusov postupak kad je svojoj majci koja mu se na svadbi u Kani Galilejskoj obratila riječima „Vina nemaju“ oštro odgovorio „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas“. Naravno, gospođi je problematičan samo prvi dio Isusove reakcije to jest riječi „Ženo, što ja imam s tobom?“. Ostalo joj doduše nije posve razumljivo, ali je toliko ne muči.

No mi ćemo se ovdje malo pomučiti s čitavim događajem, da bismo na kraju malo bolje razumjeli Isusove riječi i na kraju ih mogli ‘odobriti.’

Ponajprije treba reći da Isusovo oslovljavanje majke riječju „Ženo“ u Isusovim ustima nema onu konotaciju koju takvo izražavanje ponekad ima u našem govoru u kojem riječ žena izgovorena određenim tonom ponekad zvuči grubo pa čak i uvredljivo. Razumjeti Isusovo obraćanje majci na takav način potpuno je pogrešno. U Isusovim ustima kao i inače u Svetome pismu riječ žena jest časna riječ i izgovara se s najvećm dostojanstvom. Dovoljno se sjetiti još samo jednog mjesta u Evanđelju po Ivanu gdje se Isus svojoj majci obraća riječju „Ženo“, a to je kada ona stoji pod križem, a on joj svog ljubljenog učenika daje za sina. Nikomu kada čita taj odlomak iz Evanđelja ne pada na pamet da bi se Isus u tom trenutku majci obratio grubo ili se možda od nje distancirao.

Ipak, riječi „Što ja imam s tobom?“ na svadbi u Kani zvuče kao Isusov distanciranje od rođene majke i s pravom postavljamo pitanje zašto joj to kaže. Kao odgovor nudi se jedan jednostavan teološki razlog. Činjenica da je Isus na kraju poslušao majku i da je ona bila uvjerena u to da će on riješiti problem nestašice vina na svadbi pomaže nam da shvatimo značenje Isusovih riječi „Ženo, što ja imam s tobom?“. Čudo u Kani prvo je Isusovo čudo i događa se na početku njegova javnog djelovanja. U tom kontekstu prisutnost njegove majke veoma je znakovita jer je ona tu zajedno s njegovim učenicima, kao što će to biti nakon njegove smrti na križu i uskrsnuća od mrtvih. Marijino mjesto u prvoj kršćanskoj zajednici sigurno je najčasnije mjesto u krugu Isusovih učenika. A to je moglo u zajednici unijeti i određene zabune s obzirom na njezinu ulogu u Isusovu poslanju. Opisom svadbe u Kani svaka je moguća zabuna otklonjena. Isus je volio svoju majku, uslišio je njezinu zagovorničku molitvu, ali je istovremeno jasno dao do znanja da izvor njegova poslanja na zemlji nije žena koja ga je rodila, nego Bog koji se u njemu objavio svijetu. Bog je onaj koji određuje puninu vremena i čas dovršetka svoje objave.

A taj čas nije nastupio na svadbi u Kani. Kada Isus kaže „Još nije došao moj čas“ i onda čini čudo ili kako kaže Ivan, znamenje, pretvorivši vodu u vino, to znači da to čudo nije punina i smisao Isusova poslanja. Budući pak da je čudo u Kani prvo Isusovo čudo onda to možemo primijeniti i na sva ostala njegova čudesa. Sva ozdravljenja koja je Isus učinio i sve ostalo njegovo djelovanje u kojem rješava neke kolikogod velike probleme pojedinaca ili skupina ljudi nije vrijeme u kojem nastupa čas zbog kojega je došao na svijet.

Taj čas nastupio je nakon njegova mesijanskog ulaska u Jeruzalem kada počinje tjedan njegove muke. Naravno u Evanđelju po Ivanu postoji mjesto kada Isus prvi put kaže „Došao je čas da se proslavi Sin čovječji “ (Iv 12,23). To je čas kada se predaje u ruke ljudima i kada daje život za svoje prijatelje. To je čas kada Isus pokazuje najveću ljubav koja se može pokazati. Na taj način, ako uspoređujemo Isusova čudesa s njegovim predanjem onda dolazimo do zaključka da se nijedno čudo, koliko god bilo veliko i rješilo nečiji trenutni problem ne može usporediti s potpunim predanjem života sve do smrti.

Zbog toga nije slučajno da se sve ovo događa u kontekstu jedne svadbe. Mladenci nisu imenovani pa je ono što se želi poručiti upućeno svima. Muž i žena svoju bračnu životnu sreću ne mogu ostvariti ako svatko od njih nije spreman umrijeti sebi i predati se jedno drugomu. Slikovito rečeno vjenčanje je događaj u kojem zaručnik i zaručnica kao pojedinci ‘umiru’ da bi živjeli kao jedno tijelo, pa onaj tko nije spreman tako umrijeti i živjeti nema poziv za život u braku.

Isus je kako znamo bio neoženjen, ali ovu zemaljsku instituciju (brak) izabire kao najprikladniju sliku izraza ljubavi koju Bog ima prema čovjeku. Na svadbi u Kani još nije došao Isusov čas, jer je to bio čas onih mladenaca čiju se smrt i uskrsnuće slavili svi svatovi. Isusov čas došao je na njegovoj mističnoj svadbi s čitavim čovječanstvom za koje je dao život. Možda će nekima zvučati strašno, ali mi koji vjerujemo u Isusa Krista raspetoga, umrloga i uskrsloga, vjerujemo u Boga koji toliko ljubi čovjeka da za njega umire. Taj najveći čin ljubavi ujedno je i jedini istinski izvor života koji nikad ne prestaje.

Fra Domagoj Runje

Share.

Comments are closed.